Proučavanjem drevnih vedskih svetih tekstova kao što su Bhagavad-gita i Srimad-Bhagavatam, ali i ostale duhovne literature, možemo doći do zaključka da je zavist najveći problem s kojim se živo biće suočava na putu svoje duhovne evolucije. U tim se knjigama na puno mjesta uporno naglašava da je uzrok materijalnog ropstva naša želja da zauzmemo Gospodinov položaj. Naša inkarnacija u materijalnoj energiji koja se nastavlja život za životom, kao proces samsare, uzastopna rađanja i umiranja, izravna je posljedica žudnje za onim što pripada Bogu. Zavist nas prati sve dok nosimo materijalnu svjesnost. Što je materijalna svjesnost jača, jaču zavist osjećamo.
Zanimljiva je definicija zavisti koju objašnjavaju psiholozi: “Zavist je osjećaj nezadovoljstva, bolne želje i ogorčenog uzbuđenja zbog želje za posjedovanjem predmeta, kvaliteta ili uspjeha drugoga. Zavidna osoba ne podnosi da je netko bolji, voljeniji ili cjenjeniji od nje, naročito ako je u rivalitetnom odnosu. Ne može se radovati obilju i uspjesima drugih i ne može se žalostiti zbog njihovih neuspjeha. Osporava tuđa postignuća i reagira tako prema svakom tko se na bilo koji način izdvaja od gomile, koji je iznad prosjeka i čija su stajališta drukčija od njegovih. Zato se kaže da je “zavist plijesan duše”, a zavidnici “zeleni od zavisti”. Pokušava se naći mana i slabost drugome, a u nedostatku istih i izmisliti, prigovarati, ogovarati, spletkariti, kako bi ga se diskreditiralo i ponizilo.”
HH Bhakti Tirtha Swami, u jednoj od svojih posljednjih knjiga na kraju svog života, Predaja-ključ vječnog života navodi: “U duhovnom svijetu, koji je transcendentalna suprotnost materijalnom, zavist je primjetna po svojoj odsutnosti. S druge strane, najistaknutiji je vid materijalnog svijeta sveprožimajuća zavist, ljubomora i nezadovoljstvo s onim što imamo. Gledajući izvana, može se činiti da iznimno bogati materijalisti imaju sreću, ali često se iznutra osjećaju jadno. Stalno se suočavaju s ljudima koji im zavide na njihovu bogatstvu. Gdje god išli i što god činili, i bogati i slavni prisiljeni su kretati se sredinama u kojima drugi projiciraju svoju negativnost na njih.”
Najbezbožniji ljudi su i najzavidniji. Oni žele posjedovati Božje obilje bez priznavanja Njegove nadmoći. Uznemirava ih čak i sama pomisao na na Boga kao vlasnika svega. Htjeli mi to priznati ili ne, sve što postoji na ovom svijetu, postojalo je ‘prije nas’ i nastavit će postojati ‘nakon nas’. Sve na ovom svijetu pa čak i tijelo u kojem živimo, samo posuđujemo.
Kad smo spremni cijeniti postignuća, nadmoćnost ili darovitost drugih, onda ćemo željeti slušati od njih jer želimo napredovati. No ako smo zavidni, naš će rast biti zaustavljen. Kad čitamo knjige ili slušamo predavanja o transcendentalnom znanju, nećemo moći čuti poruku ako smo ispunjeni srdžbom i zavišću. Dopustit ćemo sebi da nas izlaganje odvrati, misleći o govorniku: “Ma tko je on i zašto tu sjedi? Neću prihvatiti ni njega ni ono što govori. Ja znam bolje.” Zavidni ljudi neizbježno čine uvrede, povrjeđujući sami sebe propuštajući priliku da čuju i duhovno napreduju. I ne samo to, već također žele uništiti svakoga koga smatraju suparnikom.
U Bhagavad-giti 3.32, Krišna kaže da oni koji iz zavisti ne slijede Njegova učenja redovito bivaju lišeni sveg znanja, prevareni i osujećeni u nastojanju da dostignu savršenstvo. U tumačenju Bhagavad-gite 2.12, Srila Prabhupada piše: “Oni koji zavide Krišni kao Svevišnjoj Božanskoj Osobi ne pristupaju ovom velikom svetom spisu na vjerodostojan način.”
Srce puno zavisti sprječava nas da se pridržavamo svetih spisa. Oni koji njeguju zavist neće shvatiti svete spise; čak i da ih donekle shvate, neće ih se moći držati dosljedno. Međutim, ako radimo na smanjenju svoje zavisti, veća je mogućnost da ćemo moći postojano slijediti proces. Zavist je glavni uzrok našeg robovanja materijalnom svijetu.
Autor: Dharmagup das
