Odrasli previše pričaju o zlu, o strašnim stvarima, o crnoj kronici i nekako neprekidno očekuju da se nešto loše dogodi. To ubija hrabrost i izaziva kukavičluk, a kod djece stvara osjećaj krivnje što ne mogu ispuniti kriterije roditelja i tako se u srcu djeteta stvara tuga, a ako ostane tu duže vremena onda i bijes. I tako dobijete tužnog i mrzovoljnog čovjeka koji sve vidi crno.
Odrasti, ali nemoj! Odrasti, ali nemoj zaboraviti dijete u sebi. Nemoj se zaboraviti igrati.
Ne zaboravi pored svojih problema vidjeti ljepotu dječjeg pogleda na svijet. Ne dozvoli da te tuga i žalost pobijede i ubiju u tebi dječju radost. Pa i kad se naljutiš, odljuti se brzo, kao dijete.
Kad te naljute, oprosti brzinom dječje dobrote. Nemoj ugnjetavati dijete u sebi i djecu oko sebe jer te život gnjavi i nije ti ispao kako si ti mislio. Nije ti dijete zbog toga krivo! Ne treba i ono ispaštati.
Ne znam jesi li kad razmišljao da su djeca rezervoari radosti, ljubavi i svetosti? Kako onda nastaju mrzovoljni i tužni ljudi?
Tako što ih mi time zarazimo. Ako hoćeš da ti dijete u tebi bude što duže živo onda njeguj u njemu ljubav i radost. Djetetu malom daj radost života, a ne tugu odraslih…
Odrasli previše pričaju o zlu, o strašnim stvarima, o crnoj kronici i nekako neprekidno očekuju da se nešto loše dogodi. To ubija hrabrost i izaziva kukavičluk, a kod djece stvara osjećaj krivnje što ne mogu ispuniti kriterije roditelja i tako se u srcu djeteta stvara tuga, a ako ostane tu duže vremena onda i bijes. I tako dobijete tužnog i mrzovoljnog čovjeka koji sve vidi crno.
S druge strane, ako pred vašom djecom ne pričate loše riječi i crnu kroniku i posvetite im malo vremena, bit će duže sretniji. Ako im date životinje da se igraju s njima i loptu da jure za njom i djecu da komuniciraju, djeca će se naučiti djetinjstvu koje će uvijek živjeti u njima i svijetliti u mračnim momentima.
Dajte im i neku odgovornost čime će se ponositi pred vama kada to odrade i bit će vrijedni ljudi. I tako ćete vidjeti jednoga dana i starca od 80 godina kako se smijulji usprkos prijeđenim kilometrima i radi nešto, a sa svojim unukom priča o svom djetinjstvu s radošću.
Ta sreća poslije s djeda prijeđe na unuče i time oboje postaju pomalo djetinjasti i pomalo zreliji.
Ljubav je jedina koja kad se dijeli ne smanjuje se, već se uvećava.
Budimo djeca što duže. Učimo od njih. Ne zaboravite svoje djetinjstvo, a ako vam je ono uzeto – vi ga drugima ne uzimajte već ga darujte.
To će biti najveći dar – dati ljubav koju si ti želio, a nisi imao. Samo taj poklon dajte djeci umjesto ispunjavanja hirova svojih i tuđih i bit ćete dobar roditelj i imat ćete dobru djecu.
Otac Predrag Popović/detinjarije