Kada je nečije djetinjstvo obilježeno emocionalnom distancom, nestabilnošću ili osjećajem da ljubav treba zaslužiti, vrlo je vjerojatno da će upravo takve dinamike kasnije djelovati „privlačno“.
Još je Freud govorio o ponavljanju obrazaca iz djetinjstva i utjecaju nesvjesnog na naše odnose. Iako je suvremena psihologija danas proširila i nadogradila njegove teorije, jedna ideja i dalje ostaje snažna: u ljubavi često ne biramo svjesno ono što je dobro za nas, nego ono što nam je poznato. Mnogi ljudi vjeruju da ih u vezama vodi intuicija, kemija ili sudbina.
Međutim, iza snažne privlačnosti nerijetko stoje rani emocionalni obrasci. Mozak ne traži nužno sreću – traži kontinuitet. Traži nešto što može prepoznati.
Kada je nečije djetinjstvo obilježeno emocionalnom distancom, nestabilnošću ili osjećajem da ljubav treba zaslužiti, vrlo je vjerojatno da će upravo takve dinamike kasnije djelovati „privlačno“.
Uvijek završim s istim tipom muškarca
Klijentica je došla na terapiju s osjećajem frustracije i zbunjenosti. Iza sebe je imala tri ozbiljne veze, a sve su završile na sličan način. Partner bi u početku pokazivao izražen interes, nježnost i posvećenost, ostavljajući dojam bliskosti i sigurnosti, no nakon određenog vremena počeo bi se emocionalno povlačiti – postajao bi manje dostupan, rjeđe bi dijelio svoje misli i osjećaje, izbjegavao dublje razgovore te bi smanjivao inicijativu za susrete i bliskost.
„Ne znam kako mi se to stalno događa. Uvijek su drugačiji na početku. A onda kao da se pretvore u istu osobu“, rekla je.
Kroz terapijski rad postalo je jasno da je odrasla uz oca koji je bio fizički prisutan, ali emocionalno odsutan. Kao djevojčica trudila se biti “dovoljno dobra” kako bi privukla njegovu pažnju. Naučila je da je ljubav nešto što se mora zaslužiti trudom i prilagodbom.
U odrasloj dobi njezin sustav prepoznavanja “sigurnog” partnera bio je usklađen upravo s tom dinamikom – muškarci koji su bili potpuno emocionalno dostupni činili su joj se dosadnima, dok su je oni pomalo nedostupni snažno privlačili. Nije birala svjesno bol. Birala je poznato.
Nisam vidio da me manipulira – mislio sam da je to ljubav
Klijent se javio na savjetovanje nakon iscrpljujuće višegodišnje veze. Partnericu je opisivao kao karizmatičnu, samouvjerenu i izrazito šarmantnu ženu. U početku ga je obasipala pažnjom, komplimentima i snažnim izjavama o “posebnoj povezanosti”. Govorila mu je da je drugačiji od svih muškaraca koje je upoznala.
Nakon nekoliko mjeseci dinamika se počela mijenjati. Kritike su postale suptilne, ali učestale. Počela je dovoditi u pitanje njegove odluke, prijatelje pa i vlastitu percepciju događaja. Kada bi izrazio nelagodu, optuživala bi ga da je preosjetljiv ili nezahvalan. U trenucima kada bi se pokušao udaljiti, vraćala bi ga intenzivnim iskazima ljubavi.
Klijent je dugo vjerovao da je problem u njemu. Pokušavao je biti strpljiviji, razumljiviji, “bolji partner”. Tek nakon potpunog emocionalnog iscrpljenja počeo je prepoznavati obrazac manipulacije. U terapijskom procesu postalo je jasno da je odrastao uz majku koja je bila emocionalno nestabilna i sklona dramatičnim reakcijama. Kao dijete naučio je smirivati situacije, prilagođavati se i preuzimati odgovornost za tuđe emocije. Ljubav je za njega bila povezana s napetošću, iščekivanjem i stalnim dokazivanjem.
Njegova partnerica s izraženim narcisoidnim i manipulativnim obrascima bila je savršeno „poznata njegovom živčanom sustavu“, što bi značilo da je njeno ponašanje aktiviralo iste emocionalne i fiziološke reakcije koje je klijent već doživio u djetinjstvu: stalno je skenirao njeno raspoloženje, reagirao napeto, pokušavao je smiriti situacije i prilagoditi svoje ponašanje kako bi izbjegao konflikt ili emocionalno odbacivanje.
Naime, naš živčani sustav pamti obrasce ranih iskustava, pa automatski prepoznaje dinamiku koja je već bila poznata, iako je u odrasloj dobi štetna. Drugim riječima, poznato ponašanje ne znači da je sigurno ili zdravo, već da mozak i tijelo reagiraju automatski, jer je takva dinamika već internalizirana kao „normalna“ ili predvidiva. Upravo zato manipulativna partnerica može djelovati privlačno ili „uzbudljivo“ jer aktivira rani obrazac emocionalne interakcije koji je osoba nesvjesno povezivala s ljubavlju i bliskošću.
Dakle, klijent nije svjesno tražio takvu partnericu, nego ju je njegova rana prepoznala i povukla ga u dinamiku koju je, iako bolnu, već naučio kao „poznatu“.
Kako trauma izgleda u partnerskim odnosima
Kada biramo iz rane, obrasci se ponavljaju bez obzira na to koliko se osobe razlikuju po karakteru, dobi ili životnim okolnostima. Neke od najčešćih manifestacija su:
- Privlačnost prema emocionalno nedostupnim partnerima – Osoba osjeća snažnu kemiju s onima koji šalju miješane signale, dok stabilni i otvoreni partneri djeluju “bez iskre”.
- Uloga spasitelja –Osoba se veže uz partnere s problemima ili izraženim narcisoidnim tendencijama, preuzimajući odgovornost za njihovo “popravljanje”.
- Toleriranje manipulacije i umanjivanja – Kritike, gaslighting i emocionalne igre opravdavaju se kao “težak karakter” ili “posljedica traume druge osobe”.
- Strah od mirne ljubavi – Kada odnos postane stabilan i predvidiv, javlja se dosada ili unutarnja napetost. Kaos se doživljava kao znak strasti.
- Ponavljanje istih scenarija – Bez obzira na obećanja da će “ovaj put biti drugačije”, dinamika završava na sličan način – osjećajem odbačenosti, napuštenosti ili nedovoljnosti.
Zašto biramo ono što nas boli?
Korijen problema najčešće leži u ranom emocionalnom iskustvu. Dijete koje odrasta u uvjetima nesigurnosti, prilagođava se kako bi preživjelo i sačuvalo vezu s roditeljima. Razvija strategije poput pretjeranog ugađanja, povlačenja, preuzimanja odgovornosti za tuđe emocije, potrebe za kontrolom ili emocionalnog distanciranja.
U djetinjstvu te strategije imaju smisla, dakle pomažu djetetu da ostane povezano i smanji rizik od odbacivanja. No u odrasloj dobi iste te strategije postaju prepreka zdravoj bliskosti. Primjerice, osoba koja je odrasla uz oca s izraženim narcisoidnim obrascima ponašanja ili sklona emocionalnoj dominaciji često je naučila da ljubav dolazi uz kritiku, omalovažavanje ili nepredvidive promjene raspoloženja.
Takvo dijete rano usvaja uvjerenje da ljubav treba zaslužiti prilagodbom, ugađanjem i odricanjem od vlastitih potreba. Tijelo i um uče stalno „čitati“ raspoloženje roditelja, prilagođavati se i predviđati reakcije kako bi izbjeglo konflikt ili emocionalnu kaznu. Na taj način dijete razvija duboko ukorijenjene obrasce ponašanja koji oblikuju način na koji će kasnije birati partnere.
Mozak pritom ne razlikuje jasno zdravo od štetnog, nego prepoznaje poznato. Poznato se doživljava kao sigurno, čak i kada objektivno nije. Neurobiološki gledano, živčani sustav snažnije reagira na obrasce koje je već iskusio. Tijelo prepoznaje dinamiku napetosti, kontrole ili emocionalne hladnoće i na nju odgovara pojačanom aktivacijom. Ta aktivacija često se pogrešno tumači kao strast ili duboka povezanost. Intenzitet se zamjenjuje za bliskost. Tjeskoba se zamjenjuje za ljubav. Napetost se doživljava kao „iskra“.
Osoba koja je odrasla uz emocionalnu nestabilnost, dominaciju ili manipulaciju može stabilnog, dosljednog partnera doživjeti kao „nedovoljno uzbudljivog“, upravo zato što takav odnos ne aktivira poznati obrazac. S druge strane, manipulativna ili narcisoidna dinamika može izazvati snažan osjećaj privlačnosti jer podsjeća na rani model ljubavi.
Drugim riječima, ne zaljubljujemo se samo u osobu, nego se zaljubljujemo u dinamiku koja oblikuje našu prvu definiciju bliskosti, sigurnosti i emocionalne povezanosti.
Iscjeljenje i kako prekinuti maladaptivni obrazac
Dobra vijest je da obrasci nisu sudbina, jer su takvi disfunkcionalni obrasci naprosto naučeni – a sve što je naučeno može se i odučiti, zar ne?!
Kroz terapijski proces pomažem klijentima prepoznati svoje emocionalne obrasce, razumjeti njihovo porijeklo i naučiti birati odnose koji njeguju, a ne povređuju – korak po korak, s pažnjom i suosjećanjem a proces iscjeljenja obično uključuje nekoliko koraka:
- Svjesnost- Prepoznati vlastiti obrazac bez samookrivljavanja. Shvatiti da ponavljanje nije znak slabosti, nego nesvjesne lojalnosti prošlosti.
- Razumijevanje vlastite rane – Koju priču nosimo o sebi? “Moram zaslužiti ljubav”? “Bit ću napušten”? “Nisam dovoljno važan”? Identifikacija temeljne rane mijenja perspektivu.
- Postavljanje granica –Učenje da ljubav ne znači toleriranje manipulacije, ponižavanja ili emocionalne nestabilnosti.
- Regulacija živčanog sustava – Učenje toleriranja mirne, stabilne bliskosti. Za neke ljude sigurnost u početku izaziva nelagodu jer nije poznata.
- Novi izbori, iako nisu uzbudljivi – Svjesno davanje prilike odnosima koji djeluju stabilno i dosljedno, čak i ako u početku nema dramatične “kemije”.
Kako osoba iscjeljuje, mijenja se i ono što joj je privlačno. Kaos gubi sjaj. Nedostupnost više ne djeluje misteriozno, nego iscrpljujuće. Manipulacija se više ne romantizira. Stabilnost prestaje biti dosadna i postaje poželjna.
Put prema sebi
Prekidanje duboko usađenih obrazaca rijetko se događa samo snagom volje. Iako knjige, seminari i intelektualno razumijevanje mogu biti korisni, sami po sebi nisu dovoljni, jer su naši disfunkcionalni obrasci zapisani u emocionalnoj memoriji i živčanom sustavu pa zahtijevaju iskustveno, svjesno preoblikovanje.
U terapijskom procesu osoba dobiva priliku iskusiti drugačiju vrstu povezanosti, koja nije uvjetovana, manipulativna ni nestabilna. Siguran i podržavajući odnos s terapeutom postaje korektivno iskustvo: mjesto gdje se uči da bliskost može biti mirna, dosljedna i istinski sigurna. Postupno se razvija sposobnost prepoznavanja i biranja zdravih odnosa, te mijenjanja dinamika koje su do tada nesvjesno privlačile bol.
Psihoterapija pomaže u:
• osvještavanju nesvjesnih obrazaca izbora partnera
• prepoznavanju i imenovanju emocionalnih rana
• obradi potisnutih emocija iz djetinjstva
• jačanju samopoštovanja i osobnih granica
• regulaciji intenzivnih emocionalnih reakcija
• razvoju novih, zdravijih kriterija za izbor partnera
Kada osoba prođe proces dubinskog rada na sebi, mijenja se ne samo njezino ponašanje, nego i unutarnji osjećaj vrijednosti i sigurnosti. S promjenom unutarnje strukture mijenja se i ono što nas privlači. Ljubav tada prestaje biti nesvjesno ponavljanje prošlosti i postaje svjestan, zdrav izbor.
Ne biramo više ono što nas podsjeća na bol, nego ono što podržava naš rast. I tek tada odnos prestaje biti prostor dokazivanja i postaje prostor sigurnosti.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
