Cijeni što si dobio i nadoknadi što nisi: Nikad nije kasno za sretno djetinjstvo
“Dijete je otac čovjeka”, rekao je Sigmund Freud.
U periodu ranog djetinjstva, roditelji ili staratelji, imaju vrlo značajnu ulogu. Njihovi postupci određuju mnogo toga. O njihovim postupcima ovisi koliko ćemo vjerovati sebi, drugima i životu uopće. Koliko ćemo voljeti i poštovati sebe. Koliko ljubavi ćemo vjerovati da zaslužujemo. Koliko ćemo biti samostalni. Koliko sposobni za bliskost. Koliko prodorni u hodu kroz život.
Istina je da su rane godine vrlo važne za formiranje osobnosti i karaktera, ali djetinjstvo ipak nije sudbina uklesana u kamen. Roditelji su oni koji su nam dali život, oni kroz čiju ljubav smo došli na ovaj svijet. Roditelji su oni koji su radili najbolje što su znali i umjeli, oni koji su nam svoju ljubav pokazali onako kako su znali. To je istina, makar to nama izgledalo nedovoljno i nepravilno. Tata je možda previše kritizirao i premalo hvalio, mama je možda previše gušila i kontrolirala. Neki su previše uskraćivali, a neki previše štitili. Neki su naizmjenično radili i jedno i drugo.
Svaki roditelj griješi, manje ili više, češće ili rjeđe. Te „greške” kasnije možemo koristiti kao izgovor za svoje neuspjehe, a možemo ih iskoristiti ispravljajući ih, kako bi stekli neke važne životne vještine. Vrijeme i energiju koju ulažemo u okrivljavanje roditelja možemo isto tako preusmjeriti na preuzimanje odgovornosti za sebe i svoj život i poduzimanje koraka u ostvarenju svojih ciljeva i snova.
Čovjek je zaista odrastao onda kada prestane kriviti svoje roditelje i nauči cijeniti ono što je dobio i nadoknadi ono što nije.
Kao bebe smo zaista ovisni o roditeljima i od njih zaista i isključivo ovisi da li ćemo preživjeti ili ne. Ali kao odrasle osobe smo sami odgovorni živjeti svoj život najbolje što znamo i umijemo, koristeći sve izvore koje imamo na raspolaganju. Separacija, ili odvajanje od roditelja se u psihoterapijskoj literaturi često spominje kao uslov zrelosti.
Kao mlada i ambiciozna psihoterapeutkinja u najavi sam, na jednom seminaru, prije više godina izjavila: „ Ja želim raditi na separaciji od roditelja!”. Imala sam sreću da je seminar vodila Lidija Pecotić, mudra i iskusna psihoterapeutkinja, koja mi je objasnila da je tako nešto ne samo nemoguće, nego i nezdravo, pogubno za ljudsko funkcioniranje. I na psihološkom i na duhovnom nivou. Nemoguće je „odvojiti se” od roditelja. Ali je zato moguće i poželjno priznati ono što jest: roditelji su ti koji su nam dali život, bez njih nas ne bi ni bilo. Oni su nam dali usta koja izgovaraju optužbe na njihov račun i prst kojim upiremo u njih izbjegavajući priznati ono što jest – da smo sada odrasli, a samim tim i sposobni i odgovorni živjeti život.
Biti odrasla osoba znači funkcionirati samostalno i odgovorno. Ali to ne znači negirati činjenicu da smo, bez obzira na godine, zauvijek vezani za svoje roditelje. Ta veza se ne prekida, samo se mijenja njen kvalitet. Dakle, umjesto separacije, presijecanja pupčane vrpce, potrebno je redefinirati odnos i uloge. Od odgovornih roditelja i ovisnog djeteta do roditelja koji su obavili svoj zadatak i odraslog i samostalnog sina ili kćeri.
Jedna lijepa izreka kaže da “nikad nije kasno za sretno djetinjstvo”. Samo ponekad o nama ovisi koliko ćemo se potruditi da to uistinu tako i bude.
Vrlo korisna i moćna vježba je napraviti spisak svega što ste dobili od roditelja (osobine, materijalne stvari, lijepi trenuci, životne lekcije, prstiće na rukama i nogama, usluge mijenjanja pelena….. sve, baš sve je važno i računa se). Recite im to, u realnosti ili u svojim mislima.
Drugi dio vježbe je napraviti spisak svega što niste dobili, ali obavezno s prijedlozima rješenja – “Što je to što ja sada, kao odrasla osoba, mogu napraviti kako bi…dobio/promijenio….?”
Ovaj tekst posvećujem mojim roditeljima, koji su mi dali ovaj život, mnogo ljubavi, mnogobrojne kvalitete i talente, ali i prepreke koje su mi pomogle u rastu i razvijanju kao osobe.
Hvala mama, i hvala tata. Volim vas.
Autor: Jelena Pantić
www.emocionalnainteligencija.blogspot.com