Što biste radili kada biste, neopterećeni troškovima, mogli birati što ćete i hoćete li uopće raditi, kad ne biste svaki mjesec morali zaraditi za život?

Osnovno je to pitanje koje u kampanji za uvođenje bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD) postavljaju aktivisti i pobornici ekonomske ideje da svaki građanin – bez obzira na radni ili bilo koji drugi status – treba od države redovito dobivati novac za pokrivanje osnovnih životnih troškova kako bi mogao raditi ono što voli, u čemu je dobar ili ono što smatra važnim. Istodobno s osobnim ispunjenjem na taj bi se način, tvrde, bitno preveniralo siromaštvo, a smanjile bi se i socijalne razlike u društvu.

Na optužbe da nakon uvođenja BTD-a nitko neće htjeti raditi lošije plaćene poslove, organizatori okreću pilu naopako: onda će se ti poslovi konačno početi pristojnije plaćati. Također upozoravaju na još jedan nimalo banalan razlog za potrebu uvođenja BTD-a: kompjutorizacijom i robotizacijom na tržištu je sve manje posla za ljude. Ako robotizacija treba donijeti općedruštveni napredak, onda ljudi moraju imati osiguranu egzistenciju na drugi način.

Od koga je krenula ideja?

U svojoj posljednjoj knjizi iz 1967. na uvođenje zagarantiranog prihoda pozvao je Martin Luther King, a već 1968. godine 1200 američkih ekonomista potpisalo je peticiju administraciji u Bijeloj kuću kojom traže da se sustav garantiranog prihoda odmah uvede. Među potpisnicima je bio i makroekonomist Paul Samuelson, prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu iz područja ekonomskih znanosti.

Ideju o garantiranom temeljnom dohotku je prvi predložio još 1962. godine liberalni ekonomist i nobelovac Milton Friedman u knjizi “Kapitalizam i sloboda”. Friedman je to nazvao “negativni porez na dohodak”, no iz njegovog objašnjenja jasno je da je riječ o potpuno istoj ideji koja bi se vrlo lako uskoro mogla realizirati.

Netko će se sigurno pitati, kako to da je jedan “tvrdi” branitelj slobodnog tržišta i kapitalizma išao predlagati jednu ovako “socijalnu” mjeru da država dijeli novac prikupljen porezom ljudima koji ga nisu zaradili, no Friedman je imao jako dobre tržišne argumente.

1. Temeljni dohodak će smanjiti birokraciju

Jednim programom bi se zamijenilo tada 126 posebnih socijalnih programa Vlade SAD-a.

“Trebamo zamijeniti brdo zasebnih programa socijalne skrbi jednim sveobuhvatnim programom dodataka u gotovini – negativnim porezom na dohodak. To će osigurati temeljni minimum svim osobama u potrebi, bez obzira na razloge njihovih potreba…Negativni porez na dohodak pruža sveobuhvatnu reformu koja bi učinkovitije i humanije učinila ono što naš sadašnji socijalni sustav čini neučinkovito i nečovječno.”

2. Tržište će postati konkurentnije

U kapitalizmu građani svakodnevno glasaju svojim novcem. Poduzetnici se moraju natjecati za taj novac kao političari kad se natječu za glasove. Poduzetnici se natječu za novac kupaca tako što poboljšavaju kvalitetu svojih proizvoda i usluga, kao i cijenom. Ali da bi takav sistem dobro funkcionirao, ljudi moraju imati barem minimalni iznos novca kojim mogu “glasati” i moraju imati slobodu da biraju gdje će ga i kako trošiti.

“Prijedlog negativnog poreza na dohodak je prijedlog pomoći siromašnim ljudima dajući im novac jer to je ono što im je potrebno, a ne kao sada, tražeći od njih da dođu pred vladinog dužnosnika kako bi prikupili svu svoju imovinu i obveze i reći im da smiju potrošiti X dolara na najam, Y dolara na hranu, itd.”

3. Izbavljivanje iz ralja socijale

Uz temeljni dohodak isplati se raditi. Uvijek se možeš zaposliti ako ti temeljni dohodak nije dovoljan za život. Međutim, trenutni sistem socijalne skrbi kažnjava zapošljavanje. Ako se osoba na socijali zaposli, ona automatski gubi sve socijalne povlastice. Garantirani temeljni dohodak ne postavlja nikakve uvjete i dozvoljava svima da zarade više po volji.

“Broj ljudi na socijalnoj skrbi otišao je u nebo. Zašto? Zato što jednom kad dobiju pomoć, gotovo im je nemoguće izaći iz sustava. Da bi netko došao do stadija kad zarađuje dobro, većinom mora prvo proći poslove koji nisu dobro plaćeni, a svatko će u toj situaciji procijeniti da mu se više isplati ostati na socijali. Zato se u ovakvom sistemu ljudi jako teško odlučuju skinuti sa socijalne skrbi.”

4. Omogućit će veći humanitarni aktivizam

Kad se makne potreba da se mora zaraditi osnovno za život, pomoći će ljudima da se lakše uključe u humanitarni rad i rad za dobrobit zajednice.

“Jedna od glavnih vrlina negativnog poreza na dohodak, po mome mišljenju, jest da će uklanjanjem masovnog tereta preživljavanja omogućiti privatnim dobrotvornim organizacijama bolji aktivizam.”

5. Pravda i jednakost

Temeljni dohodak bio bi jednak za sve građane, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi (referirajući se na tada aktualnu rasnu diskriminaciju u SAD-u) i omogućio bi lakše napredovanje onima koji dolaze iz nižeg sloja, tako da bi se smanjila ekonomska nejednakost.

“Vrlina je u tome da se svatko tretira na isti način…nema (u temeljnom dohotku) ništa kao što je ova sad nesretna diskriminacija među ljudima.”

Tvrtka DM i fantastični Gotz Werner

Jedan od najutjecajnijih zagovornika bezuvjetnog temeljnog dohodka u Njemačkoj je Gotz Werner, osnivač i suvlasnik specijaliziranog maloprodajnog lanca DM. Spomenimo da trgovački lanac “DM” u Hrvatskoj ima oko 160 dućana i 1200 radnika, a prosječna netto plaća blagajnica iznosi 8.300 kuna što je više nego trostruko veća plaća od one koju je za isti posao dobivaju tisuće drugih blagajnica u našim trgovačkim lancima. Kako vlasnik DM-a može svoje radnike plaćati tri puta više nego svi drugi vlasnicie koji se bave trgovinom? Kolike se vlastite dobiti odriču vlasnici DM-a u korist pristojnih plaća svojih radnika? Grubim izračunom, tim vlasnicima ostaje pola iznosa koji DM daje za zaposlene. Na razini jedne godine to je oko 10 milijuna eura dobiti!

Werner se već deset godina na Sveučilištu u Karlsruheu bavi poduzetničkom ekonomijom, a poslovna filozofija DM-a i natprosječne plaće koje daje u sektoru trgovine bazirana je na njegovom uvjerenju da bi ljudi trebali biti financijski neovisni da bi u poslu bili uspješniji, ako je moguće neovisni i od poslodavca kad je riječ o osnovnim potrebama.

Pilot projekti

U zadnje vrijeme čitamo vijesti o pilot projektima u Finskoj, Norveškoj i Kanadi gdje država zasad nasumično odabranoj skupini od nekoliko tisuća ljudi isplaćuje svakog mjeseca određenu svotu novca bez ikakvih uvjeta ili protuusluge. Cilj je vidjeti učinak kako bi se pristupilo u budućnosti univerzalnom temeljnom dohotku za sve stanovnike, bez obzira na njihov radni status ili imovinu. Nizozemski grad Utrecht već eksperimentira tim gospodarskim modelom. Dvije tisuće nasumično odabranih nezaposlenih Finaca počelo je primati temeljni osobni prihod – 560 eura mjesečno na dvije godine. Nezaposleni su i prije dobivali socijalnu pomoć otprilike u ovom iznosu, a Finska ovim novim pristupom testira hoće li ljudi biti agilniji u traženju posla. Razlika temeljnog prihoda i socijalne pomoći je u tome što će ljudi primati tih 560 eura osobnog prihoda pune dvije godine, čak i ako pronađu posao. BBC piše da je i prije bilo sličnih pokušaja, relativno uspješnih, a da se Ontario u Canadi, Oakland u Kaliforniji (i gore spomenutu Utrecht i Nizozemskoj) također spremaju uskoro uvođenje temeljnog osobnog prihoda.

U Švicarskoj većina građana na svom velikom referendumu u vezi ovog pitanja ipak nije bila sklona ovoj ideji.

Zamislite ovo…

Zamislite da svaki hrvatski građanin dobiva na svoj račun od države da bi mogao dostojno živjeti, i to: bez obveze zapošljavanja, bez provjere imetka i primanja kao ni drugih uvjeta (osim državljanstva odnosno pripadnosti teritoriju). Sličan je osobnom dohotku kakav je danas rezerviran za sretnike sa zaposlenjem, ili vrlo sličan mirovini za umirovljenike. Hrvati bi – podijelimo li 68 milijardi kuna, koliko godišnje iz proračuna izdvajamo za socijalnu zaštitu, s brojem stanovnika, odnosno poigramo li se s varijantom da se sve socijalne naknade ukinu te se novac prenamijeni i isplaćuje kao BTD – dobivali 1324 kune mjesečno! Minimalna egzistencija bi bila osigurana – ma kolika ona bila. Ne bi bilo toliko prosjaka, socijalnih slučajeva, birokracije u socijalnim službama, mirovinskom, prevara i svega drugog što proizlazi iz birokracije.

U budućnosti jednostavno neće biti dovoljno poslova za sve koji žele raditi – štoviše, već smo sada u toj situaciji. Dok je rad svaka aktivnost koja unaprjeđuje pojedinca ili društvo bez obzira na to je li taj rad plaćen ili ne, posao je rad koji ima tržišnu vrijednost, tj. koji tvrtke o organizacije odrede da ima vrijednost. Razlikujmo rad od posla.

Ne možemo i nema smisla protiviti se ubrzanoj automatizaciji i robotizaciji poslova. Roboti dolaze da nam uzmu posao i to je dobro – što će nam sav taj silni tehnološki i znanstveni napredak ako u 21. stoljeću ljudi moraju biti zaposleni da bi preživjeli? No, problem je u tome što trenutni sustav socijalne zaštite štiti samo zaposlene, a sve ostale tretira kao nesposobnjakoviće i lijenčine. Nehumano je kroz sustav socijalne zaštite kažnjavati ljude koji ne mogu naći posao jer ih tako guramo u siromaštvo.

Temeljni dohodak je humani alat univerzalne socijalne zaštite koji nam treba osobito sada u prijelaznom razdoblju dok još postoje poslovi za ljude, a prije nego što roboti, digitalizacija i tehnologija u potpunosti automatiziraju sva radna mjesta.

Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji

80% svjetskog bogatstva u rukama je 20% ljudi. Društvo u kojem živimo produbljuje jaz između vlasnika sredstava za rad koji gomilaju kapital i radničke klase koja će spasti na crnčenje za minimalac bez ikakve sigurnosti da će sutra biti posla za njih. Potrebno je premostiti taj jaz i ravnomjerno rasporediti vrijednost koju zajednički stvaraju poduzetnici i radnici. Ako sada ne počnemo ozbiljno raditi na istraživanju i kasnijem uvođenju temeljnog dohotka, dogodit će se da će vlasnici automatiziranih tvornica preusmjeriti na sebe i ono malo 20% svjetskog bogatstva (koje je bilo distribuirano na 80% čovječanstva). To je neminovno jer smo prerasli mogućnosti sadašnjeg sustava i potreban nam je novi koji može odgovoriti na izazove budućnosti.

Temeljni dohodak pravedan je jer svi počinju od istog mjesečnog iznosa, a onaj koji želi više ima izbor da radi (i da zapošljava druge) da bi imao više. Usporedite to sa sadašnjom situacijom gdje većina građana zapravo počinje od minusa, moraju raditi da bi dostigli nulu (da bi preživjeli), a svojim radom oni ne obogaćuju sebe već svoje poslodavce. To omogućuje malobrojnim poslodavcima da kontroliraju većinu koju je jednostavno zamijeniti jeftinijom radnom snagom (ili u bliskoj budućnosti robotima) ako ti posloprimci požele bogatstvo u svojim rukama.

Utopija ili stvarnost?

Dakle, svi bi radili kao i što danas rade, ali bi svi imali za osnovnu egzistenciju. Vjerovatno bi bilo puno manje nezaposlenih, pošto bi se time oslobodio kreativni i poduzetnički potencijal ljudi koji su primorani raditi posao koji im nije struka ili ih ne zadovoljava, a moraju ga raditi da bi preživjeli. Mladi bi birali buduće obrazovanje s više kreativne slobode. Većina bi radila isto kao i danas, ali bi se poslodavci odnosili bolje prema radnicima jer radnike više ne bi mogli ucjenjivati da će ostati bez kruha po uvjetima koje oni diktiraju.

Zagovornici tvrde da je to pravedna ekonomska nužnost kojoj osnovni cilj nije samo iskorjenjivanje siromaštva, već i ukidanje svake povlaštenosti i uspostava jednakosti države prema svakom građaninu.

Temeljni dohodak znači nestanak onog bazičnog egzistencijalnog straha i podršku ideji da razvijamo (bez straha) naš pravi potencijal, kreativnost, poziv i strast. Svaka država ima dovoljno novaca za ovako nešto samo onda više neće biti onih kojima se može manipulirati – jer sit čovjek je čovjek koji razmišlja svojom glavom, a praznog želuca nitko ne može imati tu slobodu misli i odluke.

Mnogi hrvatski građani već danas rade bez primanja plaće jer su tako odlučili, pa tako postoje dobrovoljna vatrogasna društva, Gorska služba spašavanja, volontiranje, programeri koji pišu open source aplikacije i slično.

Koliko je realno da bi Hrvatska mogla uvesti temeljni dohodak?

autor: Marko Grdešić za h-alter.org

Švicarska je na nedavnom referendumu odbila ideju da se svakom građaninu plati zajamčeni temeljni dohodak. Čak je 77 posto glasača, uz izlaznost od 46 posto, reklo da ne želi svaki mjesec primati iznos koji bi im garantirao minimalne životne potrebe. Nema sumnje da je rezultatu pridonijela i snažna kontra kampanja koju je vodila vlada. Aktivisti koji su inicirali referendum nisu definirali iznos kojeg bi svatko trebao dobiti, ali su predložili da to bude oko 2,500 švicarskih franaka mjesečno. Logika iza temeljnog dohotka je da ga svatko dobiva bez obzira da li radi. Plaća koju bi osoba dobivala bi se isplaćivala povrh temeljnog dohotka. Zato se govori o garantiranom i bezuvjetnom dohotku. I djeca bi ga dobivala u umanjenom iznosu.

Poraz na švicarskom referendumu vjerojatno ipak neće zaustaviti zamah kojeg ova ideja dobiva posljednjih godina. Eksperimenti se rade u Finskoj i Nizozemskoj, a provode se čak i u siromašnijim zemljama kao što su Indija i Namibija. Temeljni dohodak bi mogao jednim udarcem ubiti više muha: smanjiti nejednakost i siromaštvo, ublažiti posljedice automatizacije koja ukida mnoga radna mjesta, ublažiti poslovne cikluse stvarajući postojani izvor potrošačke potražnje, ukloniti okrutnosti birokratizirane socijalne politike, osloboditi ljudsku kreativnost i inicijativu, te umanjiti stres. Upravo ta potencijalna multifunkcionalnost temeljnog dohotka istovremeno znači da je on, barem za sada, politički ambivalentan. Mogao bi dobiti i desni i lijevi politički predznak.

Za liberale i libertarijance, temeljni dohodak je zanimljiv jer bi pojednostavio socijalnu državu. Neke bi se vrste socijalne pomoći, kao što su naknade za nezaposlenost, mogle ukloniti. Može se pretpostaviti da bi ekstremniji libertarijanci predložili da se, nakon što se uvede temeljni dohodak, sva druga socijalna infrastruktura od školstva do zdravstva počne kupovati na tržištu. Uostalom, treba se prisjetiti da je jednu formu temeljnog dohotka zagovarao Milton Friedman, čikaški ekonomist koji je istovremeno zagovarao privatizaciju školstva kroz vaučere. Friedman je predlagao negativno oporezivanje dohotka, što bi značilo da se siromašnijima doplati do egzistencijalnog minimuma dok se bogate oporezuje. Međutim, ovakav sustav nije univerzalan, a upitno je i koliko je solidaran. I dalje se ljude dijeli na one koji nešto dobivaju i one koji nešto daju. Bit temeljnog dohotka jest upravo njegova univerzalnost. I bogati bi ga dobivali, iako im ne treba. Tako bi se uklonila stigma koja se veže uz socijalnu pomoć.

Za ljevicu, temeljni dohodak je zanimljiv jer bi ljudima omogućio da odbiju posao koji im se ne sviđa. Povećao bi pregovaračku moć radnika u odnosu na poslodavce. Više ne bi bilo potrebno prihvatiti prvi posao koji vam se ponudi samo da bi se platili računi. U takvoj situaciji ni današnji prekarijat nije toliki problem. Povremeni i privremeni poslovi prestaju biti problem ako postoji sigurnosna mreža. Osim toga, temeljni dohodak bi omogućio da se ostvari Marxova utopija u kojem svatko od nas može ujutro pecati, poslijepodne biti kritičar itd. Temeljni dohodak bi omogućio svakome da se bavi onime čime želi. Više slobodnog vremena bi vjerojatno mnoge odvelo u društvenu angažiranost, od skrbi za djecu i starije do političkog aktivizma ili nezavisnog novinarstva. Posebno je važno i to što bi temeljni dohodak služio kao implicitna valorizacija društveno nevidljivih oblika rada, pogotovo rada kućanskog rada.

Međutim, skeptici će i dalje imati nekoliko prigovora. Prvo je pitanje lijenosti: ne bi li ljudi jednostavno radili manje i tako potkopali samu ideju? Ankete kažu da to ne bi bilo tako. U jednoj je nedavnoj anketi samo 4 posto ispitanika u EU reklo da bi prestalo raditi. S druge strane, 34 posto je reklo da temeljni dohodak ne bi utjecao na njihovu odluku da rade. Naravno, to što ljudi kažu da bi učinili nije identično onome što bi doista učinili. Međutim, jedan je eksperiment s temeljnim dohotkom u Kanadi sedamdesetih godina pokazao da ljudi zaista nisu prestali raditi. Jedino se kod nekih grupa uočio pad u produktivnosti: kod žena koje su nedavno rodile i kod tinejdžera koji više nisu morali uzimati privremene i slabo plaćene poslove.

Drugo pitanje koje bi skeptici pitali tiče se financiranja temeljnog dohotka. Od kuda novac za tako veliku reformu? Na dugi rok bi temeljni dohodak trebao sam sebe financirati, ali ostaje pitanje troškova tranzicije. Sigurno je da zemlje koje imaju stalne prihode od neke rente, primjerice nafte ili plina, mogu lakše financirati temeljni dohodak. Zato nije slučajnost da jedan (skromni) oblik temeljnog dohotka već postoji na Aljasci. Za zemlje koje već imaju bogatu socijalnu državu uvođenje temeljnog dohotka ne bi predstavljalo veliki skok (npr. Finska). Međutim, čak bi uz tako podešene javne financije temeljni dohodak zahtjevao veće poreze. Najveći strah jest da bi povećanje poreza vodilo u poreznu evaziju. Jednostavno rečeno, postoji opasnost da bi bogati uzeli svoj novac i otišli iz zemlje. Temeljni dohodak se neće dogoditi bez ovakvih sukoba. Zato je vjerojatnije da će ga uvesti ljevica, a ne liberali. Međutim, treba se prisjetiti da su zapadne zemlje neposredno nakon Drugog svjetskog rata imale porezne stope od oko 90 posto na najviše dohotke, dok je danas ta stopa smanjena na 30 do 40 posto. Prema tome, prostora za povećanje poreza ima.

Ono što jest sigurno je to da bi se mogao financirati eksperiment u nekoliko ciljanih hrvatskih gradova. Pa da se ispita kako bi se hrvatski građani ponašali jednom kada ih se oslobodi prinude da rade. Inače, ostaje nam samo da gledamo što se događa u onim zemljama koje su dovoljno hrabre da takve eksperimente provode.

Koliko je realno da bi Hrvatska mogla uvesti temeljni dohodak? Odgovor je vrlo jednostavan: kada bi svi u društvu to htjeli, temeljni dohodak bi se mogao uvesti vrlo brzo. No s obzirom da u hrvatskom društvu ne postoji nijedna politička snaga koja bi taj projekt povela, temeljni dohodak za sada nije realan. Iz financijske perspektive on uopće nije nemoguć. Oporezivanje turističkih prihoda u razini od, primjerice dvije trećine, mogao bi biti jedan od izvora financiranja. U turizmu se ne preuzima poduzetnički profit u punom smislu riječi, već je riječ o rentijerskom poslu. Sunce, more i Game of Thrones dovodit će ljude na našu obalu bez obzira na sve drugo što se događa u zemlji. Nema sumnje da bi takav porez zaustavio rast turističkog sektora, ali većini ljudi koji u turizmu rade bi se kroz temeljni dohodak novac reciklirao. Lako je moguće da ne bi ni osjetili promjenu u svom životnom standardu. Moguće je da bi mnogima čak i porastao. Uz to, to je način da od turističke rente koristi imaju i oni koji nisu imali sreće da se rode u nekretnini pored mora.

Odmah se mogu pretpostaviti prigovori ovako velikom poreznom zahvatu. Strani vlasnici bi se sigurno pobunili. Bio bi to napad na “poduzetničku klimu” i “ekonomske slobode”. Sigurno je da bi ovakav porez bio lakše provediv kada bi država igrala važnu ulogu kao vlasnik u najvećim turističkim tvrtkama. Ali može se nastaviti s misaonim eksperimentom. Koliko bi se novca moglo ovim porezom prikupiti? Prihodi od turizma na godinu iznose od 60 do 70 milijardi kuna. Ukoliko bi se ova suma oporezivala stopom od 66 posto, onda bi se u proračun slilo od 40 do 45 milijardi kuna. Da li bi to bilo dovoljno? U Hrvatskoj ima oko 3 milijuna ljudi radne dobi koji bi imali pravo na temeljni dohodak. Ako se on postavi na 2 tisuće kuna na mjesec onda je riječ o godišnjem trošku od 70 milijardi kuna. Dakle, porezom na turističku rentu već bi se pokrilo više od polovice potrebnog iznosa. Prema tome, uopće nije nemoguće. Ono što jest sigurno je to da bi se mogao financirati eksperiment u nekoliko ciljanih hrvatskih gradova. Pa da se ispita kako bi se hrvatski građani ponašali jednom kada ih se oslobodi prinude da rade. Inače, ostaje nam samo da gledamo što se događa u onim zemljama koje su dovoljno hrabre da takve eksperimente provode.

Temeljni dohodak ne nudi samo novu paradigmu za socijalnu politiku, već i za razvojnu politiku uopće. Umjesto da se stalno pouzdajemo u strane investitore, pouzdali bi se u svoje građane. Ne bismo čekali da nam razvoj donesu drugi po njihovim uvjetima. Malo ekonomskog nacionalizma bi nam dobro došlo.

Marko Grdešić, H-Alterov novi kolumnist, asistent je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na Odsjeku za javne politike, menadžment i razvoj. Završio je doktorski studij iz sociologije na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu. Predmet interesa su mu politička ekonomija i politička sociologija. (op. ur.)

Reference:
h-alter.org / ladylike.hr /exposingtruth.com /jutarnji.hr / liberal.hr

25 BHAGAVAD GITA

BHAGAVAD-GITA

Dragulj svjetske književnosti - mudrost bez granica

Istina koju objavljuje je univerzalna i vječna, te je kroz tisućljeća nadahnjivala velike mislioce, teologe i filozofe istoka i zapada; Sokrata, Goethea, Schopenhauera, Einsteina, Junga i mnoge druge.
G.W.F. Hegel: “Bhagavad-gita je sposobna dati nam pravo shvaćanje univerzalnosti i uzvišenost religije.”
Albert Einstein: “Dok čitam Bhagavad-gitu, jedino pitanje koje mi se nameće jest kako je Bog stvorio svemir. Sve ostalo, suvišno je.”

926 stranica, tvrdi uvez, 16 slika u boji

Cijena: 150 kn - Kupi ovdje

Prethodna objavaKremanska proročanstva Tarabića: “Razna sokoćala (tehnologija) ljudima će biti preča od svojijeh najbližih!”
Slijedeća objavaCvijet života – Simbol savršenog kozmičkog reda
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.