Ako hoćete da se u ovom svijetu osjećate kao u raju – živite među cvijećem i s cvijećem

Widget not in any sidebars

Cvijeće – koliko slatkih tajni! Koliko ugodnih tajni! Kada ljudsko saznanje prohodi vidljive svjetove, pocrni od tuge; a kada se takne cvijeća – zablista, zasja, poraduje se. Jer, cvijeće – to je radost za naše ljudsko saznanje.

Sve može biti gorko, samo je tu neka čudesna slast, u cvijeću. Ima u tome nekog božanskog magnetizma, što dušu vuče neki raskoš. Jeste li primijetili, ljudi obično svoju predstavu o raju vezuju s cvijećem.

Nije li cvijeće – najskriveniji ostatak izgubljenog raja? Nije li u njemu raj najviše sačuvao sebe i prenio kroz stoljeća do nas? Zato je valjda i med od cvijeća! Rajska slast, i duša raja – probija se kroz cvijeće, izbjegavajući da se sretne sa ljudskim zlom. Jer naše zlo i jest pakao, najprije za cvijeće.

Jer je najosjetljivije, jer je najrajskije od svega što postoji u vidljivim svjetovima. Ako hoćete da se u ovom svijetu osjećate kao u raju – živite među cvijećem, s cvijećem: njegovim dahom i njegovim duhom. Cvijeće – najjači simbol i najizrazitiji, nekadašnjeg raja, nečeg rajskog.

I najmanji cvijet – koliko rajskog u njemu! Najmanji cvijet – čitav raj! A sve što je rajsko, rajsko je nekom slatkom beskonačnošću, nekom milom besmrtnošću.

Gle, po jedna slatka beskrajnost, po jedna mila besmrtnost se zavila, sakrila, primirila u svakom cvijetu, i najmanjem i najvećem. A svaka beskrajnost je rod sa svima beskrajnostima božanskim. I mi, kroz najmanje i s najmanjim putujemo kroz beskrajno i beskonačno.

Pogled ti pao na majušni cvjetić, i gle, ti si zaronio u bezmjernu beskrajnost, uplovio u sve beskrajnosti. To je Bog učinio, da čovjek ne bi bio sam, mali, već uvijek, s beskrajnim, beskonačnim = besmrtnim. A kroz sve to s – vječnim.

I kroz beskrajno malo, majušno, podsjeća nas na nešto beskonačno, besmrtno, božansko. Bog nas je sa svake strane zatvorio beskrajnim, beskrajno velikim, neizmjernim. I mi smo, u stvari, po svemu beskrajni, beskonačni, besmrtni.

Između malih majušnih cvjetića i zvijezda, koje su svjetlosni cvjetovi,stojimo i krećemo se mi ljudi. Pogledajte, i svuda ćete ugledati nju – beskrajnu, beskonačnu, i samim tim – vječnu tajnu, jednu istu, razlivenu svuda i po svemu i kroza sve.

Šaputala je mimoza:

Ljudi, vi ne vidite moju dušu kao što ne vidite ni svoju; a njome živite vi, njome živim i ja. To su naše najneposrednije stvarnosti. Ja bih vam se ispovjedila, ali vi nemate dovoljno fin sluh da biste me čuli i dovoljno fino saznanje da biste me razumjeli. Zasađena sam rukom nevidljivog nebeskog Rukosadnika.

Kroz mene On je razlio neku svoju tajnu; i u meni ima više neba nego zemlje, – zar to ne osjećate? Čini mi se, trebate imati vid ravan Svevidu da biste do kraja sagledali tajnu moga bića. Vama je neophodan Svevideći da biste mi dušu vidjeli i Sveznajući da biste je saznali, i Svečujući da biste je čuli.

Zagledajte u moje živce, u moj živčani sustav: u njemu se vrši prijelaz nebeskog u zemaljsko, natprirodnog u prirodno. A vi mislite, da sam sva od prirode, od onoga što vi ljudi nazivate prirodom, a ne vidite da je u meni natprirodno postalo prirodnim. Ta i sva priroda nije drugo nego – natprirodno preobraženo u prirodno. Ljudi proglašavaju: prirodom, prirodu! – i time završavaju krug svojih misli, svojih istraživanja, svojih argumenata.

Kao da su te riječi neko objašnjenje. To je isto kao kada bi kazali: sunce je sunce, zato što je sunce; plavo je plavo, zato što je plavo; slavuj je slavuj, zato što je slavuj; čovjek je čovjek, zato što je čovjek. Time se ništa ne objašnjava niti dokazuje, već samo posredno priznaje neznanje …

Da, ništa natprirodnije od prirode. Ajde, objasnite mi to što nazivate prirodom. I što od “prirodnog” uđe u vaš razum, u vaša čula? Sva je priroda u suštini natprirodna, jer živi nekim tajanstvenim silama, čije izvore ne znamo i čije zalihe ne spoznajemo.

I vi se ljudi još trudite logikom objasniti prirodu. I govorite: logika, logika! A što je to – logika, što je to – logično? Sve sama neznanja u nerazmrsivoj jednačini života.

Widget not in any sidebars

Posljednjom tajnom svoga bića, sve je cvijeće – natprirodno. Najtajanstvenijim, no najživljim korijenom svoga bića mi se držimo za nebo, nevidljivo živimo nebom. I vidljivo!

Gle, nama treba mnogo sunca i svjetlosti nebeske, mnogo zvijezda i njihove svjetlosti, mnogo neba i njegovog plavetnila, da bismo mogle živjeti ovdje, na zemlji, u “prirodi”. Ta i mi smo prijelaz natprirodnog u prirodno!

Zašto da to bude privilegija samo ljudskog bića, ljudske logike? I u nama je Logos i Logika Božja, i Smisao. Zar vas sklop našeg lista ne iznenađuje i ne zaprepašćuje? Ta vi još ne znate, otkuda boje u svijetu i otkud tolike nijanse boja? Vi ne možete našu tajnu ni zamisliti. Tajnom svojom mi smo sakriveni u natprirodi; zar ne?

Evo: moja osjetljivost! Kako je vi objašnjavate svojom “logikom? Čim tko dodirne jedan moj listić, svi za njim polegnu; a kada sam na livadi, čim jedan stručak dodirne netko, on učini da svi po svoj livadi polegnu, signalizirajući opasnost.

Aparat prirode vrlo kompliciran i osjetljiv: na dodir pa i na dah. Kad dahne, kad uzdahne zrak, listići se skupljaju, savijaju, kao skrivaju, i onda grančica za grančicom. Primam najfinije zvuke.

Aparatura najfinija, živci zapanjuju. Vene od daha, vene od ružnog pogleda, od ružne čovjekove misli, od prljavog osjećaja. A kako li se osjeća u ognjenom moru našeg ljudskog, našeg zemaljskog zla? Od najmanjeg napada, uvrede, ja se stresem, i – umirem. Jer sam od najfinije građe. Zemlja, zar ne znate – podnožje neba.

Bosiljak je pjevušio:

Miris me vezuje sa svijetom. Ja osjećam: veza ovog svijeta si mirisom. Tko mi dade tu mirisavu dušu? Veza s  Bogom; veza s vidljivim svijetom. Ja doživljavam to čudo: Srce svijeta ulazi u mene i u vodu. O, taj osjećaj!

Miris, zar to nije čudo? Veliko čudo Božje? Čime to miris – miriše? Zemlja ne miriše, a srce miris – meni! Oprostite mi tu zagonetku! Bosiljak u ovom svijetu – u smrdljivoj bari, u prikrajku.

Petonija je govorila:

Ja mirisom živim. Tu su svi moji unutrašnji svjetovi. I kad umirem – kroz miris umirem. Kroz miris dišem i izdišem. I kroz miris umirem: bez agonije, bez ropca, bez grčeva. Moji mirisi putuju kroz nježnost. A svaka moja pora, to je prozor na mojoj mirisnoj duši. A duša moja – sva je u meni oko mene. Duša mi je sva od mirisa. Kad me miris napusti – ja umrem. Takva sam ja.

A tko je taj Plavi nada mnom. Plavi, ja tebi šaljem svoju dušu. Nađi joj novu krunicu – moju besmrtnost! Ja volim takvu besmrtnost, žeđ srcu. Ah, u mom rječniku nema mnogo riječi, jer mnogo osjećam. Samo nekoliko riječi: miris, duša, ljubav, besmrtnost.

Moj miris, otima se za suncem: predvečer juri za njim, što je zašlo, skrilo se. Prolazi li čovjek pored cvijeta s rđavom mišlju: prolazi s požarom, od koga vene cvijet. Nečist pogled padne li na list, pada kao raspaljeni žar.

Đurđica je zvonila:

Najsitniji sam cvijet, a znate kroz mene je prostrujala neka slatka sila, sigurno božanska. Ja sam uzdrhtao – to je Logos prošao kroz mene, i ja sam se osjetio živim, postojećim. Biti, to je slast i radost. Jer me to vezuje s Logosom. A vi ljudi, vi sve mislite: mi smo mrtvi, mi cvijeće. A gle, kroz nas živi riječ Božanskog Logosa; time smo mirisni, time – besmrtni.

Znate, ja sam vezan s nebom više nego li vi. Moj miris, ta u njemu ima više neba i sunca nego li u ljudskim mislima, osjećajima. I s unutrašnjim tajnama zemlje ja sam u srodstvu, jer me one hrane svojim sokovima.

Duša mi je mirisna, jer je to riječ Logosa, a riječ – Logosa, nosi u sebi i širi sobom mir i božansko. A miris – to je nešto uistinu božansko, natprirodno. Jer naš miris, to je naša duša; izdahnemo li, on ide Bogu, koji ga čuva u besmrtnim riznicama.

Mi cvijeće, gledamo na vas ljude i tražimo sličnosti s vama. Ima je samo u jednome: u vašoj bogolikoj duši, u vašoj logosnoj /Kristolikoj/ duši – tu se, samo tu dodirujemo. Ali, većim dijelom svoga bića vi se ljudi otiskujete u neki strašan mrak, u neki strašan smrad. To ukoliko bježite od Logosa i od nas.

Znate, i vi ste ljudi mirisni, i vi mirišete – samo molitvom, ljubavlju. Molitva i ljubav, to su miris, neprolazni miris vaše ljudske duše, ljudskog bića. Ja Đurđica, osjećam da moj miris izlazi iz vas kada ste na molitvi i u ljubavi.

Uh, ali, vi ljudi – vi ste nesretnici, smrad ove planete, kad ste zli. Zlo – smrdi. Zlo je najodvratniji smrad. Ni jedno biće nad zemljom i na zemlji ne može imati čulo mirisa kad su ljudi zli.

Mi smo vaši dobrotvori, veći no vi naši: mi pročišćavamo zrak za vas; udišemo ugljični monoksid, da se ne biste otrovali. Mi smo na taj način vaši liječnici i vaši lijekovi: liječnici duša i tijela. Bog nas je tako napravio: Umjetnik Svemudri!

Autor: Sveti Justin Ćelijski u djelu “Za dušom cvijeća”

bastabalkana