Smrt. Čovjekov najmisteriozniji, nemilosrdni i neizbježni neprijatelj. Znači li smrt ujedno i svršetak života ili samo otvara vrata u neki drugi život, drugu dimenziju, ili drugi svijet? Ako čovjekova svjesnost nadživljava iskustvo smrti, što onda uvjetuje njen prijelaz u novu stvarnost? Kako bi došao do jasnog shvaćanja ove misterije, čovjek se okreće prosvijetljenim filozofima, prihvaćajući njihova učenja kao prikaz više istine.
No, takva učenja nisu uvijek istovjetna i lako razumljiva, budući da se razlikuju prema podneblju i kulturi u kojoj su nastala, što umnogome određuje sadržaj poruka i shvaćanja koju nam pružaju.
O smrti i reinkarnaciji je pisano do sada s različitih gledišta: biološko-medicinskog, filozofskog, psihološkog, kulturno-povijesnog, religijskog i mističnog. Ukoliko analiziramo ova različita gledišta o smrti i ponovnom rađanju,
možemo uočiti četiri različita shvaćanja:
- Smrt je svršetak u svakom pogledu tj. nema ničega poslije smrti. Ovo shvaćanje su zastupali pojedini mislioci Kine, Indije i Grčke. U suvremenom dobu to je stav prirodno-znanstvenog materijalizma.
- Ova tri ostala shvaćanja odbacuju ideju o smrti kao svršetku egzistencije živog bića, ali se razlikuju u određivanju produženja egzistencije. Prema jednom shvaćanju, pojedinac nastavlja neku vrstu netjelesne, ali individualne egzistencije u nezemaljskoj dimenziji poput podzemlja, neba itd. U poznatoj taoističkoj i tantričkoj – yoga tradiciji razvija se jedna podvarijanta ovakvog shvaćanja. Oni, navodno, preobražavaju sebe i postižu jednu suptilnu dimenziju nepropadljive tjelesne egzistencije. Tu egzistenciju produžavaju ostajući na zemlji, ali u nekakvim udaljenim predjelima ili visokim planinama.
- Shvaćanje reinkarnacije ili ponovnog rađanja također sadrži više inačica. Ovaj latinski termin (re-incarnatio) smo odabrali jer odgovara različitim oblicima ove ideje gdje je ključno ponovno utjelovljenje tj. “vraćanja u meso” (iste duše, osobe ili identiteta), bilo da se govori o seljenju duše (grčki, metem-psychosis), ponovnom nastajanju (sanskrit, punarbhava) ili ponovnom rađanju (grčki, palingenesia). Teorije se iskazuju u pogledu djelokruga utjelovljenja, njegovog smisla, kao i mogućnosti oslobađanja od ponovnih reinkarnacija. U budizmu se na drugačiji način shvaćala reinkarnacija nego u vedskom naučavanju. Budizam odbacuje postojanje trajne suštine ili identiteta osobe, i to je vrlo bitna razlika u tumačenju ponovnog rađanja. Ideju reinkarnacije možemo pronaći u različitim podnebljima i kulturama. Ali, gdje je ona zapravo nastala? Svuda je pronalazimo: kod primitivnih naroda u Australiji, Aziji, Africi, Europi, Sjevernoj Americi, a također i kod razvijenih kultura poput Grčke, Srednjem Istoku, Indiji, Kini, i danas, na Zapadu. O njoj su pisali i europski autori kao što su Pitagora, Empedokle, Platon, gnostici ili Origen.
- Kao svrsishodna reakcija na ideju reinkarnacije razvijaju se u Indiji i Grčkoj učenja o oslobođenju. Ona su uglavnom filozofskog karaktera, ali se često pojavljuju u religijskom kontekstu ili su isprepletena s religijskim shvaćanjima izbavljenja, pa ih stoga mnogi istraživači ne razumiju, ili ne primjećuju njihovu osobitost. U ideji oslobođenja su ujedinjena dva cilja: ne težiti prvom shvaćanju smrti kao potpunom svršetku, a da se pri tome ne izbjegne beskrajnom ponavljanju reinkarnacija. Stoga je oslobođenje često shvaćano kao stapanje s Apsolutom, ekstasis ili oceansko osjećanje neizmjernog širenja izvan granica vlastitog identiteta. Upravo se po tome oslobođenje i razlikovalo od religijske ideje spasenja koja je obećavala spas individualnosti, uz otklanjanje uobičajenih ograničenja tjelesne egzistencije, a zadržavanje ugodnih strana tjelesnosti. Međutim, prema Vaishnavskoj tradiciji Veda, krajnje oslobođenje se događa uz zadržavanje individualnosti, ali one duhovne, koja nema gotovo nikakve veze s našim materijalnim identitetom, pomoću koje imamo jedinstveni odnos s Vrhovnom Individuom.
