Onaj tko ne zna pustiti, neće moći primiti!
Što ljudi stariji od 50 godina trebaju izbaciti iz života
“Bez oslobađanja od starih okova, dobre stvari neće zaživjeti – takav je zakon života. Toliko težimo sreći da ne razumijemo njene principe: prvo se riješite smeća, a onda ćete dobiti zlato”- pisao je ruski pjesnik Yury Levitansky.
Zabluda s kojom se mnogi nažalost suočavaju jest to da život ulazi u fazu stagniranja poslije 50 godine, da ste postigli ono što ste mogli i da nastaje period monotonije. Život poslije 50. godine može biti magičan, pun pozitivnih promjena, životnih avantura i sreće. Ali, da bi se ta sreća uselila u vaš život, potrebno je da se oslobodite nekih stvari, očistite prostor u svom srcu, umu i životu i napravite mjesta za nešto novo i pozitivno.
Donosimo vam 3 izjave ruskog književnika i pjesnika Yuryja Levitanskog o tome što stariji od 50 trebaju izbaciti iz svog života kako bi imali više sreće:
1. Trebamo pustiti negativne ljude da odu kako bi se pojavili bolji
“Znate, svi mi tražimo nešto lijepo, duhovno, ali apsolutno ne znamo kako da se oslobodimo nepotrebnog i opterećujućeg. Toliko se bojimo da ne izgubimo nešto, da nećemo naći ništa bolje, da se trudimo sačuvati sve: od ljudi, do uspomena iz djetinjstva i starih prijateljstava. Toliko energije trošimo na držanje svega starog da više nema snage za novo i dobro. Onaj tko ne zna pustiti, neće moći primiti. Naše snage, uključujući mentalne i emotivne, su ograničene – nisu dovoljne za sve. Zamislite sobu srednje veličine – čvrstu, ali ne ogromnu. Tijekom života akumuliramo mnogo različitih stvari: i dobrih i loših. Ali može li nešto dobro ući u ovu sobu ako je puna, izvinjavam se, rijetkog smeća? Tu ništa ne može stati.
Isto je i s ljudima na našem putu: moramo biti u stanju da se nekih oslobodimo. Bilo da se radi o iscrpljenim odnosima sa supružnikom, prijateljima ili rođacima, kolegama. Nastavljamo trošiti energiju po inerciji, ali ništa se ne mijenja. Godine, desetljeća, izgubljeno vrijeme. Da bi zaživio novi dah, novi ljudi, staro ponekad treba pustiti – inače neće biti mjesta za novo, ne budi se ni snaga ni prilika da se nešto važno uoči. Ne hvatajte se za staro sjećanje za ono što je odavno iscrpljeno – pustite ga.”
2. Trebamo se osloboditi nereda u glavi
“Ljudi su vrlo pametni u stavljanju žbica u vlastite točkove – toliko pametno da to ne razumiju. Najbolji način da se poremeti smirenost i želja za životom je stalno udubljivanje u prošlost. Imamo odličnu vremensku mašinu – zove se memorija i koristimo je, avaj, ne u svoju korist. Sjećanje na lijepe trenutke s osobom koja je odavno izgubila interes za nas. Mlade godine sjećamo se s tužnom notom nostalgije. Vraćamo se u neugodnu prošlost i ono što bismo željeli da ne diramo. Ne znamo kako da komuniciramo sa sadašnjošću, s onim gdje smo sada – živimo u mislima.
Znate li zašto ljudi koji su bili na rubu smrti radikalno mijenjaju svoje živote? Jer u trenutku kada je smrt ispred nosa, čovjek ne mari za prošlost – brine o sadašnjosti i budućnosti, odjednom dolazi do shvaćanja da je najvažnije vrijeme ono koje je na satu upravo sada, a ne ono koje je nekada bilo – ljudi to razumiju, oslobađaju se okova i idu naprijed.
Rasprava o prošlosti je izdaja sadašnjosti. Napore razmišljanja treba trošiti samo na ono s čime možete komunicirati. Šetati psa i izlaziti na svjež zrak mnogo je korisnije od razmišljanja o bilo čemu u prošlosti, jer to ništa neće promijeniti. Svaka akcija u sadašnjosti mnogo je bolja od misli iz prošlosti. Kako moj prijatelj kaže: ‘Da biste počeli živjeti u novoj kući, dovoljno je da očistite potkrovlje od smeća, ali to morate učiniti bez žaljenja.'”
3. Trebamo se osloboditi sumnji da će nešto krenuti loše
“Sumnja je velika evolucijska stvar, da ljudi ne umiru uzalud: primitivan čovjek vidi antilopu, ali do nje treba preskočiti liticu od tri metra – sumnja hoće li pasti i hoće li on sam nekome postati hrana. Ali suvremeni čovjek je bukvalno preplavljen tim sumnjama, toliko mu nedostaje odlučnosti i sposobnosti da riskira da se to pretvara u katastrofu.
Zašto u katastrofu? Jer čovjek ostaje u istim uvjetima u kojima je odrastao, a često i više od toga – vremenom se uvjeti postojanja pogoršavaju. Oprostite na populističkoj frazi, ali savršeno se uklapa – čovjek “ide s tokom”.
Recimo da je osoba rođena u obitelji sa srednjim ili niskim primanjima i rijetko pokušava da ode dalje – ne riskira, ne mijenja profesiju, ne razvija se. Odrastao je s određenim krugom prijatelja – i ostao u njemu. Dobio je određeno obrazovanje – ne pokušava drugo. Odnosno, ostaje u starim uvjetima.
Duboko u sebi mi savršeno dobro znamo koje probleme trebamo riješiti i što uraditi da bude bolje, ali sumnjamo “hoće li uspjeti” – ove sumnje se trebamo osloboditi, inače ćemo morati biti zadovoljni s onim što padne u naše ruke, a to često nije ono što želimo.”
