Žene su preuzele vodeću ulogu. Preuzele su sve odgovornosti, sve donošenje odluka, sve planiranje i vezale su se za kontrolu kao svoju metodu samoodržanja. I svime time su spriječile muškarce da se istaknu. Žene trenutno ne pomažu muškarcima već djeluju kao sila otpora osnaživanju muškaraca, gradnje i razvijanju njihovog samopouzdanja, oslanjanja na sebe, postajanju odgovornih muškaraca. Žene su nenamjerno postale osnažujuća sila dinamike Petra Pana kod muškaraca, gdje doprinose upravo onome što ih boli.
U poznatoj priči o Petru Panu, Petar Pan bio je dječak koji nikada nije odrastao. Danas, Petrom Panom nazivate muškarca koji u svom životu uglavnom izbjegava i ne utjelovljuje stvari koje su sinonim za odraslu dob. Na primjer, izbjegava odgovornosti odraslih. Odugovlači. Obično ima lošu radnu etiku.
Pretjerano se usredotočuje na zabavu i slobodu umjesto dugoročnog planiranja i odgovornosti. Nije pouzdan, krši svoju riječ i odustaje od stvari na koje se obvezao. Pokazuje emocionalnu nezrelost. Ne obvezuje se. Nije odgovoran, ne drži se standarda i krivi druge za svoje postupke. Partnere tretira kao roditeljske figure. Drži se snova, često nerealnih, a ulaže minimalan trud u njihovo ostvarenje. Ne upravlja dobro novcem. Broj Petar Pan muškaraca je danas eksponencijalno porastao. Zašto?
Muškarci uglavnom nemaju predložak za to što znači biti i kako biti muškarac. Tu je velika razlika od onoga kako je bilo u prošlosti. Ljudi previše podcjenjuju utjecaj koji je pokret za ženska prava imao na društvo, i ne primjećuju dovoljno nedostatke koji su došli s tim pokretom.
Pokret za ženska prava bio je usredotočen na ostvarivanje ženskih prava. Ali ne da se muškarci i muževnost tretira kao nešto loše. Lišiti muškarce njihove moći. Srušiti uloge i očekivanja za muškarce i za žene. Roditelji koji su bili povezani s ovim pokretom nastojali su feminizirati dječake i maskulinizirati djevojčice. I sve je to dovelo do krize spolova. Koja je dovela do krize identiteta i kod muškaraca i kod žena; kao i do nedostatka predloška za put rasta od dječaka do muškarca i od djevojčice do žene.
U prošlosti je postojao predložak za to što znači biti muškarac, zašto bi dječak trebao željeti i težiti postati muškarac, što se od muškarca očekuje, i kako dječak postaje muškarac. Što svijet želi od muškarca i što će muškarcu moći donijeti poštovanje. Dječaci su ovaj predložak dobili ne samo od vlastitih obitelji, posebno očeva, već i od mentora i od društva u cjelini. Dakle, taj je predložak spaljen na lomači i ništa nije stavljeno kao njegova zamjena.
Ovo ide u korak s time da smo kao ljudska rasa, s vremenom, gubili sve više naših obreda prelaska. Obredi prelaska ključni su i za dječake i za djevojčice. Za dječake, obredi prelaska služe kao strukturirani sustav vodstva kroz prijelaz iz dječaštva u muškost. Ovo je s vremenom slabilo. Kada je naša vrsta bila plemenska, što je, usput rečeno, veći dio naše povijesti, dječaci su bili dio plemena, zajedno s odraslim muškarcima, koji su im nudili predložak i smjernice o tome što znači postati muškarac. Učili su ih disciplini, podvrgavali ih ceremonijama, davali im izazove, stavljali ih na testove, sve kako bi dječak postao dostojan da se smatra muškarcem.
Dostojan da ima ženu, djecu i zajednicu u cjelini pod svojom skrbi. Budući da smo se odvojili od plemenskog života, ovaj sustav su zamijenile stroge društvene ideje o tome što znači biti muškarac. Čvrste ideje o tome kako muškarac može steći društveno poštovanje. I strukovni zanati koje su očevi prenosili sinovima. A onda je taj sustav zamijenjen onima gdje se očevi bave sportom sa svojim sinovima, organizacijama poput izviđača…
Svi ovi sustavi, koji su poticali dječake da se razvijaju i odrastaju u muškarce, ostali su u prošlosti. Sada su ih zamijenili televizija, igre, automatizacija, pasivno gledanje sporta i druge aktivnosti. Nije moguće odvojiti dječake od strukturiranog puta rasta prema cijenjenoj, društveno odgovornoj ulozi i razumijevanju sebe, koje se razvijaju kroz ovaj predložak, i pretpostaviti da će se dječaci jednostavno sami pretvoriti u divno razvijene muškarce.
Dakle, zašto je važno imati predložak? Da bi muškarci imali strukturirane smjernice o tome što znači biti odrastao muškarac, zašto bi kao dječaci trebali željeti i težiti da postanu muškarci, što se od njih očekuje kao muškaraca i kako točno dječak može postati muškarac. Predložak definira uloge odraslih. Izgrađuje identitet muškarca. Potiče odgovornost u muškarcima. Usađuje im kulturne vrijednosti. Pomaže im da shvate svoje mjesto i svrhu u svijetu. Povezuje ih s njihovom baštinom. Predložak pruža javno priznanje za dječakov rast, dajući mu osjećaj vrijednosti i značaja u društvu, itd.
Više nema poštovanja za to jer ste muškarac. Iskreno, nema puno poštovanja ni za odraslu dob (starenje). Za ljudska bića, potrebna je nagrada za ono što radimo. Mora postojati motivacijski faktor. U prošlosti je bilo dobro biti muškarac. Biti muškarac bio je izvor ponosa i društvenog poštovanja. Ali danas se to ne smatra nečim na što treba biti ponosan. Zapravo, muževnost je demonizirana. Nitko više ne zna što znači ili bi trebalo značiti biti muškarac. I mnogi su dječaci toliko preplavljeni negativnim porukama o muževnosti da to nije nešto čemu bi težili.
Koji je danas motivacijski faktor za biti ili postati muškarac? Koji je danas motivacijski faktor za biti odrastao? Društvo cijeni i veliča mladost. Put koji je mladim ljudima bio prodan kako bi sebi stvorili dobru budućnost ( fakultet – posao – brak – kuća ), više ne funkcionira. Za mnoge ljude, odrasli život čini se kao jednosmjerna karta za bijedu. Život odrasle osobe u današnjem svijetu jednostavno se čini pretežak, previše je složenosti i kontradiktornih poruka. I bez pouzdanog puta za pozitivnu budućnost.
Zašto biti odgovoran, zašto naporno raditi, zašto se obvezivati, zašto se smatrati odgovornim za standarde, zašto dopustiti da se drugi ljudi oslanjaju na nas, zašto ulagati svoje vrijeme i energiju u nešto – ako mislite da vas ništa od toga neće dovesti ni do čega dobrog? Tako se mnogi mladi ljudi, uključujući i mlade muškarce, osjećaju u današnjem svijetu.
Postoje realnosti o postajanju muškarcem u današnjem svijetu s kojima se muškarci u prošlosti nisu morali suočavati. Realnosti koje doprinose odgađanju odrasle dobi. Uz nedostatak predloška za razvoj od dječaka u muškarca, muškarci se u današnjem svijetu suočavaju sa sljedećim: s ozbiljnom nestabilnošću radnih mjesta. Mnogo je manje jasnih puteva za napredovanje u karijeri a tehnološke promjene čine karijerni krajolik vrlo zastrašujućim. Troškovi života dosljedno su i znatno nadmašili rast plaća.
Budući da mladi ljudi moraju toliko trošiti na osnovne životne troškove, postoji mala ili nikakva mogućnost štednje ili ulaganja. Te se mlade ljude aktivno potiče na studentski dug, kao da je sasvim normalno zaduživati se, prije nego što uopće uđu na tržište rada. I unatoč činjenici da ne postoji jamstvo da će dobiti posao koji će to otplatiti. I nitko ih ne upozorava da za zaduživanje postoje posljedice, skriveni troškovi samog kredita, utjecaj na njihov kreditni rejting, ograničeni izbori karijere, mentalni i emocionalni stres zbog duga, diskvalifikacija s određenih poslova jer imaju dug koji je utjecao na njihov kreditni rejting.
Školarine su ostavile mlade muškarce osakaćene dugovima, ugrožavajući njihovu sposobnost da dosegnu druge odrasle prekretnice. I sve je to isto navelo mnoge mlade ljude, uključujući i mlade muškarce, da osjećaju da je odrasla dob zamka, a ne nagrađujući put napretka. Beskrajna žurba i napor koji ih iscrpljuje.
Među mlađim generacijama raste osjećaj da je sve namješteno protiv mlađih generacija. Moderno društvo postalo je sve složenije. Ono što je danas potrebno da biste bili funkcionalna odrasla osoba daleko je više nego što je to nekada bilo. Porezi vašega djeda nisu bili ovoliko teški za platiti. On se nije morao brinuti o upravljanju kreditnom karticom, a kamoli s nekoliko njih.
Nije imao mobitel. Nije se morao brinuti o plaćanju računa za internet. Nije se morao brinuti da ima ažuriranu tehnologiju i da stalno prati novosti o tehnologiji. Nije se bavio s toliko informacija i kontradiktornih informacija… Nije bilo društvenih mreža koje su pružale „uvijek prisutnu“ savršenu sliku života svih ostalih koja je potpuno nestvarna i zbog koje se osjećao neuspješno. Umjetna inteligencija nije postojala. Vaš djed se oslanjao na sustav za mirovinu.
Danas je za većinu ljudi štednja za mirovinu u potpunosti u njihovim rukama. Sadašnja ekonomija zahtijeva daleko veći stupanj financijskog znanja nego što je to bilo ranije. U generaciji vašeg djeda, stvari su bile postavljene tako da se dječak pretvori u muškarca. Sada je sustav postavljen na način da usporava razvoj i drži mlade ljude zarobljenima.
Sve te realnosti i složenosti dovele su do toga da puno više mladih muškaraca ostaje s roditeljima mnogo dulje nego u prošlosti. Ostanak kod kuće često sprječava mlade muškarce da dosegnu razinu sigurnosti koja im daje osjećaj da su sposobni preuzeti stvari poput vlasništva nad domom, obveza na brak ili dugoročno partnerstvo, djecu itd.
Ove kompleksnosti i teškoće stvorile su začarani krug u kojem, kada se muškarci suočavaju sa svim tim pritiskom, stresom i tjeskobom, kao i s niskim samopoštovanjem, oni postanu preplavljeni i pokušavaju pobjeći i izbjeći pritisak i tjeskobu. Izvlače se iz svega, povlačeći se u aktivnosti koje su bezbrižne, oslanjajući se na druge, održavajući ležerne odnose, ne obvezujući se na stvari, ne praveći čvrste planove.
Stilovi roditeljstva koji usporavaju rast postali su trend sve većeg intenziteta od 1980-ih. Tijekom vremena, roditeljstvo se mnogo promijenilo nabolje. Zaista je sjajno što više ne govorimo stvari poput „djecu treba vidjeti, a ne čuti“. I udaranje djece više nije toliko društveno prihvaćeno. Hijerarhijsko roditeljstvo koje ne prepoznaje dijete kao svoju vlastitu osobu krenulo je u smjeru roditeljstva koje je fleksibilnije i prilagodljivije djetetovim mislima i osjećajima. S negativne strane, u porastu je prezaštitničko, “helikoptersko” roditeljstvo, kao i permisivno roditeljstva.
Ovi stilovi roditeljstva postali su daleko rasprostranjeniji od panike “opasnosti od stranaca” krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Ta je panika dovela do toga da su se roditelji puno više bavili djecom i slobodna igra djece je nestala. Kada su roditelji prezaštitnički nastrojeni, sprječavaju dijete da razvije autonomiju i životne vještine koje su potrebne za odraslu dob. Sprječavaju dijete da iskusi stvari koje mu pomažu da razvije samopouzdanje. Kada su roditelji permisivni, ne uče dijete o posljedicama. Sprječavaju dijete da na opipljiv način uči o uzroku i posljedici. To uči dijete da može raditi što god želi, bez ikakvih posljedica.
Osim toga, u većini kućanstava oba roditelja rade. Zbog toga mnogu djecu odgajaju skrbnici i učitelji izvan doma. Ove vanjske odrasle figure ne daju nužno djetetu… potrebno vodstvo za odraslu dob. A kada se moderni roditelji, koji oboje rade, vrate kući, skloni su dati prioritet kvalitetnim aktivnostima, nad podučavanjem djeteta praktičnim vještinama. Starije generacije doista su davale prioritet podučavanju praktičnim životnim vještinama i izgradnji karaktera. I to se promijenilo.
Uz to, neki su muškarci u djetinjstvu imali traumatična iskustva koja su uzrokovala razvojnu traumu. To usporava dječakov rast. Može čak uzrokovati da razvije adaptivne strategije koje sprječavaju ponašanja, izbore i radnje povezane s odraslom dobi. Možda najčešća trauma koja tome doprinosi je trauma povezanosti, poput emocionalnog incesta. To se događa kada roditelj preokrene ulogu roditelja i djeteta, i oslanja se na dijete da zadovolji svoje emocionalne i relacijske potrebe. Također, došlo je do ogromnog porasta stope razvoda.
Isto tako, mnogi dječaci odrastali su u domovima gdje je polaritet između njihovih majki i očeva bio obrnut. Njihove majke bile su iscrpljene i sve su se više nalazile u situacijama da moraju “biti sve i raditi sve”. Zbog nedostatka vremena, a i iscrpljenosti, te žene nisu ulagale energiju u izgradnju mreže podrške odraslih za sebe, pa su živjele bez podrške. Zbog stalne potrebe za ravnotežom između poslovnog i privatnog života, a i zbog toga što su se mnoge od njih iznenada našle u dinamici obrnutog polariteta, njihove potrebe često nisu bile zadovoljene od njihovih partnera. Stoga su se mnoge od tih majki nesvjesno uvelike oslanjale na svoje sinove za emocionalnu podršku i društvo, kako bi se nosile s vlastitom usamljenošću, emocionalnim zanemarivanjem, sukobima sa suprugom i stresom.
U ovoj dinamici dijete je pod pritiskom da preuzme ulogu odrasle osobe za koju uopće nije spremno. Dijete prerano usvaja ulogu odrasle osobe, propuštajući potrebu da bude samo dijete i razvije se u odraslu osobu. Potrebe roditelja imaju prednost nad djetetovim potrebama. Djetetovi osjećaji, misli, želje, potrebe itd. su potisnuti, pa dijete ne razvija zdrav osjećaj sebe. Uči da je njegova vrijednost u tome da ugodi roditelju, što ometa njegovu sposobnost da razvije identitet, izgradi samopoštovanje i samostalno donosi odluke. Stoga, kao odrasli, često gravitiraju prema tome da si daju djetinjstvo koje su propustili.
Što znači da ne preuzimaju odgovornosti. Da se u odnosima ne obvezuju. Da ne znaju kako regulirati svoje emocije. Da nemaju čvrsto razumijevanje sebe. A budući da je naglasak bio na tome da postoje kako bi zadovoljili roditeljske potrebe, a ne da razvijaju vještine kako bi postali autonomna odrasla osoba, roditelj ih je spriječio da pronađu svoja krila. Stoga se čini da im je odrasli život previše. Stoga se dječaci i mladići osjećaju izgubljeno i traže muške uzore. A danas ima toliko loših muških uzora.
Većina njih su TV likovi i ikone pop kulture ili društvenih mreža. Mnogi od njih zagovaraju upravo one osobine koje muškarca drže u modu Petra Pana. Uspon tehnologije stvorio je gubitak života u zajednici, uživo, ne online, što je duboko izoliralo muškarce. Ovo im je otežalo stjecanje uzora, primanje smjernica od mentora, pa čak i vršnjaka. Teže im je sudjelovati u aktivnim, a ne u pasivnim stvarima, koje pomažu da se dječak razvije u muškarca. Teže im je formirati duboke i podržavajuće odnose.
Žene su s druge strane, s muškarcima progresivno sve više ulazile u muški polaritet, a također i u vječnu majčinsku ulogu. I s vlastitim sinovima. Razvile su sve veću samozaštitnu neovisnost, šaljući muškarcima poruku „ne trebamo vas i stoga vas ne cijenimo“. A u svojim odnosima s muškarcima, sve više žena preuzima poziciju moći. Žene su preuzele vodeću ulogu.
Preuzele su sve odgovornosti, sve donošenje odluka, sve planiranje i vezale su se za kontrolu kao svoju metodu samoodržanja. I svime time su spriječile muškarce da se istaknu. Žene trenutno ne pomažu muškarcima već djeluju kao sila otpora osnaživanju muškaraca, gradnje i razvijanju njihovog samopouzdanja, oslanjanja na sebe, postajanju odgovornih muškaraca. Žene su nenamjerno postale osnažujuća sila dinamike Petra Pana kod muškaraca, gdje doprinose upravo onome što ih boli.
AUTOR: Teal Swan
Prevela i prilagodila: Angelica Horvatić / www.angelicahorvatic.com
https://www.facebook.com/profile.php?id=61584949619452
Angelica Horvatić je iskusni intuitivni medij, praktičarka iscjeljenja unutarnjeg djeteta, praktičarka iscjeljivanja trauma, savjetnica za partnerske odnose, hipnoterapeutica, praktičarka rada sa sjenom, rada sa dijelovima sebe, praktičarka Procesa Kompletiranja po Teal Swan, u završnoj fazi edukacije za praktičarku obiteljskih konstelacija.
Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 25 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i onda Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, individualno i kroz svoje grupne radionice.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to dato u tolikoj mjeri upravo zato da bi mogla pomoći drugima.
Njena misija je pomoći ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim žele ići, povezani sa sobom i drugima.
“Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto.
https://www.facebook.com/profile.php?id=61584949619452









