Osjetila sam nešto što mogu opisati samo kao osjećaj bezuvjetne ljubavi. Osjećala sam se voljenom samim svojim postojanjem. “Sada kada razumiješ istinu, vrati se i živi svoj život neustrašivo!”

atma.hr – 52




2. veljače pala sam u komu i liječnici su u suštini rekli da su to moji posljednji sati. Neki od tumora koje sam imala, bili su veličine limuna. Imala sam rak četiri godine koji je metastazirao pa su ti tumori bili rasprostranjeni po čitavom limfnom sustavu – od baze moje lubanje, po cijelom vratu, ispod mojih ruku i mojih grudi pa sve do trbuha. Također sam imala tekućinu u plućima pa bih se, svaki put kad bih legla, počela gušiti vlastitom tekućinom. Nisam bila u stanju primati hranu i postala sam zapravo hodajući kostur. Moji mišići su potpuno propali, nisam više mogla ustati ni hodati pa sam bila u invalidskim kolicima. Bila sam toliko slaba da nisam mogla ni držati uspravno svoju glavu. Dok sam sjedila u u invalidskim kolicima moja bi glava visjela. Moj vrat nije imao snage niti držati moju glavu uspravno. Jako me je boljelo.

I tako sam 2. veljače pala u komu i liječnici su rekli da su to moji posljednji sati jer su mi organi počeli otkazivati. Moj suprug i moja majka bili su jako uznemireni. Ali ono što oni nisu znali je da, dok sam bila u potpunoj komi i dok su moje oči bile zatvorene, bila sam svjesna svega što se događalo oko mene. Mogla sam čuti, vidjeti i osjetiti sve što se događalo. Osjećala sam sve što liječnici rade. Zabadali su igle u mene, stavljali IV cijevi i takve stvari. Moj je muž je bio pokraj mog kreveta držeći me za ruku. Ne samo da sam mogla čuti što su govorili, već kao da sam mogla osjetiti ono što oni osjećaju, kao da sam bila potpuno empatična prema onome što su osjećali i mogla sam vidjeti i čuti stvari koje su bile izvan sobe u kojoj je bilo moje fizičko tijelo. Shvatila sam da čak mogu vidjeti svoje fizičko tijelo. To sam na neki način osjećala. Odvojila sam se od svog tijela i osjećala sam se potpuno nevjerojatno.

Po prvi put, nakon toliko godina, više nisam osjećala bol. Bol je nestala i osjećala sam se lagano, kao da sam stvarno slobodna i na neki način proširena. Također sam osjetila nešto što mogu opisati samo kao osjećaj bezuvjetne ljubavi. Znam da se riječ ljubav pretjerano koristi, ali to je jedina riječ koja mi pada na pamet kada pokušavam opisati ono što sam osjećala. To je bila euforična vrsta osjećaja. Osjećala sam se kao da sam odjednom shvatila da ništa ne moram učiniti kako bi se dokazala, tj. da ne moram ništa učiniti kako bi osjetila da zaslužujem biti voljena. Osjećala sam se voljenom samim svojim postojanjem. Ne sjećam se da sam se ikada prije u životu tako osjećala. Više nisam bila vezana za svoje tijelo i imala sam stvarno nevjerojatan osjećaj svrhe – da sam voljena i da vrijedim – to sam osjećala.

atma.hr – 52




Ovo mi se, inače, događalo u bolnici u Hong Kongu i bila sam svjesna da je moj brat, koji je bio u Indiji, žurio da se ukrca na let kako bi stigao u Hong Kong da me vidi prije nego što umrem. U toj svijesti sam osjećala da moram ostati živa barem dok on ne dođe do mene jer sam znala da će biti potpuno izbezumljen i slomljen ako umrem prije nego što me uspije vidjeti i oprostiti se sa mnom.

Kako sam ulazila dublje u iskustvo, došla sam do točke u kojoj sam imala izbor hoću li se vratiti u tijelo ili ne. U tom se trenutku pojavio moj pokojni otac. On je umro 10 godina ranije i osjećala sam da je on tu da me pozdravi. Želio je da znam da moje vrijeme još uvijek nije došlo. Premda je bilo tako, još uvijek sam osjećala da imam izbor, da još uvijek mogu izabrati umrijeti ako to želim. Htjela sam ostati tamo. Nisam se željela vratiti. Biti u tom kraljevstvu bilo je puno bolje nego biti ovdje. Tamo sam se osjećala tako nevjerojatno dok me na ovom svijetu čekalo bolesno i umiruće tijelo. Nisam mogla vidjeti nijedan dobar razlog da se vratim. Moje tijelo je bilo ispaćeno i moja obitelj je patila. Tako da sam stvarno željela ostati tamo, ali sam u isto vrijeme po prvi puta doživjela nevjerojatnu razinu jasnoće. Bilo je kao da sam potpuno razumjela kako sam se tu našla – u tom trenutku, u tom bolničkom krevetu. Ležeći tamo i umirući od raka u završnoj fazi, zapravo sam shvatila kako me je svaki izbor i svaka odluka koju sam donijela u životu, u svakom datom trenutku u vremenu, doveo upravo do ovog trenutka. Mogla sam to vidjeti i u tom buđenju sam osjećala kao da mi je moj otac govorio: “Sada kada znaš ovu istinu, trebaš se se vratiti i živjeti neustrašivo!” Shvatila sam da bi, ako se vratim, moje tijelo ozdravilo.

Nakon tog iskustva u kojem sam zapravo umrla i vratila se, prestala sam slijediti bilo kakvu dogmu ili vrstu religije ili duhovnosti jer sada kao da znam da sam duhovno biće. Svi smo mi duhovna bića, svatko od nas, ne moramo ni raditi na tome, ne moramo pokušavati biti duhovniji – mi to već jesmo. Ne postoji ništa za raditi, mi svi to već jesmo.

To me je potpuno promijenilo. Kada mi je otac rekao: “Sada kada razumiješ istinu, vrati se i živi svoj život neustrašivo”, ono što se zapravo dogodilo je da su mi se u tom trenutku oči zapravo otvorile. Toliko toga se dogodilo, bila sam u komi oko 34 sata, ali toliko se toga dogodilo u tom vremenu jer vrijeme tamo nije linearno, kao da se sve događalo istovremeno i gdje god sam stavila svoju svjesnost tamo sam bila. Sve se dogodilo odjednom i osjetila sam da me je to potpuno promijenilo, toliko sam toga upila.

To je kao da uđete u sobu ili situaciju koju nikad prije niste vidjeli i saznate istinu o nečemu što nikada niste mogli ni zamisliti. Ne možeš vratiti to znanje, ne možeš to poništiti. Uvijek ostaje s tobom i to je zapravo promijenilo moj život. Od tog trenutka više nisam ista. Isprva se nisam htjela vratiti u ovo tijelo, ali mi je otac rekao da me čekaju darovi. Način na koji smo komunicirali nije bio putem jezika, kao što trenutno komuniciram s vama. Ovdje koristimo riječi koje nižemo u linearnom vremenu, u linearnim rečenicama, ali u tom carstvu nemamo svoja tijela, nemamo glasnice. Bilo kao da su se očeva i moja esencija spojile pa sam znala točno što je želio da znam.

atma.hr – 52




Sada to pokušavam pretočiti u riječi, ali tada sam potpuno razumjela što je želio da znam. I želio je da znam da sam patila do ovog trenutka te, iako se nisam morala vratiti svom tijelu, ako se odlučim ne vratiti, propustila bih darove koji su me čekali. Tada sam shvatila da, zbog onoga što sada znam, ako se vratim natrag, više neću živjeti životom patnje.

Počela sam otvarati oči i tu je bila moja obitelj – moj muž me je držao za ruku, moj brat je upravo stigao s aerodroma, moja mama je bila tamo i naravno da su svi bili oduševljeni što otvaram oči. Bila sam još uvijek, naravno, vrlo slaba, sa svim tim cijevima u sebi. Težila sam manje od 40 kg i imala otvorene lezije na koži. Kako sam počela otvarati svoje oči, moja je obitelj je bila oduševljena i pozvali su doktora. Ja doktora pozdravila po imenu, “Dobar dan, dr Chan…”. On je bio iznenađen što sam mu znala ime jer se tek počeo brinuti za mene nakon što sam pala u komu pa je upitao: “Kako znate moje ime?” Ja sam se iznenadila što je postavio to pitanje jer je meni nekako izgledalo normalno da ga poznajem. Samo sam rekla: “Zar niste vi doktor koji je došao jutros?” Objasnila sam mu cijeli postupak onoga što radio – gušila sam se i morao mi je zabiti iglu u leđa kako bi uklonio tekućinu iz mojih pluća. To sam mu i rekla: “Zar niste vi doktor koji je došao jutros oko četiri ili pet i uklonio tekućinu iz mojih pluća?” On je na to rekao “Zar niste bili u komi kad sam to učinio? Kako uopće znate da sam to učinio?”

Tada je svima počelo biti jasno da se nešto dogodilo. Kad je doktor izašao iz sobe upitala sam svog muža: “Nije li on doktor koji ti je rekao da neću ni preživjeti noć, da su ovo moji posljednji sati i da su mi organi otkazali?” Moj muž Danny je odgovorio: “Kako si to mogla čuti? Nismo o tome pričali u ovoj sobi već niže u hodniku.”

I tako je polako počelo biti jasno da se nešto dogodilo. Ono što je šokiralo liječnike je da su utvrdili da se u roku od četiri dana tumor smanjio za 70 posto. A u roku od tri tjedna nisu mogli pronaći nikakav trag raka u meni. Nakon pet tjedana sam puštena kući iz bolnice.

Anita Moorjani

devet pravila za prihvacanje smrti