Zašto se bojimo iskrenih razgovora?

Ljudi često misle, da će nekoga dovoljno upoznati, samim tim što žive s tom osobom ili provode dosta vremena zajedno. Vjeruju da su spoznali misli, osjećaje, odluke i unutrašnja previranja i da mogu da naslute postupke, koji slijede.

No, većini to ne polazi za rukom, jer su Ljudska Duša i Um mnogo zamršenija klupka. Zatim bazirano na temelju pretpostavki, bazira se i ponašanje prema drugoj osobi. Ljudi jednostavno nisu naučili da budu otvoreni i da razgovaraju o svemu. Lakše im je da pretpostavljaju ili da odu, umjesto da urade najjednostavniji postupak, DA SJEDNU I OTVORENO RAZGOVARAJU.

Otvoreno se razgovara s neznancima, s poznanicima, donekle i s djecom (zbog hijararhije). No, čim se pojavi začkoljica u odnosu s osobom, koju volimo ili od koje nešto trebamo, odmah se stavi voda u usta ili flaster preko usta i šuti se.

Zašto? Zato što se ljudi boje biti krivi za prekid nekoga odnosa pa se odnos krpi, dok ne počne pucati po već zakrpanim dijelovima. Ali zašto se boje i pomišljaju odmah da će nešto poći po zlu? Suviše im je stalo na emotivnom nivou do ljubavnog partnera, do roditelja, prijatelja, ili do financijske sigurnosti, pa se tako ne čisti ni odnos s poslovnim partnerom. Ne možemo znati što neko misli i osjeća, dok sa osobom otvoreno ne razgovaramo. Nismo u svakom sekundu života drage osobe bili u prostoru i ne znamo, koja iskustva nosi sa sobom. Čak i da jesmo, ne znamo što nosi unutar sebe, od kakvih niti je satkana haljina Duše te osobe.

Sve u životu je obostrano. Vi ne znate tuđe misli, planove, ideje, ali ni dragi ljudi ne mogu znati, kako se osjećate, niti im trebate dati razloga da razmišljaju. Naprotiv, treba ih ohrabrivati, da budu otvoreni za diskusiju. Ako su vam srca blizu i glasovi su vam tiši i možete riješiti svaku situaciju.

Nije isto kad stojite od bliskih ljudi na 2 metra, to je kao da s nekim imate duel. Glasni ste, uvjeravate se i plašite se silno da ćete izgubiti dragu osobu ili da nećete biti u pravu. Također nije isto stajati ili sjediti pored nekoga na 50-70cm i laganim tonom razgovarati o situaciji u kojoj se razilazite. A potpuno je treća situacija, kad nekoga držite pod ruku ili zagrlite i kažete: „U redu. Nije mi tu sve jasno. Daj da vidimo kako tko od nas gleda na to i gdje stojimo na kružnici promatrajući centar kruga.“

Naravno, ne predlažem da grlite poslovnog suradnika ili partnera, već jednostavno da stanete i laganim tonom razgovarate.

Kad je ljudima fokus na strahu od sukoba, do sukoba će i doći, ali kad ljudi stave fokus na rješenje situacije i otklanjanje prepreka, promjena je neizostavna. Pri tome kad nekoga zagrlite dok razgovarate ne možete biti agresivni. Osjećate strah drage osobe, brige, osjećate toplinu, tugu, očaj… Neprirodno je i derati se dok sjedite pored nekoga na 50 cm.

I onda lagano se krene čistiti smeće, koje se pojavilo. Treba ga baciti, a ne sakupljati. Što se više sakupi, veća je mogućnost da bukne šumski požar, a i brže, plamenu je potrebna samo mala varnica.

S iskrenošću/otvorenošću dolazimo i do istinitosti (usklađenosti naših misli, riječi i djela). Naši odnosi se mijenjaju. Postaju mnogo jednostavniji, opušteniji, osjeća se veća prisnost, jer se ne bojimo kako će neko reagirati. Sigurni smo da će nas drugi razumjeti, a ako ne budu razumjeli neku situaciju, sjest ćemo i riješiti to zajedno.

Neće nam se raspadati odnosi iz gluposti, nećemo osjećati gorčinu i tugu, što više neki ljudi nisu dio naših života, jer neće biti nesporazuma. Neće prolaziti godine u šutnji, nećemo mijenjati stranu ulice, da se ne bi sreli.

Ako se pojavi pitanje Ega: „Pa što ako samo ja budem iskren/a, a drugi ne?“ Pa ništa samo vama će biti lakše, jer znate da ste sve učinili da unaprijedite odnos. Kao da ste iz vreće bacili neki težak teret, ili pročistili dimnjak, pa vatra vaše Duše sad gori jače, grije vaš dom (Tijelo), širi svjetlost čak i u najvećem mraku i sve je savršeno u redu s vama i svijetom.

Napisala: Bojana Knežević
https://www.facebook.com/Journeyandbook
http://sumabambusa.blogspot.ba