Oslanjamo se na druge; želimo da nas vode, da nam pomognu da postanemo velikodušni i miroljubivi. Ugledamo se na učitelje, gurue, majstore, spasitelje, meditante. Netko sklada izvanrednu glazbo, neko drugi je odsvira, interpretira je na svoj način, a mi slušamo i uživamo u njoj ili je kritiziramo.
Mi smo publika koja gleda glumce ili nogometaše, mi smo ljudi iz publike. Drugi pišu pjesme, a mi ih čitamo; drugi slikaju, a mi zurimo u slike.
Nemamo ništa pa se okrećemo drugima, koji nas trebaju zabaviti, inspirirati, voditi ili spasiti. Moderna civilizacija nas sve više uništava, oduzima nam svu našu kreativnost. Sami smo prazni iznutra, zato gledamo druge, da bismo se oplemenili. Naš ”bližnji” to iskorištava i eksploatira nas, a isto tako i mi njega iskorištavamo.
Kada čovjek postane svjestan upletenosti koju sa sobom nosi neprestano gledanje u druge, oslobađa se toga i upravo je ta sloboda impuls za čovjeka da otkrije vlastitu kreativnost. Ta sloboda je istinska pobuna, a ne ona lažna revolucija koja nam se prezentira putem socijalnih ili znanstvenih rešenja. Takve revolucije su samo drugi oblik porobljavanja.
Jiddu Krishnamurti
