“Isus kaže: ‘Ne sudite’ i to je jedna od najvećih izreka koju je ikada itko na zemlji izrekao. To je za um jedna od najnemogućnijih stvari. Um odmah prosuđuje, um donosi presudu bez ikakvih osnova. Puno puta ste nešto osudili, a da niste ni pogledali je li to osnovano ili ne. A ako pogledate dovoljno duboko, vidjet ćete da je Isus u pravu. Svaka osuda je pogrešna jer čitav je svijet tako duboko međusobno povezan da ne možete poznavati dio ako ne poznajete cjelinu.” – Osho
Vidi ga samo kako se raširio, kao je oslobodio grad! Ej, polako, nije ti ovo djed kupio! Kako samo može tako živjeti, nije mi jasno. Pogledaj molim te na što liči ona tamo, zar nema ogledalo kod kuće. Ova se djeca uopće ne znaju ponašati… Beskrajan je popis zamjerki.
Kako lako i koliko često kritiziramo druge ljude! Uglavnom to ne primjećujemo, a kada nam netko skrene pažnju, branimo se različitim racionalizacijama svog ponašanja koje se opet na neki način svedu na kritiku tih drugih ili drugačijih. Iako naše namjere ne moraju nužno biti loše, kritiziranje drugih ljudi uvijek govori o našem sljepilu za zbivanja u nama samima. Kritizirajući mi često pomislimo ili izgovorimo ono čuveno “nikada ne bih mogla / mogao tako… ma nema tih para… nema šanse” i slično.
Sve dok mislimo da se nama nešto ne može dogoditi bit ćemo skloni osuđivanju drugih ljudi, onih koji su to učinili, koji tako žive ili se ponašaju na ‘takav’, nama stran i drugačiji način. Ovakva razmišljanja stvaraju umjetni jaz između nas i drugih, počinjemo vjerovati da smo ‘bolji’ od njih, odnosno naš ego u to vjeruje. Lako je postaviti se na nekakav moralni pijedestal i s njega promatrati ‘obične smrtnike’ i njihove sitne i krupne grijehove. Nešto je teže pružiti tim ljudima s razumijevanjem i suosjećati s njima, makar u sebi ili ne sudjelovati zajedno s ostalima u kritiziranju i osuđivanju. Najteže je svakako, gledati u sebe, zadubiti se u svoje biće i otkriti u njemu baš ono što smo do jučer prepoznavali i osuđivali u drugima.
Tek kada se zagledamo u sebe i tu prepoznamo, a zatim i prihvatimo karakteristike koje nam se ne sviđaju, moći ćemo ih prihvatiti i kod drugih ljudi. To ne znači da ćemo sada odobravati ponašanja koja smatramo neadekvatnim, ali ćemo imati razumijevanja za osobe koje se ponašaju na taj način. Nekada ćemo samo primijetiti njihovo ponašanje, bez emocionalne reakcije, dok ćemo u nekim slučajevima istinski suosjećati.
Ka razumijevanju i suosjećanju nas vodi prihvaćanje tuđeg ponašanja kao i pretpostavke da makar hipotetski postoji mogućnost da bismo u nekim okolnostima i mi mogli reagirati na sličan način. Ako samo dozvolimo sebi ovu pomisao, ako se njome poigramo u svom umu, nećemo više tako lako i često osuđivati druge.
Suzana, Centar Prozor
