Život unutar materijalnog tijela

Vede nam pružaju iscrpna pojašnjenja o prirodi materijalnog tijela i duše koja daje život tijelu. Tijelo je stroj načinjen od materijalnih elemenata koje, prema zakonu karme, duša dobija na korištenje neko vrijeme. Shvaćanje ove poruke je temelj duhovnog buđenja svake osobe. Dokle god smatramo da smo mi tijelo, naš se život u materijalnom svijetu ponavlja, iz života u život. Prenosimo dio knjige Tomislava Praševića – “Tijelo – Kavez za dušu”

Vede govore da osim fizičkog postoji još astralno i uzročno tijelo:

Grubo fizičko tijelo (štula šarira) ima šesnaest komponenata:

1. pet osjetilnih organa: uho, koža, oči, jezik, nos
2. pet organa djelovanja: vokalni organi (uho percipira eter), ruke, noge, organ izlučivanja (rektum) i reproduktivni organi
3. pet elemenata: eter, zrak, vatra, voda, zemlja
4. um kao šesti osjetilni organ nadgleda i koordinira osjetilne organe i organe djelovanja

Unutar fizičkog tijela djeluju biološke sile, ili tri tjelesna elementa: vata, pitha i kapha, zrak, vatra i voda.

Astralno tijelo (sukšma šarira)

Ono je čisti oblik ili energetska osnova fizičkog tijela. Sastavljena je isto od šesnaest elemenata na suptilnoj razini. Sastavljeno je od prane, životne energije koja cirkulira kroz njega kao višebojni suptilni fluid. U njemu postoji sedam čakri, skupa s kundalini, ili zmijskom moći koja se nalazi pri bazi kralježnice i omogućuje njihovo puno aktiviranje.

Astralno tijelo ima svijetle boje, od boje mjesečeve svjetlosti do tamnije zlatne boje ili s tamnom sjenom, ovisno o duhovnom nivou. Mogu se vidjeti. Tko nema urođenu sposobnost vidjeti astralnu sjenu može pokušati to uvježbati. U početku poluzatvorenih očiju promatrajte osobu, ne na direktnom jakom svjetlu.  Sklonite pogled i iz kuta naglo pogledajte u glavu osobe. Nakon nekog vremena vidjet će se blaga svjetlost u visini neka dva centimetra oko glave. Sjena astralnog tijela sporije se pomiče od sjene fizičkog tijela, tako da na taj način možemo biti sigurni da smo vidjeli astralnu sjenu.

Uzročno tijelo, ili karmička osnova (karma šarana)

Uzrok je i kreativna snaga astralnog i fizičkog tijela. To je viši oblik uma, kroz koji duša doživljava različita iskustva. Čine ga sedam faktora:

1. Miris (gandha)
2. Okus (rasa)
3. Vid (rupa)
4. Dodir (sparsa)
5. Zvuk (shabda)

Dvije sastavnice uzročnog uma

1. Ego (ahankara)
2. Inteligencija (buddhi)

Pojedinčeva duša (jivatman) funkcionira ovisno o ovom tijelu. U njemu su sva karmička sjemena ili poticaji koji nas motiviraju od rođenja do smrti. U pozadini uzročnog tijela postoje dva faktora: prakrti i puruša.

1. Prakrti, prvotna priroda, suptilna je supstanca sastavljena od tri osnovne odlike, tri gune: sattve (vrline), raje (strasti) i tame (neznanja). Sattva stvara uzročno tijelo, rajas stvara astaralno tijelo, a tamas-guna fizičko tijelo.
2. Puruša, ili Atman, predstavlja Jastvo – čistu svijest. To nije ego (ahankara) koji predstavlja modifikaciju uma. Jastvo sadrži svoju šakti, moć vizije, koja je izvor prakrtija i nije odvojena od njega.

Fizičko tijelo samo je nositelj, kao kola kojim upravlja vozač. U Bhagavad-giti (3.42) Šri Krišna kaže:

indriyani parany ahur indriyebhyah param manah
manasas tu para buddhir yo buddheh paratas tu sah

„Aktivna su osjetila viša od materije, um je viši od osjetila, inteligencija je viša od uma, a duša je viša od inteligencije.“

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Tjelesne djelatnosti predstavljaju funkcije osjetila, a s prestankom djelovanja osjetila prestaju sve tjelesne djelatnosti. Budući da je um aktivan, čak i kad je tijelo mirno i odmara se, um će djelovati, kao što čini za vrijeme sna. Ali viša je od uma odlučnost inteligencije, a viša od inteligencije sama duša. Stoga, ako duša djeluje u izravnu odnosu sa Svevišnjim, um, inteligencija i osjetila, koji su niži od duše, bit će automatski aktivni.“

Očigledno je da je duša gospodar inteligencije, uma i osjetila, ali ako se ne gospodari njima, ako nisu zaokupljeni služenjem Gospodina, nastaju problemi. Najveća je opasnost požuda.

Šri Krišna u Bhagavad-giti (3.41) kaže:

tasmat tvam indriyany tvam niyamya bharatarsabha
papmanam prajahi hy enam jnana – vijnana – nasanam

„Stoga, o, Arjuna, najbolji od Bharata, na samom početku reguliranjem osjetila obuzdaj taj veliki simbol grijeha (požudu) i ubij tog uništavatelja znanja i samospoznaje.“

U komentaru Šrila Prabhupada kaže da je požuda iskrivljeni odraz ljubavi prema Bogu, koja je prirodna za svako živo biće

U Bhagavad-giti (3.40) se kaže:

indtiyani mano buddhir asyadhisthanam ucyate
etair vimohayaty esa jnanam avrtya dehinam

„Osjetila, um i inteligencija sjedišta su požude. Kroz njih požuda prekriva pravo znanje živog bića i zbunjuje ga.“

U komentaru stiha Šrila Prabhupada kaže: „Um je sjedište svih djelatnosti osjetila i zato, kad slušamo o predmetima osjetila, um obično postaje riznica svih zamisli o osjetilnom uživanju. Zbog toga se um i osjetila pretvaraju u skladišta požude. Nakon toga, inteligencija postaje glavno sjedište takvih požudnih sklonosti. Inteligencija je najbliži susjed duhovne duše. Požudna inteligencija navodi duhovnu dušu da prihvati lažni ego i poistovjećuje se s materijom. Tako se duša poistovjećuje s umom i osjetilima. Odaje se uživanju u materijalnim osjetilima i pogrešno ga smatra pravom srećom.“

To pogrešno poistovjećivanje duhovne duše veoma je lijepo objašnjeno u Širmad-Bhagavatamu (10. 84. 13):

yasyatma–buddhih kunape tri–dhatuke
sva–dhih kalatradisu bhauma–ijya–dhih
yat–tirtha–buddhih salile na karhicij
janesv abhijnesu sa eva go-kharah

„Ljudsko biće koje tijelo, načinjeno od tri elementa, poistovjećuje s jastvom, koje proizvode tijela smatra svojim rođacima, koje rodnu zemlju smatra vrijednom obožavanja i koje obilazi mjesta hodočašća samo da bi se okupalo, a ne da bi u njima srelo ljude koji posjeduju transcendentalno znanje, nalikuje kravi ili magarcu.“

U materijalnom životu požuda i želja za gospodarenjem bogatstvima materijalne prirode stalno su prisutne. Šrila Prabhupada kaže da je želja za vladanjem i osjetilnim uživanjem najveći neprijatelj uvjetovane duše.

U davnoj prošlosti postojali su i mudraci koji su spoznali istinu. Tako u Šrimad-Bhagavatamu (6.10.10) veliki riši (mudrac) Dadhici kaže:

aho dainyam aho kastam parakyiaih ksana-bhanguraih
yan nopakuryad asvarthair martyah sva–jnati–vigrahaih

„Ovo tijelo, koje nakon smrti jedu šakali i psi, meni, duhovnoj duši, ne donosi nikakvo dobro. Može se upotrijebiti samo nakratko i biti uništeno u svakom trenutku. Tijelo i njegovi posjedi, bogatstvo i rođaci moraju se iskoristiti za dobrobit drugih, inače će biti izvor nevolja i bijeda.“

Nakon tih izgovorenih riječi mudrac Dadhici napustio je svoje fizičko tijelo zbog viših ciljeva. U šestom pjevanju Šrimad-Bhagavatama opisano je tugovanje i vezanost kralja Citraketua za sinom jedincem, koji je bio otrovan. U trenucima tuge došao mu je mudrac Narada Muni kako bi ga utješio sljedećim riječima:

adhuna putrinam tapo bhavataivanubhuyate
evam dara grha rayo vividhaisvarya-sampadah
sabdadayas ca visayas cala rajya-vibhutayah
mahi rajyam balam koso bhrtyamatya-suhrj-janah
sarve pi suraseneme soka-moha-bhayartidah
gandharva-nagara-prakhyah svapna-maya-monorathah

„Dragi moj kralju, sad proživljavaš bijedu osobe koja ima sinove i kćeri. O, kralju, vlasniče države Šurasane, žene, kuća, obilje, kraljevstvo, razna druga obilja i predmeti osjetilnog opažanja jednaki su jer su privremeni. Kraljevstvo, vojna moć, riznica, sluge, ministri, prijatelji i rođaci uzroci su straha, iluzije, jadikovanja i nesreće. Oni su kao gandharva-nagara, nepostojeća palača u šumi. Kako su prolazni, nisu bolji od iluzije, snova i maštarija.“

Nadalje mu kaže:

drsyamana vinarthena na drsyante manobhavah
karmabhir dhyayato nana-kamani manaso bhavan

„Ti vidljivi predmeti, kao što su žena, djeca i posjed, nalik su snovima i maštarijama. Ustvari, ono što vidimo nema trajnog postojanja. Ponekad se vidi, a ponekad ne. Samo zbog svojih prošlih djela stvaramo takve maštarije i zbog njih nastavljamo djelovati.“

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Činjenica je da živo biće zamišlja u umu, stvara materijalno stanje. Kako je materija uništiva, živo biće kroz materijalno ispašta. Inače, odvojeno je od svih materijalnih stanja. Kada osoba dođe na nivo Brahmana, nivo duhovnog života, potpuno spoznajući da je duhovna duša (aham brahmasmi), nije više uznemirena žudnjom i jadikovanjem.“

To potvrđuje stih iz Bhagavat-gite (18.54):

brahma-bhutah prasannatma na socati na kanksati

„Onaj tko je tako transcendentalno utemeljen odmah spoznaje Vrhovni Brahman (Parabrahman – Svevišnju Božansku Osobu – Šri Kiršnu) i postaje potpuno radostan. Nikad ne jadikuje niti žudi za bilo čime.“

U stihu 15. 7. kaže se:

mamaivamso jiva-loke jiva-bhutah sanatanah
manah-sasthanindriyani prakrti-sthani karsati

„Živa bića u ovom uvjetovanom svijetu Moji su vječni odvojeni djelići. Zbog uvjetovanog života, teško se bore sa šest osjetila, u koja se ubraja i im.“

U komentaru Šrila Prabhupada objašnjava: „Sva su živa bića sastavni djelići Svevišnjega Gospodina; ne samo ljudska bića, psi i mačke, već i najveći upravitelji materijalnog svijeta – Brahma i Šiva, pa čak i Višnu. Svi su oni vječna, neprolazna očitovanja. Riječ karsati ,boriti se’ ili ,hvatati se u koštac’ vrlo je značajna. Uvjetovana je duša zarobljena, kao da je okovana željeznim lancima. Zarobljena je lažnim egom, a um je glavni posrednik koji vodi materijalnom postojanju. Kada je um u guni vrline, njezine su djelatnosti dobre, kada je u guni strasti, njezine su djelatnosti mučne, a kada je u guni neznanja, prolazi kroz niže vrste života. Iz ovog stiha možemo jasno vidjeti da je uvjetovana duša prekrivena materijalnim tijelom, umom i osjetilima. Kad postane oslobođena, taj materijalni prekrivač biva uništen, a duhovno se tijelo očituje sa svojim odlikama.”

U Madhyandinayana-sruti nalazimo ovaj podatak

sa va esa brahma-nistha idam sariram martyam atisrjya brahmabhisampadya brahmana pasyati
brahmana srnoti brahmanaivedam sarvam anubhavati

“Živo biće, kad odbaci svoje materijalno utjelovljenje i uđe u duhovni svijet, oživljava svoje duhovno tijelo i u svom duhovnom tijelu gleda Svevišnjega Gospodina, licem u lice. Može Ga čuti, razgovarati s Njim licem u lice i shvatiti Vrhovnu Osobu onakvu kakva jest. Što se tjelesne građe tiče, nema razlike između živih bića, djelića i ekspanzija, visnu-murtija. Drugim riječima, kada dostigne oslobođenje, živo biće milošću Svevišnje Božanske Osobe dobiva duhovno tijelo.“

Na kraju mudrac Narada kaže kralju:

tasmat svasthena manasa vimrsya gatim atmanah
dvaite dhruvartha – visrambham tyajopasamam avisa

„Stoga, kralju Citraketu, pažljivo razmotri položaj atme. Drugim riječima, pokušaj shvatiti tko si – tijelo, um ili duša. Razmotri odakle dolaziš, gdje ideš nakon napuštanja ovog tijela i zašto si pod kontrolom materijalnog jadikovanja. Pokušaj tako shvatiti svoj pravi položaj i tada ćeš moći odbaciti svoju nepotrebnu vezanost. Također ćeš moći odbaciti vjerovanje da je ovaj materijalni svijet ili bilo što, što nije u neposrednom dodiru sa služenjem Krišne, vječno. Tako ćeš dostići mir.“

Vrlo jasan odgovor na pitanje što je tijelo nalazi se u stihu Bhagavatama (6.16.8):

evam yoni-gato jivah sa nityo nirahankrtah
yavad yatropalabhyeta tavat svatvam hi tasya tat

„Premda dolazi u dodir s drugim živim bićima zbog odnosa zasnovanih na tijelima koja su prolazna, živo je biće vječno. Ustvari, tijelo je to koje se rađa i umire, a ne živo biće. Ne bismo trebali prihvatiti tvrdnju da se živo biće rađa ili umire. Živo biće nema nikakav odnos s takozvanim očevima i majkama. Sve dok se zbog posljedica prošlih plodonosnih djelatnosti predstavlja kao sin određenog oca i majke, povezano je s tijelom koje su mu dali otac i majka. Tako pogrešno smatra sebe njihovim sinom i privržen im je. Međutim, kada umre, odnos se prekida. Zbog toga se ne bismo trebali pogrešno zaplesti u radovanje i tugovanje.“

Nadalje, sljedeći stih ŠB (6.16.9) glasi:

esa nityo vyayah suksma esa sarvasrayah svadrk
je atmamaya – gunair visvam atmanam srjate prabhuh

„Živo je biće vječno i neprolazno, jer nema ni početka ni kraja. Nikada se ne rađa niti umire. Osnovni je princip svih vrsta tijela, a ipak ne pripada tjelesnoj kategoriji. Živo je biće tako uzvišeno da je po svojim odlikama jednako Svevišnjem Gospodinu. Ipak, kako je neizmjerno malo, sklono je tome da padne pod utjecaj vanjske energije i tako prema svojim različitim željama stvara za sebe različita tijela.“

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „U ovom je stihu opisana filozofija acintya-bhedabheda – istovremene istovjetnosti i različitosti. Živo je biće vječno (nitya) kao i Svevišnja Božanska Osoba, ali Svevišnji je Gospodin najveći i nitko Mu nije ravan niti je veći od Njega, dok je živo biće sukšma, neizmjerno malo. Šastre opisuju da je veličina živog bića jednaka jednom desettisućitom dijelu presjeka vlasi kose. Svevišnji je Gospodin sveprožimajući. Relativno govoreći, ako se živo biće prihvati kao najmanje, prirodno se postavlja pitanje o najvećem. Najveća je Svevišnja Božanska Osoba, a najmanje je živo biće.Još jedno osobito svojstvo jive (individualne vječne duše, atomske veličine) jest da postaje prekrivena mayom. Atmamaya-gunaih: sklona je tome da bude prekrivena iluzornom energijom Svevišnjega Gospodina. Živo je biće odgovorno za svoj uvjetovani život u materijalnom svijetu i zato je opisano kao prabhu (gospodar). Ako želi, može doći u ovaj materijalni svijet, ako želi, može se vratiti kuću, natrag Bogu. Kako je željelo uživati u ovome materijalnom svijetu, materijalna mu je energija po naredbi Svevišnje Božanske Osobe dala materijalno tijelo.

Gospodin izjavljuje u Bhagavad-giti (18.61):

isvarah sarva-bhutanam hrd-dese rjuna tisthati
bhramayan sarva-bhtani yantrarudhani mayaya

„Svevišnji Gospodin nalazi se u svačijem srcu, o, Arjuna, i upravlja lutanjima svih živih bića koja su smještena u tijelu kao u stroju načinjenu od materijalne energije.“

Svevišnji Gospodin daje živom biću priliku da uživa u ovome materijalnom svijetu onako kako želi, ali otvoreno izražava Svoju želju da živo biće odbaci sve materijalne težnje, potpuno se preda Njemu i vrati kući, Bogu. Živo je biće najmanje (suksma). U vezi s tim, Jiva Gosvami kaže da je za materijalističke znanstvenike iznimno teško pronaći živo biće u tijelu, premda od autoriteta saznajemo da se živo biće nalazi u tijelu. Tijelo se razlikuje od živog bića.“

Znanstvenici i danas lutaju, vode se mišlju da mogu stvoriti živo biće, a ne mogu ni osnovnu jedinicu, stanicu živog organizma, u potpunosti dešifrirati. Uvijek im nedostaje još samo jedan mali detalj. Jermy Narby, antropolog, u svom djelu Kozmička zmija –DNK podrijetlo znanja opisuje znanje plemena iz amazonske prašume i drugih dijelova svijeta gdje njihovi šamani nepogrešivo opisuju DNK kao dvostruku isprepletenu zmiju, upravo kako su je znanstvenici nacrtali.

Njima su znanje prenijeli duhovi biljaka s kojima komuniciraju nakon halucinogenih seansi. Biljni ljekoviti pripravci koje pripremaju imaju svoju kemijsku formulu, koju su znanstvenici dešifrirali. Uspjeli su sintetički  proizvesti po kemijskom sastavu istovjetan proizvod, ali, nasuprot očekivanju da će biti ljekovit, on je štetan po zdravlje, iako im je formula ista. Uspjeli su stvoriti samo mrtvu materiju. Rješenje je pronađeno – osnova njihovih lijekova za neke bolesti mora uvijek biti prirodni sastojak određenih biljaka.

Znanstvenicima je nemoguće shvatiti da postoji nešto više, da postoji moć koju oni ne mogu stvoriti racionalnim metodama, da ne mogu oživjeti materiju. Šamani to ni ne pokušavaju, već praktične odgovore dobivaju od duhova prirode s kojima su u vezi, a „napredni“ znanstvenici kradu njihovo znanje. To je samo osnova koja potvrđuje da je tijelo samo skup kemijskih elemenata koji bez Božanskog daha ne može funkcionirati. Živo je biće, općenito, zbunjeno, nije svjesno.

To je objašnjeno u Šrimad-Bhagavatamu (7.2.26):

esa atma-viparyaso hy alinge linga-bhavana
esa priyapryair yogo viyogah karma-samsrtih
sambhavas ca vinasas ca sokas ca vividhah smrtah
avivekas ca cita ca vivekasmrtir eva ca

„U ovom zbunjenom stanju, prihvaćajući tijelo i um za osobno biće, živo biće smatra neke ljude rođacima, a neke neznancima. Zbog tog pogrešnog shvaćanja ispašta. Gomilanje takvih izmišljenih ideja uzrok je ispaštanja i takozvane sreće u materijalnom svijetu. U tom stanju, uvjetovana se duša mora rađati u različitim vrstama života i djelovati u raznim vrstama svjesnosti, stvarajući tako novo tijelo. Taj neprestani materijalni život naziva se samsara. Rođenje, smrt, jadikovanje, ludilo i tjeskoba posljedice su takvih materijalnih shvaćanja. Zato ponekad dolazimo do pravilnog razumijevanja, a ponekad ponovo padamo pod utjecaj pogrešnog shvaćanja života.“

Tijelo je nosač duše u jednom od života. Duša je vječna a tijelo prolazno, načinjeno od grubih materijalnih elemenata. Duša je duhovne prirode i pripada drugim dimenzijama.

O tom govori stih iz Šrimad-Bhagavatama (7.2.22):

nitya atmavyayah suddhah sarvagah sarva – vit parah
dhatte sav atmano lingam mayaya visrjan gunan

„Duhovna duša, živo biće, ne umire, jer je vječna i neiscrpna. Budući da je oslobođena materijalne okaljanosti, može ići svuda po materijalnim ili duhovnim svjetovima. Potpuno je svjesna i potpuno različita od materijalnog tijela, ali kako je zloupotrijebila svoju sićušnu nezavisnost, mora prihvatiti suptilna i gruba tijela koja stvara materijalna energija i tako se podvrgnuti takozvanoj materijalnoj sreći i nesreći. Prema tome, nitko ne bi trebao  jadikovati što je duhovna duša napustila tijelo.“

Stari Egipćani bili su također upućeni u to znanje, a prije njih i Sumerani. Znanje je postojalo od davnina, milijune godina unatrag.

Tomislav Prašević, iz knjige “Tijelo – Kavez za dušu”