Negdje, na rubovima Univerzuma postajala je jedna trgovina. Table s nazivom trgovine odavno nema – nekad davno ju je odnijela oluja, a novi gazda je nije postavljao, jer je svaki mještanin ionako znao da ta radnja prodaje želje.
Asortiman je bio ogroman, ovdje se moglo kupiti gotovo sve: velike jahte, kuće, udaje, funkcija potpredsjednika velike korporacije, djeca, voljeni posao, lijepa figura, pobjeda u natjecanju, luksuzni automobili, vlast, uspjeh, izobilje i mnogo, mnogo drugih stvari …
Nisu bili na prodaju samo život i smrt – za to je bio zadužen glavni ured koji se nalazio u drugoj Galaksiji, piše uspesnazena.com.
Svatko, tko je došao u ovu trgovinu (ali, naravno, postojali su i oni koji ni jednom nisu ušli u trgovinu i ostajali kod kuće i samo željeli želje), odmah se raspitivao za cijenu svoje želje.
Cijene su bile različite. Na primjer, voljeni posao koštao je odustajanja od stabilnosti i predvidivosti, spremnosti za samostalno planiranje i uređenje svog života, vjere u vlastite snage i odluke da se radi tamo gdje im se sviđa, a ne tamo gdje treba.
Vlast je koštala nešto više: trebalo se odreći nekih svojih uvjerenja, znati u svemu pronalaziti racionalno objašnjenje, znati drugima reći «ne», znati svoju cijenu (i ona je trebala biti dovoljno visoka), dozvoliti sebi govoriti „Ja“, znati nametnuti se drugima, bez obzira na odobravanje ili neodobravanje okoline.
Neke cijene su bile čudne: udaja se mogla dobiti gotovo besplatno, ali je zato sretan život bio skup: osobna odgovornost za sreću, sposobnost dobivanja zadovoljstva od života, prepoznavanje svojih želja, odricanje od mišljenja okoline, sposobnost da se cijeni ono što se ima, dozvoliti da se bude sretan, svijest o samopoštovanju, odricanje od bonusa „žrtve“, rizik gubljenja nekih prijatelja i poznanika.
Nije svatko, tko je došao u ovu trgovinu, bio spreman odmah kupiti želju. Neki, ugledavši cijenu, odmah su se okretali i izlazili. Drugi su dugo stajali zamišljeni, preračunavajući se i misleći kako bi mogli pazariti. Netko se žalio na jako visoke cijene, tražio popust ili pitao za dane rasprodaje.
Ali, bili su i takvi, koji su vadili svu svoju ušteđevinu i dobivali zavjetnu želju, upakiranu u prelijepi šuškavi papir. Na takve su sretnike ljubomorno gledali drugi kupci, šireći tračeve o tome da je gazda trgovine njihov prijatelj i da su želju dobili tek tako, bez ikakvog truda.
Kada su gazdu trgovine pitali ne plaši li se on bankrota, on je samo odmahivao glavom i odgovarao da će u svakom trenutku biti smjelih ljudi, spremnih na rizik, na odricanje od naviknutog i svakodnevnog života, spremnih vjerovati u sebe, ljudi koji imaju snage i sredstava kojima mogu platiti ispunjenje svojih želja.
A na vratima trgovine već stotinjak godina stajao je oglas:
“Ako vaša želja još nije ispunjena – znači da još nije plaćena.”
