Kiša je naš učitelj. Ona prstom upire na suptilne granice između nas i postojanja većeg, obuhvatnijeg plana – podsjećajući nas kako ipak nismo ovdje kako bismo svime upravljali…
“Opet kiša!”, govore ovih dana vrtlari, poljoprivrednici, vozači, poduzetnici… O njoj pričaju susjedi, kolege, polaznici, prolaznici… Ovaj tekst nije puki pokušaj konstatacije onoga što ste bez previše muke ustanovili i sami, već samo sredstvo koje se koristi za upućivanje jednog vrijedno pitanja: “Pada kiša. Što ta činjenica znači za Vas?” 🙂
Podsjetimo se… Problem uglavnom ne izvire u okolnostima, nego u načinu na koji im mi pridajemo značenje. Problem se rađa (i oslobađa) u tihom prostoru naše percepcije. U tom našem unutarnjem prostoru, neprestano se odvija proces motrenja i prepoznavanja onoga što se događa, a ovo prepoznavanje je uglavnom praćeno određenim procesom vrednovanja, stupnjevanja i davanja pozitivnog ili negativnog predznaka istome. Svi ovi procesi vode ka (ne)svjesnom odabiru našeg tjelesnog, emocionalnog i ponašajnog odgovora na ono što se događa.
„Između svakog stimulansa i odgovora na isti, postoji prostor. U tom se prostoru nalazi naša snaga, koja se manifestira mogućnošću da odaberemo kakav će taj odgovor biti. U tom odgovoru leže naša sloboda i naš rast.“ -Viktor Frankl
U tom smislu, beskrajno je mnogo načina na koji možemo razumjeti i odgovoriti na činjenicu da pada kiša… Pa čak i kada ista uzrokuje patnju i nevolje. Čak i tada, ako ne osobito tada, mi možemo ostati pozitivnog ili, barem, neutralnog uma. Jedino takvi, moći ćemo uistinu odabrati suvislo, empatično i ispravno djelovanje, koje će svemu što se događa, onda kada se događa, ipak dati neki profinjeniji smisao i toplije tonove…
Razmislimo li, uvidjet ćemo kako upravo naš tihi, unutarnji prostor, koji toliko često uspijevamo previdjeti, skriva ključeve naše slobode. Isti je naše sveto mjesto – mjesto uređeno po našem ukusu, u kojemu zaista možemo biti gospodari. U njemu se neprestano odvija naš proces kreacije, preoblikovanja, sustvaranja…
Želimo li u istome svjesno kraljevati, od nas se traži da ostanemo odgovorni pa mudro i dosljedno odabiremo misli koje će nas hraniti i njegovati. Da, u tom smislu, učinimo sve što je u našoj moći kako bismo ga učinili lijepim, čistim, elegantnim. Kako bismo ga učinili mjestom kojim odišu ljubav, udobnost, radost…
Ponovni pronalazak tog svetog mjesta u kojemu mi uvijek možemo biti ti koji će birati, usmjeravati, kontrolirati, djelovati…, uz osvještavanje činjenice da na to što mislimo, kako se osjećamo i što činimo možemo utjecati i kada se sve oko nas ruši, donosi nam određenu dimenziju slobode, ali i onaj osjećaj kontrole, za kojim toliko čeznemo i koji prečesto nastojimo “uhvatiti” u vanjskom svijetu, u kojemu nam isti neprestano izmiče i bježi.
“Opet kiša!”
Kiša je naš učitelj. Ona prstom upire na suptilne granice između nas i postojanja većeg, obuhvatnijeg plana – podsjećajući nas kako ipak nismo ovdje kako bismo svime upravljali… Vrijeme je svakako jedna od onih stvari na koje nemamo mnogo utjecaja (premda se sa mnom zasigurno ne bi složili neki šamani, koji su svojim plesom kadri upravljati čak i ovom, vrlo nepredvidivom varijablom 🙂 ).
Isto živi van našeg unutarnjeg prostora, po utjecajem nezamislivo velikog broja faktora, a u domeni Života- i svoj ljepoti njegove misterije i nepredvidljivosti. Domena života je vrlo duboka i široka. Ista je van dosega razumijevanja ljudskom umu, koji tendira promatrati s odgodom i kroz polaritete – pa ju, kao takvu, ipak trebamo spremno prepustiti većoj mudrosti.
Učinimo baš sve u našoj moći. Dajmo ono najbolje od sebe (koliko god to naše najbolje variralo), a ostatak, s vjerom, prepustimo Bogu, Svemiru, Izvoru- kako god Ga nazivali.
Postoji mudrost koju možemo dotaknuti, osjetiti, nazrijeti…, a koju, dok god gledamo umom i samo umom, ipak ne možemo u potpunosti razumjeti. Ono nešto, što nas cijele obavija i grli, dok šapće jednu divnu priču o vjeri, devociji i prihvaćanju… Čak i onog teškog, nerazumljivog, neuhvatljivog…
Ono što ne možeš voljeti, prihvati. Obuci kabanicu – i izađi. Pomozi susjedu u nevolji. Raširi ruke kiši. Skači po lokvama i udahni mirise proljeća pa se ugrij uz šalicu čaja, uz zvuk njezina rominjanja…
Molim se da si suh/a i siguran/na. To uvijek mogu. Budi slobodan/na i radostan/na. Čak i kada kiši… Tada osobito!
Ana Matorić- Akasha/zagrljaj-cjelovitosti.com
