Susretnemo li se sa zapadnom glazbom, zamjetno je da je ona koncipirana snažno okomito, što znači u akordima. Često je, također i polifono ili višeglasno modulirana u druge tonalitete i mnogi instrumenti pa i cijeli orkestri sviraju virtuozno skupa. U vedskoj glazbi se ne koriste ni akordi, ni polifonija, niti brojni instrumenti, a na virtuozitet se ne polaže posebna pažnja. Svako glazbeno djelo se nalazi samo u jednom tonalitetu…
Svaka epoha i ljudska grupa imaju svoj glazbeni stil koji odgovara određenom načinu razmišljanja ili određenoj svjesnosti. Svjesnost je ta koja određuje izvanjski očitovan učinak. Beethoven nije napisao niti jedno jedino djelo koje bi zvučalo kao punk glazba i ne bi to učinio ukoliko bi napisao i milijune djela. Ne zato što je bio staromodan ili bez ideje, već zato što nije imao svjesnost jednog punkera. Za način i kvalitetu nekog djelovanja je najvažnija svjesnost izvođača. Utoliko možemo mnogo naučiti od vedske umjetnosti i načina razmišljanja jer cijela vedska kultura upućuje u prvom redu na razvitak više svjesnosti. Vedska glazba je neodvojivo vezana uz znanje o čovjeku, kozmos, fiziku, psihologiju i više sfere stvarnosti. S ovim znanjem je moguće zvučnom vibracijom liječiti, ubiti ili dostići oslobođenje.
Da biljke uz određenu glazbu venu, a uz drugu uspijevaju, poznato je. Da ljudi reagiraju još mnogo osjetljivije, izgleda da nije jako poznato. Već 1968. god. je američki glazbenik i fizičar William Scott svojim eksperimentom u brdima kod New Mexica utvrdio da vedska glazba na biljke, životinje i ljude ima najpovoljniji učinak. Izvršio je tada više od 700 glazbenih proba iz različitih kultura i vremenskih epoha o njihovom djelovanju na ponašanje biljaka, životinja i ljudi. Vedska glazba ne funkcionira na samo dvije glazbene ljestvice (dur i mol), nego obuhvaća preko stotinu različitih tonskih ljestvica. Oko 80% zapadne glazbe sastoji se samo od 4/4 i 3/4 takta i njihovih podvostručenja. Kada se u jednom komadu mijenja takt, to već važi kao nešto posebno.
Vedska glazba se sastoji od visokosloženih taktnih nizova koji su dugi između 10 i 100 udaraca. Današnji zapadni glazbenici bi jedva bili u stanju izvesti te taktove, a kamoli kompliciranije ritmove koji se pritom sviraju. Indijski glazbenici su u tome daleko ispred zapadnih. Stvarna razlika između zapadne i istočne glazbe ne leži u različitoj kompliciranosti tonova i ritmičkih struktura. Nadmoćna finoća vedskih ritmova i tonaliteta, a stoga i cjelokupnost, ima svoj uzrok u znanju o finim materijalnim i duhovnim zakonitostima koje u našoj zapadnoj kulturi općenito nisu poznate i iz tog razloga se neprestano povređuju.
U vedskim se spisima opisuje kako ove kozmičke suvislosti imaju konačno svoj izvor u djelovanju viših dimenzija stvarnosti iznad ovog pojavnog svijeta koje svojim suptilnim kozmičkim zakonitostima određuju sve događaje u ovom svemiru. Isti zakoni koji određuju kretanje planeta, nalaze svoju primjenu i u ljudskom tijelu i atomu. Ovi medusobni odnosi, koji se na temelju svog višedimenzionalnog izvora mogu opisati kao božanski odnosi, u glazbi se na, za čovjeka razveseljujući način, čine dostupnim uhu i doprinose slavljenju božanskog i ponovnom vraćanju ljudi ka višem izvornom stanju svjesnosti. Po vedskom shvaćanju, čitav kozmos počiva na titranju, a također i naizgled čvrsta materija. Sva titranja podliježu istim zakonima, kao što je na primjer zakon oktave – dvostruki broj titraja. Bijelo svjetlo titra u oktavi. Ako se raspe kroz prizmu, vidimo sedam boja spektra. Ustvari, svjetlo se kreće bez prekida iz jedne valne dužine u drugu, ali mi vidimo sedam spektralnih boja, jer je naše tijelo na taj način ograničeno.
U mnogim svetim spisima možemo pronaći podatke koji nam govore o tome da je u duhovnoj dimenziji svjesnost duše vezana uz Boga i u potpunoj je harmoniji s Njim. Kroz prizmu lažnog ega ili materijalne identifikacije, ova se energija, koja se može usporediti s bijelim svjetlom, rasipa u sedam chakri koje grade ljudsko tijelo. One se odnose na: seksualitet, osjetilno opažanje, kretanje, osjećanje, komunikaciju, intelekt i prosvjetljenje. Postoje beskrajne sjene zvučnih vibracija koje možemo definirati kao uzorak periodičnog gibanja u nekom mediju npr. zrak koji se energetskim impulsom pokreće u tom mediju. Naše tijelo i kozmos su tako načinjeni da od tih mnogobrojnih frekvencija čujemo sedam tonova kao bazne. Frekvencije koje leže između njih, čujemo u odnosu na te temeljne tonove, a ne kao samostalne tonove, kao što razlikujemo svijetlo i tamnoplavu boju, ali znamo da obje zapravo pripadaju plavoj.
Vedska glazbena teorija opisuje uz većinu temeljnih tonova dodatna 24 tona, zvana shrutiji, koje glazbenik mora smjestiti sasvim svjesno i po određenim pravilima. Zapadni glazbenici su u poziciji da raspoznaju tri, u najboljem slučaju četiri od tih shrutija. Slušanje zapadne glazbe prekriva sposobnost prepoznavanja fine nijanse jer ona počiva na nečistim intervalima. Vedska glazba zahtijeva finije, svjesnije slušanje i sposobnost da se osoba svjesno isključi i upravo kod intenzivnih osjetilnih utisaka, kao na primjer kod velike boli, ostane neuznemirena. Zajedno sa svakim prirodnim tonom titraju u određenim intervalima tiho i nadtonovi, za slušatelja su oni svjesno čujni. U svakoj boji zvuka prevladavaju odredđeni nadtonovi koje nesvjesno primjećujemo, inače ne bi mogli razlikovati zvuk violine i glasa. Ali nadtonovi svakog zvuka titraju uvijek u istim međusobnim odnosima. Ti odnosi titranja su čisti intervali na kojima počiva vedska glazba.
Od vremena baroka zapadna glazba koristi izopačene tonske ljestvice, koje se opisuju kao “blago podešavanje”. Ovo nečisto podešavanje se počelo koristiti jer omogućuje polifoniju i modulaciju u druge tonske ljestvice i akorde, a time i više osjetilnog nadražaja. Ali tim djelovanjem protiv kozmičkog zvučnog zakonika, definitivno biva uvedena narastajuća iskra poremećaja tonaliteta i harmonije u glazbi. Nakon toga, glazba je postala pompoznija, glasnija, virtuoznija, disonantnija, nervoznija i sve je manje zadovoljavala fine osjete duše. Ta je glazba mogla progresivno ispuniti samo još najniže aspekte, naime nadražiti osjetila i razbuditi svjetovne osjećaje. Schoenberg, Stockhausen i drugi, tada su samo nastavili s dotad uvedenim poremećajima.
Kako se glazba može shvatiti kao slavljenje božanskog, ukoliko stoji u suprotnosti sa svim harmoničnim, tonalnim i ritmičkim suvislostima, u tom je slučaju definitivno odvojena od takvog djelovanja. Ta ljudska svojeglavost na kojoj se temelji naša zapadna glazba, odražava se naposljetku u svim modernim pojavama našeg materijalističkog društva i na taj način ima tendenciju uništiti naš ljudski životni prostor. Potrebno je ponovno se okrenuti izvornom čistom zvuku, inače svi veliki talenti koji su i danas još tu, neće biti sposobni izraziti ni lijepo ni božansko, već uglavnom, samo bolestan um našeg vremena.
Krunoslav Đurđević
Na slijedećem linku pogledajte proces stvaranja ovog prekrasnog tradicionalnog vedskog orkestralnog djela.