Rastemo, razvijemo se, naučimo lekcije, nauče lekcije nas i u nekom trenutku dani nam budu ispunjeni mirom u dobroj mjeri i živimo tako neki period. U jednom trenutku, Svemir shvati da smo spremni za novi izazov, a mi se baš i ne osjećamo spremni. Kaže Svemir: „Spreman/a si, kreći!“ Prolazi nekoliko dana i shvatimo jednostavno da je u nama nešto sazrijelo, neka nova odluka.
Widget not in any sidebars
I tad se mogu napraviti dva poteza. Prvi je sakriti se pod deku ili u ormar, a drugi je pogledati strahu u oči i ovaj put se suočiti s njim. Što više Um plasira crne scenarije, treba ih zacrniti za nijansu još. Ako smo u tunelu, treba ići u rudnik i kopati što dublje do korijena našeg straha, u što veći mrak našeg Uma, čak ako to znači da ćemo doći do središta Zemlje (umrijeti, završiti na ulici, ostariti sami, nikad ne imati djecu, smrt dragih ljudi)… Nema veze.
A kad ga nađemo, onda stanemo i pogledamo mu u oči… Nema mjesta opiranju, samo sagledavanju i prihvaćanju. Plivati uz bujicu, opirati se vjetru… Ne vrijedi. Ako Svemir smatra da se treba desiti „najcrnji“ niz događaja za neko naše više dobro, on će se desiti ovako ili onako. Uzalud mu se opiremo. Što prije prihvatimo lakše nam biti, naći ćemo ili mi mir ili mir nas.
Uostalom, nijedan izazov nije trajan, ako mu se ne opiremo. Bambus se savija postepeno pod količinom snijega, koja ga prekrije. Kad težina postane prevelika, samo se savije do zemlje i otrese snijeg sa sebe i opet se ispravi.
U poslednjih nekoliko godina osvjestih mnoge strahove, koji su bili tako skriveni i pritajno vrebali. Ono što prvo naučih (a dugo sam se opirala, gotovo 20 godina) je da ne postoji osoba, čija se smrt ne može preživjeti, bez obzira koliko netko bio vaša podrška, vaša snaga. Osvjestite da sve to u vama već postoji. Samo je potrebno različito vrijeme za oporavak i treba imati čiste odnose s drugima ljudima, da se poslije ne kajete i ne vraćate u prošlost.
Zatim se nauči, da se može biti sretan čak i ako vam jednog dana kažu da nikad nećete imati djecu, ma koliko ih željeli. Otvorite se i za tu mogućnost, koja vam je bila nezamisliva i više ne plačete na spomen tog niza događaja.
Spoznate koliko snage i hrabrosti, čak neustrašivosti se u vama krije, da možete reći „NE“ stagnaciji i da nije tako teško izaći iz svoje zone poznatoga i staroga. Zavolite novo i nepoznato, počnete mu se i radovati.
U korak s tom spoznajom shvatite da vrijeme ne postoji i prestanete brojati godine. Osjetite se živim i zahvalnim, što ste se probudili ovoga jutra.
Widget not in any sidebars
Zatim shvatite da vam nije potreban partner s kojim ćete živjeti i voljeti se na vaš način, da bi osjećali Ljubav. Imate je već u sebi i to u velikim količinama, samo je nikad niste potražili. I tad dobijete Ljubav od vašeg partnera o kojoj ste mogli nekad samo sanjati i više od toga.
I jedan duboki strah, koji osvjestite je živjeti u zaraćenoj zemlji (težnja za mirom) i nemogućnost da hodate (težnja ka slobodi). Onda se probudite zahvalni što se u vašoj zemlji ne ratuje iako vas truju negativnošću i strahovima. Budete zahvalni što imate priliku hodati, trčati. Neki ljudi to ne mogu.
Izazovi i strahovi će se pojavljivati kako rastete, neki su očiti, neki suptilni. Uviđate ih jedan po jedan. Kako ih savladate, shvatite da nije za vas život u krletki straha, već da težite prostranstvima. A ono što je najzanimljivije, kad prihvatite da sve ono što volite nije vaše, već je to poklon, koji ste dobili od Nekoga većeg od vas i vašeg postojanja.
Kažete mu hvala i tad dobijete sve ono što poželite, jer više se ne držite ni za kakvo čvrsto tlo.
Vi jednostavno letite vjerujući i oslanjajući se u svoja krila. Vidite točku na planini, do koje želite doći. Vaš Srce, Um i Duša su postali ta točka, a i tijelo će nošeno krilima doletjeti samo do te točke.
Napisala: Bojana Knežević
https://www.facebook.com/Journeyandbook
http://sumabambusa.blogspot.ba
44 AYURVEDA
