Živimo u svijetu u kojem su drugačije osobe često smatrane manje inteligentnima. Ali prava je istina da su takve osobe samo natprosječno inteligentne i kreativne. Jer osnovno je pravilo ako želimo uspjeti u poslu da moramo biti drugačiji od većine. Zbog toga se čini da je bolesna psihijatrijska ljubomora inteligentne ljude prozvala bolesnima kako bi im prodali lijek i ujedno izliječili vlastiti egoizam.
ADHD predstavlja nedostatak pozornosti i pojačanu aktivnost. U prijevodu bi to značilo – ne zanima me nešto što je dosadno i interesira me samo ono što je zanimljivo.
Neki čudni ljudi s titulom (psihijatri) su to nazvali poremećajem i budući da titula predstavlja autoritet i ne smije izazvati sumnju – ljudi se šutke klanjaju dijagnozi bez propitkivanja.
Ustvari, ADHD znači: Uspješan sam u svom poslu, jer to volim i radim samo ono što me čini sretnim. Ali, zar to nije želja svih nas?
Monoton posao poput knjigovodstva koji svaki dan čini rutinu – nije za ljude koji vole izazove. Knjigovodstvo ima jasno zacrtane smjernice i ne zahtijeva kreativnost – nema sive zone (osim ako ne radi na utaji poreza) i nema sumnje u očekivanim zadatcima.
Karijere koje su na prvoj liniji zahtijevaju hitnost donošenja odluka i djelovanje pa takvi poslovi svakako nisu za one kojima nije postavljena dijagnoza ADHD.
Psihijatri su izmislili niz bolesti kako bi osigurali vlastitu budućnost i radno mjesto. Pa su zbog osobnih interesa počeli od kreativnih ljudi stvarati mentalne invalide. Ljudi koji su prozvani bolesnima – iako su samo natprosječno inteligentni – imaju sklonost da brzo rade u okruženju visokih očekivanja (poput hitne pomoći).
Poslovi u kojima je potrebno biti posebno strastven, pružaju prirodnu motivaciju i stalnu koncentraciju. To može biti bilo koje područje koje dovodi do dubokog i trajnog zanimanja. Kao što uzrečica kaže – samo nebo je granica.
Jedno od psihijatrijskih objašnjenja “bolesti” je da se misli brzo mijenjaju. Upravo je to temelj garancije uspjeha u poslu. Odrasle osobe imaju prirodnu motivaciju za promjenama u životu – zbog čega nas okruženje u kojem živimo osuđuje da smo nepouzdani i nestabilni. Kontroliranjem i potiskivanjem (zbog nametnutih očekivanja) takvih želja – stvara se osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva i depresije.
Osobe koje brzo donose odluke i koje su spontane u životu – brže napreduju. Neki poslovi zahtijevaju brzu analizu i reagiranje – to su visoko pozicionirana zanimanja. Osobe na takvim poslovima posjeduju položaj i moć pa im se ni jedan psihijatar ne usuđuje reći da boluju po dijagnozi ADHD.
Glazbenici, modni dizajneri, umjetnici, zabavljači, izumitelji, grafički dizajneri, arhitekti, dizajneri interijera … su poslovi koji zahtijevaju kreativnost. To su savršeni poslovi za osobe koje “boluju” od ADHD-a. Takve vrste poslova zahtijevaju kreativnost i rješavanje problema. U takvim zanimanjima “bolesni” ljudi su briljantni.
Pripremnost na rizik i inovativno razmišljanje dvije su osobine koje imaju “bolesni” ljudi. Brzo donošenje odluka je sposobnost osoba koje žele biti neovisne. Ta sposobnost dovodi do toga da sami sebe postavljaju na rukovodeće pozicije osnivanja privatnih tvrtki. Razlog takvih odluka je želja za dinamičnim, a ne monotonim životom.
Osobe sa ADHD-om imaju očito beskrajnu količinu energije koju mogu usmjeriti prema uspjehu u sportu ili poslu. Oni samo pretvaraju impulzivnost u spontanost.
Nažalost, živimo u svijetu u kojem su drugačije osobe često smatrane manje inteligentnima. Ali prava je istina da su takve osobe samo natprosječno inteligentne i kreativne. Jer osnovno je pravilo ako želimo uspjeti u poslu da moramo biti drugačiji od većine.
Zbog toga se čini da je bolesna psihijatrijska ljubomora inteligentne ljude prozvala bolesnima kako bi im prodali lijek i ujedno izliječili vlastiti egoizam.
Time smo perfekciju uspjeli nazvati bolešću – samo zato što nismo sposobni pratiti tempo onih koji su nametnuli savršenstvo.
