Ljubav ne treba smisao, ona jest kompletan smisao. Ne treba objašnjenje ni razlog, ona postoji i tinja duboko u nama.
Čovjekov smisao za ovozemaljskog života nije samo pronaći svrhu i živjeti tu svrhu, nego i ”pronaći” ljubav i biti ljubav. Naposljetku, koliko god od te teme željeli pobjeći, ne uspijevamo, jer ljubav je pokretač svih nas.
Pa što je to ljubav, za vas?
Ja smatram da smo svi satkani od čiste ljubavi, pulsiramo, udišemo, izdišemo i živimo ljubav svakim našim korakom i novim jutrom. U univerzalnom smislu, ta ljubav postoji kao najveća i najčišća spona između nas i Kreatora, očitava se u danoj slobodi izbora, poklonjenom životu i svakodnevnim prilikama. Ljubav postoji kao neko uzvišeno, čarobno i neopipljivo stanje svih nas, nešto što nas okružuje, ulijeva nadu u nas kad posustajemo i održava nas na životu kad je najteže.
Osjećamo njezinu svrhovitost, osjećamo njezinu moć a istovremeno i nježnost. To je ono s čime smo rođeni, ono što je udahnuto u nas kako bismo ovo iskustvo života mogli kompletno proživjeti, spoznati sebe i steći mnoge druge darove kako bismo narasli i nadmašili staroga sebe.
Kao takva, ljubav ne treba smisao, ona jest kompletan smisao. Ne treba objašnjenje ni razlog, ona postoji i tinja duboko u nama. Tu je kao podsjetnik da se svi vraćamo istome Izvoru i da smo od istog satkani, onda kad zastranimo i vrlo često upadnemo u beznađe i nevolje.
No, kad govorimo o odnosima, koliko često idealiziramo ljubav? Želimo da ona traje beskonačno, želimo je svrstati u koševe, omeđiti je granicama, ne dati joj slobodu protjecanja i ponajviše, grčevito ju držati uz sebe i diktirati njezin tempo. Želimo vjerovati da i u partnerskim odnosima, ljubav kao ljubav može i mora biti kompletno bezuvjetna, te da njezina svrha treba biti samo davanje.
Voljela bih reći da vjerujem u to, jer sam vječiti optimist. No, ne mogu reći da smo kao ljudska rasa dostojni potpunosti takve vrste ljubavi i njezinog sjaja. Ne mogu reći da smo kao jedinke ili zajednica, dorasli zadatku konstantnog davanja bez očekivanja da ćemo išta primiti zauzvrat. Ipak u svima nama stanuje ego, bio on velik ili malen, tu je i bocka nas pitanjima, sumnjama i očekivanjima.
Izgubila se putem jednostavnost življenja, jednostavnost razmišljanja i djelovanja. Odnosi novoga doba nemaju previše izbora ni prostora za rast, jer ljudi općenito imaju sve manje vremena jedni za druge, te sve manje volje da bi živjeli jednu tako iskonsko čistu ljubav. Jer, svi se želimo osjećati voljenima, ne samo od strane Njega, ne samo od strane prijatelja, roditelja i bližnjih. Želimo partnera koji će stopostotno biti uz nas, svakodnevno nas podsjećati koliko smo divni i čak telepatski odgovarati na sve naše skrivene žudnje i težnje.
I sad dok pišem ovo, shvaćam koliko zapravo mnogo očekujemo od tako jednostavne i čiste emocije. A nismo u stanju davati toliko mnogo, možda tek u pojedinim briljantnim i kratkim trenucima osvjetlamo obraze jedni drugima, uvjerimo se da možemo najiskrenije davati, bez razmišljanja o povratku te emocije i same energije, ali samo na tren.
Ljubav bi trebala biti usko vezana uz slobodu. Poticati i nas i partnera da zajedno rastemo i bodrimo se, ali i da znamo egzistirati kao jedinke u tom odnosu. Da cijenimo dio svog vremena i puta u kojem ćemo odvojeno, svjesno i zrelo rasti kako bismo zajedno uživali u plodovima svega što jesmo. U suštini, ljubav kao emocija je vrlo jednostavna, ali mi smo ti koji ju kompliciramo i dajemo joj imena i ultimatume.
Ili postoji u određenom trenutku, ili ne postoji. Ili ju njegujemo, ili ju svjesno odbacujemo. I kad ju odbacimo, ne znači da će prestati postojati u nama, ne možemo ju tek tako ugasiti i natjerati da nestane. I ako ju izgubimo, ne znači da ju nećemo iznova pronaći na drugim mjestima i u drugim osobama.
Ona putuje, kako našim tijelom, umom, putuje našim dušama, od bića do bića i dijeli svoju radost i svrhu, daje nam smisao. Bez nje, bili bismo kao putnici bez odredišta, jer ona počiva duboko u svima nama i ona nam je iskonsko odredište, bez obzira na ostale planove i ciljeve koje smo došli ostvariti.
A da bismo ju pronašli, najčešće moramo najprije zaviriti duboko u svoju srž. Shvatiti da mi možemo egzistirati bez ovisnosti o drugim osobama i osjećaju koje nam pružaju, shvatiti da mi kao biće jesmo čista ljubav. Kad to shvatimo, prestat ćemo od drugih očekivati da nam daju svrhu i smisao, da nam pružaju osjećaj potrebitosti, osjećaj ljubavi. Voljet ćemo, jer volimo voljeti, jer volimo ljubav i znamo da je ona ta koja nas sve pokreće i uljepšava nam dane. Kroz takvu vrstu ljubavi, mi ćemo tek u konačnici moći sagledati partnera u potpunosti.
I nerijetko, shvatit ćemo da smo svi manje-više daleko od savršenstva, te da tome ne treba ni težiti. Ne možemo ga doseći, koliko god se uzaludno borili s vjetrenjačama. Samo ćemo pritom raniti sebe, možda i druge, te konstantno osjećati prazninu jer stvari i emocije ne izgledaju onako kako smo ih zamišljali. I to je taj faktor iznenađenja, kad je u pitanju ljubav.
Uvijek nas ostavi bez daha, uhvati nespremne, okrene nas naglavačke i sruši nam cijeli svijet kako bismo sagradili novi svijet u sebi ili oko sebe. Nikad ne možemo znati ni ime ni broj, ni kompletno razjasniti sebi zašto baš te osobe, zašto baš tako složeni odnosi. Možemo samo živjeti ljubav i potruditi se da prestanemo tražiti ljubav, dok ne postanemo ljubav.
Ljubav je tu, kao podsjetnik da zaslužujemo živjeti sretno, zaslužujemo kompletno iskustvo života, začinjeno najljepšim, a po nas najtežim začinom. A ona bezuvjetna, skriva se u svima nama, prema Njemu i poslana od Njega prema nama. Druga bezuvjetna koja će postojati dok je svijeta i vremena, jest ona od roditelja prema djetetu.
A ostale ljubavi, bez obzira na njihovo trajanje, ne smijemo podcjenjivati niti dopustiti da nas rastuže i da nam ukradu osmijeh s lica jer nisu bezuvjetne. Trebamo u njima maksimalno uživati i truditi se živjeti ih onoliko koliko možemo i baš onako kako znamo u danom trenutku.
Možda na trenutak ipak osvane trag njezine beskonačnosti i bezuvjetnosti pa se podsjetimo koliko svjetlosti nosimo u sebi, a koliko smo si je sami zaklonili, opterećujući se analiziranjem onoga što se analizirati ne može i ne treba.
Voliš, postojiš, rasteš i padaš. I tako u krug, sve do posljednjeg daha. Ja vam želim da sve svoje ljubavi živite svjesno, hrabro i ludo. Da se ne libite priznati sebi gdje vam je srce i krenuti za njim, da si date sto prilika ako treba, dok ne pronađete onu jednu kompletno šašavu i odvažnu. I ako ju pronađete i putem izgubite, da ne očajavate jer je trajala kraće od zamišljenog. Želim vam da budete sretni jer je bila uz vas. I jer će s novim jutrom još mnogo novih doći k vama, ako im otvorite vrata i srce.
Ljubav je da se osluškuje, dijeli i raduje. Da se ego smanji i spakira u maleni kofer zaborava, a da se širom otvore kutije nade, sreće i veselja, kako za davanje tako i za primanje.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
