Za majke koje kćeri šalju u vrtić sa nalakiranim noktima i rozim ružem, treba smisliti poseban krug pakla, kao i za one koje kćerima od 15 godina daju pare za solarij, geliranje noktiju i svilene trepavice. Za očeve koji balavcu od 18 godina kupe bijesni auto, treba smisliti ozbiljnu kaznu.

Uvijek govori dobro o drugima…




Profesorica engleskog jezika Ljubinka Boba Nedić u stanju je da kroz svoj blog opiše dušu ovog društva, prosječne ovdašnje obitelji, ali i pojedinca.

U blogu pod naslovom “Pogledajmo se u ogledalo – ipak je do nas” govori o našoj djeci, o nama kao roditeljima koji smo u neku ruku podbacili kada je odgoj u pitanju:

“Organiziraju se po školama ta predavanja o štetnosti droge i o bolestima ovisnosti, nije da nije. Trenutno imam 180 đaka, i teško da bi netko od njih na pitanje je li droga štetna, rekao da nije. Na ta predavanja odlaze potpuno nezainteresirano, jer im netko već po deseti put objašnjava što se mota i puši, što šmrče, što ubrizgava u venu, kako se poslije čega osjećaš i koliko brzo od čega možeš stradati. Nema inovativnih pristupa. Samo na papiru ostane evidencija da su predavanja održana. Rezultata nema. U stvari, ima ih i toliko su poražavajući da čak i ovaj letargični narod počinje shvaćati da od države i njihovih institucija nema mnogo koristi.”

“Mislim da odavno nije bilo ovako teškog perioda za roditeljstvo, a sigurna sam da nikada roditelji nisu imali ovoliko nepoznanica. Nikada se djetinjstvo roditelja (kao jedinog iskustvenog znanja o odrastanju koje roditelj može imati) nije ovoliko razlikovalo od djetinjstva djece.

Ne vjeruj svemu što misliš…

Naravno da današnji roditelji vole svoju djecu koliko i svi prije njih, da im žele sve najbolje, da su im namjere neupitne, požrtvovnost i trud veliki, ali nešto i dalje ne štima. Neki će se pozvati na moderne zakone koji roditeljima oduzimaju autoritet, ali sam sigurna da ni sami neće baš potpuno vjerovati u to.

Zabranjeno je tući dijete. Da. I time je oduzet autoritet? Stvarno? Dijete roditelja poštuje i sluša zbog batina? Neće biti. Batine su izraz nemoći roditelja i pokazatelj broja propuštenih prilika da s djetetom radi i da ga odgaja. Ovo nijedan roditelj ne želi čuti. S ovim se teško miri, ali to ne umanjuje istinitost tvrdnje.

Dijete se odgaja od uzrasta bebe, od dohrane i reakcije na bezrazložan plač, od “ovaj moj ništa neće da jede osim pomfrita”, od bacanja po podu, bacanja igračaka, lomljenja igračaka u bijesu, razmaženog histeriziranja u prodavaonici, udaranja i ujedanja roditelja, bake, djeda, skidanja kape s glave na minus deset – i sve to do trećeg-četvrtog rođendana, jer poslije je kasno.”

“Odgaja se kad mu se s četiri godine ne dozvoli da ostavi igračke razbacane po podu, kad mu se s pet godina da krpa u ruke da kao briše prašinu, kad mu se da tijesto da mijesi s majkom, štipalice da ih stavlja na štrik čim je dovoljno visoko, nešto što se ne razbija lako da obriše poslije pranja posuđa…

Ne vjeruj svemu što misliš…

Definitivno se ne odgaja kad mu uvalite telefon s godinu dana (čak i manje!) da gleda Pepa Pig i da bude mirno. Time sebi kupujete mir, a dijete zapostavljate. Ni ovo ne želite čuti, znam.

Današnji roditelj se više uplaši kad dijete kaže da mu je dosadno, nego kad ima temperaturu od 40 stupnjeva. Potrči da mu skine zvijezde s neba da se dijete slučajno ne bi dosađivalo, a ne zna da nema kreativnosti bez “dosadno mi je”, nema snalažljivosti, nema ideja, rješavanja problema, samostalnosti… I tu uleti univerzalni terminator dječje dosade – mobilni telefon ili tablet.

Dijete mirno k’o bubica, frejmovi lete, pikseli lude, oko vidi više nego što mozak može  obraditi. Od svega toga, roditelj samo vidi da djetetu više nije dosadno, pa ni roditelju ne dosađuje. Blažena idila. Za koju godinu, roditelj će se pretvoriti u taksi-službu, razvozeći dijete na treninge, probe, školice ovog i onog, i bit će ponosan na sebe jer je mrtav umoran ipak uspio svuda ga odvesti na vrijeme, jer radi i dodatni posao da bi uspio platiti sve aktivnosti i pokupovati sve rekvizite.”

Nije roditelj kriv, a bogme tu nije ni zakon kriv.

Nitko nije roditelju rekao da više vrijedi sat vremena provedenih s djetetom u nekom šumarku i pustiti ga da se vere po drveću, visi s grane, skače i prevrće se, ili da sat vremena provede razgovarajući s djetetom, odgovarajući na njegova pitanja, strpljivo mu objašnjavajući što je dobro, a što ne, zašto ovo može, a ono ne može. Znam, roditelj je umoran. Ali, i dalje je roditelj. Od tog djeteta nitko drugi ne može napraviti čovjeka.

Tko je umorniji od majke jedne bebe koja ne spava mjesecima, ne može dvije misli u glavi sastaviti od umora, pa ipak i sutra nahrani, i presvlači, i okupa, i uspavljuje. To ide u rok službe. Ako ste dijete stvorili, roditelj mu morate biti i kad ste umorni, nervozni, neraspoloženi. Ne možete dijete isključiti na dugme. Ili možete? Na dugme na telefonu i tabletu.

Uvijek govori dobro o drugima…




Za majke koje kćeri šalju u vrtić s nalakiranim noktima i rozim ružem, treba smisliti poseban krug pakla, kao i za one koje kćerima od 15 godina daju pare za solarij, geliranje noktiju i svilene trepavice. Za očeve koji balavcu od 18 godina kupe bijesni auto, treba smisliti ozbiljnu kaznu.

Zašto?

Zato što takvi vaši postupci direktno povećavaju šansu da će vam se kćer na Instagramu sutra pokazati polugola, izbačene zadnjice i grudi, dok joj je jedini smisao života da dobije što više pratilaca, što više komentara, što više “ljepotice, najljepša si”.

A vi za to vrijeme provjeravate njen profil na fejsbuku, i baš ste zadovoljni što nema ni 200 prijatelja, a sve neka dobra djeca njenog uzrasta, i baš se dobro osjećate što ste u mogućnosti da je malo kontrolirate i vidite da je baš fina, ništa ne objavljuje. Idite na Instagram! Djeca su vam tamo, a profil na Fejsu im je zbog vas. Za to vrijeme, sinovi će se slikati s nečijim pištoljima, pored boca skupog viskija, naslonjeni na tuđe skupe automobile, i bit će glavni, i bit će moćni, i svi će vidjeti da su opasni momci – a vi o tome nećete imati pojma.

Dileri će imati.

Primijetit će da vam djeca imaju para, da se vole na takve površne i pogrešne načine dokazivati u društvu, da im je najvažnija virtualna popularnost, i znat će iz iskustva da će se takva djeca lakše odlučiti na nove načine dokazivanja, da će teško u društvu reći NE jer ne mogu podnijeti neprihvaćanje, jer neprihvaćanje vodi u nepopularnost, a iz toga se može izroditi podsmijeh na društvenim mrežama, što je mnogima danas jedina noćna mora. Naročito ako su tako “mukotrpnim” radom stigli do velikog broja pratitelja.

I onda stižemo do još jedne novine.

Ne vjeruj svemu što misliš…

Kada ste vi odrastali, narkoman bi prvo uzeo joint. Netko bi na tome ostao, a vjerojatno znate neke koji “dime” već 20-30 godina, i dalje su živi, možda malo usporeni, zamagljeni, ali eno ih – mnogi imaju i posao i obitelji. Neki bi vremenom prelazili na heroin pa bi se lagano raspadali godinama, i na kraju stradali od prevelike doze, neodgovarajuće kvalitete droge, ili nekih sekundarnih zdravstvenih problema uzrokovanih drogom. I znate da se to ne događa odjednom, da se na njima uvijek primjećivalo da su narkomani, da se proces odvijao sporo, da je možda i bilo prostora da se reagira.

Danas će dijete u gradu, u kafićima, na partijima, koncertima uzeti jednu jedinu tabletu sintetičke droge, i zavrtjet će se rulet. Netko će preživjeti, a netko će umrijeti od te jedne jedine tablete. Nema predoziranja, nema povijesti drogiranja. Ima samo nepoznatog sastava sintetičke droge i nepredvidivih reakcija organizma. Jer se dijete smrtno plaši neprihvaćanja, i ne smije reći NE. Jer je naviklo čitavog života na prihvaćanje, odobravanje, aplauz za svaki, pa i najmanji trud i uspjeh, na ispunjavanje svih želja i to odmah, na neodgovornost, nesamostalnost. To je dijete čitavog života bilo prezaštićeno, štićeno od dosade, od “ne može”, od “vidjet ćemo, možda sljedećeg mjeseca”, od “još ti nije vrijeme za to”, od “namjesti krevet, složi svoje stvari, sredi sobu”. To je dijete odrastalo ne znajući što znači čekati na ispunjenje želje, ne znajući za neostvarenu želju. Sve je moralo odmah i onako kako ono hoće, jer vi ste dobar i požrtvovan roditelj i spremni ste za svoje dijete skidati zvijezde s neba.

Ako ste se sada uvrijedili, nije problem.

Meni ne smeta.

Ali, trgnite se ljudi, dok ne bude prekasno.

Ne vjeruj svemu što misliš…

Učite djecu kućnim obavezama od malih nogu, postavljajte pravila, budite dosljedni i ustrajni u tome, nemojte da pravilo ovisi od vašem raspoloženju, naviknite dijete da čeka na ispunjenje neke normalne želje, naučite ga da ga volite i kada mu kažete “ne može”, osamostaljujte ga, nemojte ga štititi od neuspjeha, ne plašite se njegove dosade, ne bježite od njegovih pitanja, ne režite vene nad njegovim suzama, kažnjavajte neželjeno ponašanje, pokazujte primjerom, a ne samo riječima, ne šaljite ga u školu s nenormalnim džeparcem, ne kupujte mu pametne telefone prije bar dvanaeste godine, kod kuće mu ograničite vrijeme koje provodi za računalom, pratite što na njemu radi, ograničite pristup sajtovima i aplikacijama koje ne želite da koristi, pustite ga da se nečega plaši, da bude tužno ponekad, da bude nezadovoljno nekim vašim odlukama.

I to sve ako vam je dijete malo.

Ako je već tinejdžer, upoznajte ga sa svim slučajevima stradanja od droge, prebrze vožnje, koliko god da su stravični.

A ako već nemate autoritet kod svog tinejdžera, nek vam je bog u pomoći. Bojim se da je prekasno i nadam se da će ga sreća pratiti u životu.”

Autor: Ljubinka Boba Nedić

www.klotfrket.com

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.