Dr. med. Deepak Chopra, rođen 22.10.1946., poznati je liječnik i pisac. Školovao se u Indiji i Sjedinjenim Američkim Državama, od 1971. bavi se svojom užom specijalizacijom, endokrinologijom i član je Američke udruge liječnika. Do sada je napisao više od 50 knjiga prevedenih na 35 jezika. Autor je i više od trideset audio i video serijala kao i pet nagrađivanih TV emisija – Tijelo, duh i duša (Body, Mind and Soul), Sedam duhovnih zakona uspjeha (the Seven Spiritual Laws of Success), Put čarobnjaka (The Way of the Wizard), Kristalna Pećina (The Crystal Cave) i Alkemija (Alchemy).
Izvor: nebeski-dar.hr
Dr. Chopra je direktor obrazovnih programa u svojem centru La Jolli (The Chopra Center for Well Being, La Jolla, California), a također je predsjednik i suosnivač Chopra centra za boljitak (Chopra Center for Wellbeing) u Carlsbad-u u Kaliforniji.
Časopis „Time“ ga je 1999. godine uvrstio među stotinu najvažnijih ikona i junaka dvadesetoga stoljeća opisavši ga kao “pjesnika-proroka alternativne medicine”.
Živi vrlo dinamičnim životom, a njegova životna priča je zanimljiva poput najuzbudljivijeg romana. Najbolje ćete ga upoznati iz njegovih riječi i priče o djetinjstvu, burnoj mladosti, duhovnoj revoluciji i postignućima.
Deepak Chopra o svom životu
Na moju duhovnu revoluciju najviše su utjecali po redu važnosti: moja majka, moj otac, očeva majka, moja baka i kasnije J. Krishnamurti i Maharishi Mahesh Yogi.
Baka je mojem bratu i meni pričala i objašnjavala mitske priče. Iako je to bilo kada sam imao četiri ili pet godina, još uvijek ih se sjećam. Kasnije bi nam majka pjevala te iste vedske priče na sanskrtu. Bile su to snažne priče i govorila nam je da moramo biti poput tih bogova i boginja – budi poput Rame ili poput Lakshmi. Kada god bi se našli u nedoumici ona bi rekla: „Kako bi se Saraswati ili Lakshmi ili Rama ponašali u ovoj situaciji?”
Kada mi je bilo oko šest godina moj je otac dobio stipendiju za obuku u naprednoj kardiologiji u Engleskoj. Nakon kratkog vremena moja majka mu se pridružila, tako da smo brat i ja ostali s bakom i djedom u Bombaju. Jedan dan je stigao telegram da je otac položio ispit na Royall College of Physicians. Priređeno je veliko slavlje. Moj je djed bio oduševljen što je njegov sin postao savjetnik kraljevskoj obitelji, pa je izvadio svoju pušku i pucao u zrak. Otišli smo u kino pogledati film Ali Baba i četrdeset hajduka. Te je noći nakon povratka iz kina moj djed umro.
Probudili su nas usred noći i odveli mene i brata susjedima. No unatoč tome mogli smo čuti plač iz naše kuće. Slijedećeg su ga dana kremirali. Vratili su se s urnom punom pepela, a moja je baka samo rekla: „Ovo je vaš djed.”
Bilo mi je sedam godina i upao sam u veliku egzistencijalnu krizu. Mojem se bratu počela guliti koža s cijeloga tijela. Vodili su ga raznim doktorima ali nitko nije znao zašto se to događa dok na kraju jedan doktor nije rekao: „On se osjeća ranjivo i ovo je znak njegove ranjivosti. Bit će u redu ako se vrate njegovi roditelji.” Ubrzo nakon toga moji roditelji su se vratili – u to vrijeme trebalo je tri tjedna brodom – i doslovno tjedan dana nakon povratka naših roditelja moj je brat ozdravio. Kad se sada osvrnem na to, mislim da je to bio moj prvi uvid u vezu između onoga što mi nazivamo biologija i onoga što se događa u podsvijesti.
Moj otac je bio u potpunosti po zapadnom modelu školovan kardiolog. Bio je poznat i cijenjen i bio je usmjeren u model medicine koja se zasniva samo na promatranju tjelesnih promjena. No u svojim kasnijim godinama iznenada je postao jako duhovan. On je bio moj uzor – nikada ga nisam vidio ljutog ili loše volje. Po povratku s posla govorio bi mojoj majci o svim svojim pacijentima pa bi zajedno molili za njih. Bio je vrlo uspješan, ali subotom i nedjeljom nije naplaćivao preglede. Živjeli smo u malom gradu, Jamalpuru, i pacijenti su dolazili iz cijele zemlje da ga vide, a on im nije naplaćivao preglede. Moja je majka čak i kuhala za njih i kada bi odlazili otac bi im kupio kartu za autobus ili vlak ukoliko nisu imali novaca. To je bilo nevjerojatno. Kada sam imao otprilike deset godina napustili smo to mjesto budući da je moj otac bio vojni liječnik. Dobio je premješaj u Shilond na Himalayama. Deset tisuća ljudi došlo je na željezničku stanicu da ga isprati!
Voljeli su ga. I onda kada smo napustili sljedeće mjesto, tri godine kasnije, dogodilo se isto: deset tisuća ljudi došlo ga je ispratiti. No on to nije uzimao jako ozbiljno. Jednostavno je rekao: „To je moja joga.”
Moj otac bio je u početku jako veliki materijalist. Njegovo nesebično suosjećanje bilo je inspirirano ljubavlju prema čovječanstvu, a ne ljubavlju prema Bogu u tradicionalnom smislu. Volio je pričati o karma jogi. Često je citirao Bhagavad Gitu. Živio je prekrasan život. Živio je do osamdeset pete ili šeste i primao je pacijente do posljednjeg dana. Umro je slučajno na dan kada je Bush došao u Bijelu kuću u prvom mandatu. Gledao je vijesti na CNN-u Indiji i rekao je mojoj majci: „Mislim da je ovo loš znak. Odlazim.” Doslovno. I onda je rekao: „Pozdravi djecu”, zatvorio je oči i otišao. No do dana svoje smrti je radio, primao pacijente, podučavao studente medicine. Prema kraju svojega života podučavao je na Vedanta Society u Indiji o zdravlju i boljitku s holističkog gledišta. Postao je vrlo duhovan.
Bio je stvarno uzor i mogu reći svet. U stvari, često sam znao pitati majku: „Da li je on uvijek ovakav?” jer je bio takav i s nama. Igrali bi kriket i on bi primijetio da nam je palica istrošena i ako je upravo došao s posla otišao bi u trgovinu i kupio novu te ju ostavio ispred naših vrata. Uvijek je primjećivao takve stvari. Dakle, pitao bih majku: „Da li je on uvijek ovakav?” I ona bi uvijek rekla: „Tvoj otac je svetac.” Baka je bila vrlo predana, religiozna u tradicionalnom smislu. No to je na mene utjecalo samo putem osmoze. Moja majka je bila ista. Otac nije bio pretjerano religiozan – nije išao u hramove i molio. Molio je za svoje pacijente, ali nije pričao o Bogu. Išli smo na rituale i ceremonije s majkom i bakom.
Nisam odgajan kao religiozna osoba, religija nije bila nešto o čemu smo razgovarali. Pohađao sam irsku katoličku misionarsku školu. Razlog zašto smo pohađali irsku katoličku školu, čak i kada smo putovali, leži u tome što su to bile najbolje škole. No bila je strogo katolička pa sam pohađao sate katekizma. Znao sam cijeli novi zavjet i četiri evanđelja. Mogao sam ih odrecitirati i bio sam u potpunosti predan katolicizmu u školi. Kada sam imao dvanaest godina neki od mojih prijatelja iz škole su krenuli u sjemenište da bi postali svećenici. To mi se činilo vrlo primamljivim. Po povratku iz škole govorio bih o tome, a moji bi roditelji rekli: „Nismo te poslali u tu školu da bi te kršćani preobratili, poslali smo te tamo da dobiješ dobru izobrazbu.”
Imali smo prijatelje muslimane. U stvari, moj najbolji prijatelj je bio musliman; njegov otac je bio princ iz Afganistana. Nakon revolucije u Afganistanu kraljevska obitelj je živjela u Indiji, a mladi princ je bio moj najbolji prijatelj. Imao sam i prijatelje Sikhe, Hinduse. Čak smo imali i nekoliko prijatelja židova. Religija je u mojoj glavi značila slavlja. Uvijek je bila povezana sa slavljima i proslavama. Nije značila Bog. Značila je odlazak u kuću mog najboljeg prijatelja na ukusne delicije s afganistanskog buffeta.
Moja dadilja imala je mladića, zvali smo ga „stric“, bio je samopouzdan, Angloindijac i dolazio je iz potpuno drukčije okoline. Bio je zavedeni komunist i ateist. Običavao je slikati lijepe slike i pušio je cigarete, a navečer bi popio čašu viskija i bez prestanka govorio zašto nema Boga. Očarao nas je. Njegova je logika djelovala privlačno i osjećao sam se čudno slobodan, jer je moje poimanje Boga proizlazilo iz djetinjstva u katoličkoj školi. Bog koji kažnjava, nagrađuje, osuđuje, promatra svaki pokret. Da, to je bilo olakšanje.
Po završetku škole nisam više uopće bio naklonjen religiji. Razgovarao bih ponekad s prijateljima koji su otišli u sjemenište, na moj stav je utjecalo i ono što čujete o katoličkoj crkvi – skandali, pedofilija, itd. – to sam tada čuo i bio zgrožen. Nisam želio imati ništa s Bogom ili religijom ili nečim sličnim. Želio sam biti novinar, pisac. Kada sam završio srednju školu što je bilo ranije nego je uobičajeno s četrnaest ili petnaest godina, moj je otac želio da postanem liječnik, ali ja sam želio biti pisac. Otišao sam na koledž s petnaest ili šesnaest da bih studirao englesku književnost.
Bio sam mlad za studij, ali sam rano sazreo. I moj brat i ja smo bili „pogurani”. Bili smo akademski jako dobri, a to se jednostavno očekivalo u našoj obitelji.
Kada sam se upisao na koledž, upisao sam se s idejom da studiram englesku književnost. Ali na moj šesnaesti rođendan otac mi je poklonio neke knjige. Bile su to Of Human Bondage and The Razor’s Edge Williama Somerseta Maughama i još neke – Arrowsmith Sinclair Lewisa i Magnificent Obsession Loyda C. Douglasa. Knjiga Of Human Bondage bila je o mladom doktoru koji doživi ljudsku patnju i iskupljuje se tako da postaje istinski suosjećajan liječnik. Knjiga Magnificent Obsession govori o neurokirurgu koji slučajno ubije osobu u automobilskoj nezgodi te postane opsjednut pomaganjem ljudima, anonimno. Arrowsmit je bila o doktoru ili iscjelitelju. The Razor’s Edge je naravno bio klasik i već je na prvoj stranici pisalo: „Put ka prosvjetljenju nije lak. On je poput hoda po oštrici noža.” Nisam znao što to znači ali me je priča zaokupila.
Tada sam počeo osjećati unutarnju borbu. Studirao sam englesku književnost, ali sada sam htio postati liječnik. Problem je bio u tome što nisam učio biologiju u srednjoj školi. Stoga sam otišao ocu. Došao sam k njemu i rekao: „Predomislio sam se. Želim biti liječnik.”
Bio je sretan, no tada je rekao: „Nisi učio biologiju.” Rekao sam: „Želim je sada učiti.” Pronašao mi je privatnog učitelja i ja sam tijekom cijelog studija engleske književnosti svaki dan učio i biologiju s privatnim učiteljem. Na kraju studija prošao sam svoj ispit iz engleske književnosti. Mogli ste se pojaviti na prijemnom na medicinu bez prijašnjeg pohađanja tečaja, i ja sam to učinio i prošao. I onda sam se prijavio u najbolju školu medicine u Indiji koja je primala samo trideset i pet učenika od pet tisuća koji su se prijavili. Sve se zasnivalo na prijamnom ispitu – bez preporuka, samo ispit. I tako sam se upisao u školu medicine. Sada sam stvarno želio biti liječnik po svaku cijenu.
Učio sam jako naporno. Škola se zvala The All Indian Institue of Medical Science. Bio sam natjecateljski raspoložen: bila je to američka škola. Osnovao ju je Rockefeller koji ju je i djelomično financirao.
Kada sam se upisao u medicinsku školu imao sam sedamnaest i pol. Proveo sam pet godina u medicinskoj školi, od 1964. do 1969.
Bio sam jako inspiriran, ali sam do tada stekao zanimljive navike: pušenje, piće – ponekad i puno pića. Iskušali smo LSD, itd.
Imali smo puno studenata iz Amerike, hippija u našoj školi, čak su i neki profesori bili hippiji. Roditelji su mi davali nešto novca, ali to nije bilo dovoljno da podrži moj način života, pa sam sudjelovao u debatama kao profesionalni govornik. Jednostavno bi se pojavio na debati, najavili bi temu i ja bih govorio o njoj.
Dogodilo se to da sam počeo pobjeđivati u debatama, a suci u tim debatama su bili poznate osobe s Indijskog radija. Kada sam počeo pobjeđivati na tim debatama, pozvali su me i rekli: „Trebao bi nam netko tko će umjesto nas čitati noćne vijesti na sveindijskom radiju All India Radio”. Oni bi otišli u 23 sata, a All India Radio je emitirao vijesti svaki sat tijekom noći. I tako sam čitao vijesti od 23 sata do 7 ujutro. Imao sam obožavatelje diljem istočne Afrike i Mozambika. Bilo mi je osamnaest godina.
Sviđao mi se taj način života. Bio sam jedan od rijetkih koji si je mogao priuštiti Lambretta skuter. Vozio sam skuter, čitao vijesti i dobro se provodio. Duhovnost me nije uopće zanimala tijekom mog boravka u medicinskoj školi.
Mogao sam učiti i biti na radiju. Bio sam radoholičar. Još uvijek sam, na više načina, ali sada zato što više nemam one toksične navike koje sam tada imao.
Imao sam naviku spavati dva do tri sata. Čak i nakon što sam došao u Sjedinjene Američke Države, uvjeti u kojima rade specijalizanti i stažisti su bili grozni. Upravo je završio rat u Vijetnamu i nije bilo liječnika. Tako sam se naviknuo spavati dva do tri sata.
Tijekom stažiranja, tako sam si organizirao rad da sam mogao trenirati u nekoliko različitih bolnica. No nismo bili plaćeni. Imali smo osnovnu stipendiju, a sve dodatno što bi radili za vlastitu obuku bilo je na naš trošak.
Imao sam veliku viziju postati neuroendokrinolog i dobiti Nobelovu nagradu za svoj rad. Zato sam se nastavio školovati na tim mjestima bez obzira na plaću, samo da bi radio kao naučnik kod nekoga poznatog. No moja stipendija je bila samo 202 dolara, a najamnina za stan 102 dolara. Do tada sam se već oženio i imao jedno dijete. Nemoguće je živjeti s 82 dolara. Pa sam počeo raditi tijekom dana. Postojala je mala bolnica nadomak Bostona u kojoj sam radio noću u hitnoj službi kao liječnik. Naviknuo sam raditi dvadeset i četiri sata – a između i nešto odspavati!
Jedan događaj bio je za mene jako važan.
Zanimala me neuroendokrinologija jer se cijelo polje zasnivalo na „molekulama emocija”. Tada nisam znao da ću se kasnije zanimati za duhovnost. Bio sam opčinjen idejom da postoje molekule koje predstavljaju emocije. I tako sam dobio teško osvojivu stipendiju kod predsjednika Endokrinološkog društva. Bio je vrlo ambiciozan, a organizacija je objavljivala na stotine radova s tog područja. Bio je na putu da ga odlikuju Nobelovom nagradom za medicinu i psihologiju, a to je za mene bilo nešto najbolje što mi se moglo dogoditi.
No ubrzo nakon što sam počeo raditi, shvatio sam da ti momci nisu bili za znanost u pravom smislu te riječi. Oni su se nadmetali tko može brže objaviti članak. Sjedili smo svako jutro i on bi listao sve časopise da bi vidio tko je objavio članak u našem području. Svaki puta kada bi netko objavio članak u našem području istraživanja, profesor, kojega sam ja idealizirao, bacao bi magazine po prostoriji i imao napade bijesa. I tako sam nakon mjesec ili dva bio prilično obeshrabren. Došao sam ovamo da bih sudjelovao u istraživanju tog fantastičnog novog polja u timu koji će jednoga dana dobiti Nobelovu nagradu, no tada sam spoznao da je to sve bila predstava jednoga čovjeka.
Nakon šest tjedana mog rada, profesor me je napao pred cijelim istraživačkim timom zato što se nisam sjetio kolika je točna količina joda koja se davala štakorima, a bila je navedena u članku iz 1959. „Ja sam zgrožen”, vikao je. „Do sada bi već morao imati taj podatak u glavi!”
Impulzivno sam zgrabio torbu i bacio ju na njegovu glavu i rekao: „Sada ju vi imate „u” svojoj glavi, ja sam završio. Odlazim.” Pogledao me je zaprepašteno i rekao „Da li znaš što činiš?” Odgovorio sam: „Ostavljam kretena. Rekao je „Znaš li ti da sam ja najvažniji endokrinolog u zemlji i da ljudi iz cijelog svijeta žele raditi za mene?” Odgovorio sam „Ja ne želim raditi za tebe.” I otišao sam. Slijedio me na parkiralište, vičući za mnom: „Uništio si svoju karijeru. Završio si. Ti si prošlost.” Sjeo sam u svoju staru Volkswagen bubu i odvezao se. Nisam otišao kući. Otišao sam u bar i napio se.
Moja supruga je bila trudna s drugim djetetom i bila je u strahu. Sljedeći dan nisam imao ni plaću, ni posao, ni stipendiju i nitko iz akademskog svijeta nije želio razgovarati sa mnom. Tada sam se zaposlio u hitnoj pomoći i sreo nekoga tko mi je rekao: „Znaš Deepak, trebao bi naučiti meditirati.” I tako sam počeo. Da nisam ostavio toga profesora, još uvijek bih bio u nekom laboratoriju stavljajući jod u štitne žlijezde štakora i nadao se Nobelovoj nagradi.
Krishnamurti
Krishnamurti me zainteresirao prije nego što sam počeo meditirati. Nisam imao posla; nisam imao stipendiju. Prolazio sam kroz cijelu tu krizu preispitujući što sam radio u laboratoriju. Tako da sam puno čitao, budući da nisam imao što drugo raditi. Radio sam na hitnoj samo jednu smjenu, a za mene je rad u osam satnoj smjeni ništa!
Počeo sam preispitivati svoje postupke. Vidio sam čistu ambiciju i uvidio sam da akademska medicina ne brine za bolesnike. Tako da sam bio potpuno bez iluzija.
To me je potaknulo da počnem istraživati i čitati o duhovnosti. U to vrijeme sam uglavnom čitao djela Krishnamurtija. 8. siječnja 1977. imao je predavanje u New Yorku u Madison Square Gardenu, u Felt Forumu.
Sjećam se da je dotrčao uz stepenice, ljudi su pljeskali. Pogledao je u publiku i rekao: „Zašto plješćete? Ukoliko želite zabavu idite na Brodway.” Bio je jako oštar. Ali mene je opčinio. Tako da sam krenuo na njegova predavanja i čitao još više. Nisam ga u potpunosti razumio. Pojavio se tihi glasić u meni koji mi je govorio: „On govori istinu; ali je ne zna objasniti. Ti to moraš učiniti jedan dan.” Glas je govorio: „On govori istinu. Ali je ne prenosi dovoljno dobro. To je tvoj posao.”
Puno sam čitao o meditaciji, čitao sam Muktandandin Play of Consciusness. Uvijek sam volio teorije o svijesti. Mogao sam ispričati sve od Ludwiga Wittgensteina preko Schopenhauera do Upanishada – do tada sam već sve pročitao. I jednostavno sam nastavio mahnito čitati. Onda sam počeo čitati Vedante i shvatio: „Oh, pa ja sam imao ta iskustva.” Tada sam konačno naučio transcendentalnu meditaciju (TM) i stvarno sam se probudio.
Susret s Maharishijem
Bilo je to nevjerojatno iskustvo. U potpunosti sam izgubio želju za alkoholom, cigaretama, mesom itd. Bilo je transformirajuće u potpunosti. Kad sam kasnije imao priliku sresti Maharishija, odnosno biti na njegovom predavanju, odmah sam ju iskoristio i naučio TM. Bio sam poput novog obraćenika. Svima sam govorio da trebaju meditirati.
Počeo sam se osjećati lakim. Počeo sam se osjećati vedrim. Počeo sam osjećati sreću. Počeo sam osjećati oduševljenje. Počeo sam osjećati da volim sve, da svima želim pomoći. Isto tako sam osjećao da svi na svijetu trebaju početi meditirati! To je bilo trenutačno.
Prvi susret s Maharishijem za mene bio slučajan. Supruga i ja smo doletjeli iz Bostona u Washington da bi čuli njegov govor. Nakon predavanja, upravo kad sam izlazio iz toaleta, iznenada se pojavio iza ugla. Prišao nam je i rekao: „Dođite u moju sobu.” Slijedili smo ga, a nakon što je postavio nekoliko pitanja o meni, počeo je govoriti zašto bih se trebao baviti ajurvedom i govoriti o svijesti ljudi širom svijeta. Moja supruga nije bila toliko pod njegovim utjecaja poput mene i mogao sam primijetiti iz njenog govora tijela da želi otići. Djecu smo ostavili u Bostonu s dadiljom i ona im se željela vratiti. U jednom trenutku Maharishi mi je rekao: „Trebao bi sve ostaviti i doći raditi sa mnom, ja ću te učiti o svijesti da bi ti mogao o tome govoriti cijelom svijetu.” Moja je supruga pogledala u njega i upitala ga sarkastično: „A tko će otplaćivati kredit za kuću? Odakle će doći novac?” Maharishi se nagnuo prema njoj i rekao: „Novac će doći s onog mjesta gdje se trenutno nalazi.” Nikada nisam čuo takvu izjavu. No ona je prešla preko toga i rekla: „Idemo kući.” I tako smo otišli.
Otišli smo na aerodrom i tamo sam slučajno sreo starog prijatelja iz Australije koji je sa mnom išao u medicinsku školu. Rekao mi je kako se zanima za meditaciju i dao mi knjigu. Bila je to Vasant Ladova Ayurveda: The Science of Self-Healing.
Pročitao sam knjigu tijekom leta od Washingtona do Bostona. Kada smo stigli u Boston rekao sam ženi: „Rita, idi kući i pobrini se za djecu, ja idem nazad.” Pitala me: „Jesi li ti lud?” „Da, lud sam” odgovorio sam. I tako sam uhvatio sljedeći let za Washington. Maharishi je već bio zauzet drugim ljudima i rekli su mi da trenutno ne ugovara nove sastanke. Rekao sam: „Recite mu da sam ispred njegove sobe i da ne odlazim dok me ne primi.” Čekao sam tri dana. Kada sam konačno ušao rekao sam mu: „U redu. Spreman sam. Pokaži mi što da radim.” Od tog trenutka uzeo me pod svoje. Počeo sam često putovati u Indiju da bih bio s njim. Uskoro sam pola svoga vremena koje sam bio u Indiji provodio s ajurvedskim liječnicima i sjedeći u blizini Maharishija kada su oni razgovarali o Vedantama. On bi me slao da držim predavanja na raznim mjestima.
Tada sam provodio sve svoje vrijeme s Maharishijem. Do tada sam napisao malu knjižicu pod imenom Stvaranje zdravlja: kako probuditi inteligenciju tijela no nije bila prihvaćena niti od jednog nakladnika. Pa sam je otisnuo sam u petsto primjeraka. Nekoliko mojih prijatelja u Cambridgeu raznosilo je moju knjigu na biciklima, nagovorili smo direktora Harvard Copa da ju izloži na tri dana u izlogu knjižare. Jedna od agentica ju je primijetila i odmah me je nazvala i rekla mi: „Ovo morate objaviti”. „Pokušao sam i nije išlo”, odgovorio sam joj. Rekla je: „Naći ću vam nakladnika.” I našla ga je, dobio sam 5000 dolara predujma. Knjigu je objavio Houghton Mifflin. Bila je to jednostavna knjiga s puno primjera iz moje prakse gdje se na mojim pacijentima vidi tijelo-duh efekt; ne vjerujem da je u to vrijeme bilo knjiga na tržištu koje su govorile: vaš duh može stvoriti razliku između zdravlja i bolesti. Tako je ta knjiga postala uspješnica.
Sljedeće čega se sjećam bilo je da sam održao predavanje s Maharishijem u Parizu i da su me nakon toga zvali ljudi poput Jacqueline Kennedy Onassis koja je bila u Doubledayu: „Želimo te za pisca.” Zvali su me ljudi poput Petra Guzzardia, urednika knjige Stephana Kinga A Brief History of Time: „Želimo te.” Neki od njih su čak i došli do mene kako bi me pridobili. Potpisao sam ugovor s nakladničkom kućom Bantam Books iz New Yorka koja je objavljivala takve vrste knjiga. I naravno da je svaka knjiga bila još uspješnija od prethodne. Iznenada je sve postalo veliko. Bilo je potpuno neočekivano.
Bilo je to 1984. Slijedeća knjiga koju sam napisao bila je Return of the Rishi (Povratak Rišija), koju nitko osim New York Timesa nije primijetio. Oni su napisali dobar osvrt na knjigu. No, tada je treća knjiga Quantum Healing (Kvantno liječenje), postigla veliki uspjeh. Bila je na naslovnicama mnogih časopisa. I tada je došao nastup u Ophrinoj emisiji 1992. Nakon nastupa u njenoj emisiji u roku od dvadeset i četiri sata prodano je 130 000 knjiga. U prvom tjednu nakon tog gostovanja prodano je 800 000 knjiga, a mjesec dana poslije prodan je 1 milijun knjiga. Jednostavno, prodaja se nije zaustavljala. U to vrijeme sve sam zasluge pripisivao Maharishiju jer je on rekao: „Novac će doći s onog mjesta gdje se trenutno nalazi.” Rekao sam ženi: „Sjećaš se što je Maharishi rekao?” I tako sam mu pripisao sve zasluge.
Podučavao sam i držao predavanja pod Maharishijevom paskom diljem svijeta – u Japanu, Rusiji, istočnoj Europi. Kada smo prvi puta otišli u Moskvu, držao sam predavanje o meditaciji pred tisuću ljudi. Sljedeći dan šesto njih je naučilo meditirati! Bilo je to nevjerojatno vrijeme. Ljudi su učili meditirati diljem svijeta. Bilo je predivno. Bilo je očaravajuće. Bilo je jednostavno. Ne postoji engleska riječ za to, bilo je satvično. Bilo je jako lijepo. I ubrzo sam postao Maharishijeva zamjena.
Maharishi se razbolio u Indiji. Ne znamo što je bio uzrok njegove bolesti, postojala je glasina da je otrovan. Moj otac je bio u to vrijeme njegov liječnik i rekao je: „On neće preživjeti ukoliko ga ne stavimo na dijalizu.” U to vrijeme nije bilo dijalize u Indiji pa sam odletio u Englesku i prijavio ga u bolnicu. Ovo nije poznato javnosti, ali sada me više nije briga, ponekad se mora izreći istina. Prijavio sam ga pod lažnim imenom, muslimanskim, arapskim imenom. I onda su moj otac i dva liječnika došli s njim u Englesku. Imao je zatajenje srca i morali su mu staviti pacemaker, smatrao se mrtvim. Pokušavali smo kontaktirati nekoga od njegove rodbine, što je bilo jako teško budući da je on bio sanjasin (pustinjak) i postojala su mnoga duhovna pravila u Indiji o tome. I dok se to sve obavljalo on se odjednom počeo oporavljati. To je bilo neobjašnjivo. Prvo mu se vratila fukcija bubrega. Zatim je srce proradilo pa nije bio potreban pacemaker i na kraju je jednostavno sjeo u krevetu. Pitali smo ga: „Maharishi, što se dogodilo?” On je odgovorio „Mora da sam povrijedio rebra ili nešto tako.” Nije to uzimao za ozbiljno.
Počeo sam ga njegovati. Rita i ja smo se privremeno preselili u Englesku. Prvo smo ga smjestili u hotelu u Londonu i išli bi svaki dan s njim u šetnju Hyde Parkom. Ponekad bi sreli nekoga tko bi rekao: „To je onaj guru Beatlesa.” Moja bi žena rekla: „Ne, ne, to je moj svekar .” Kada se još više oporavio, preselili smo ga u mjesto pored Londona u prirodi. Bio je sve bolje. Tamo nije bilo nikoga osim nekolicine posluge. Rita je putovala između Bostona i Engleske. Ja sam ostao u Engleskoj s njim i mi bi provodili vrijeme razgovarajući po dvanaest i više sati dnevno o Vedantama i razvoju svijesti.
Ja sam ga izazivao, postavljao sam pitanja. On se smijao i bio je jako sretan. I ja sam bio sretan. Dvanaest, četrnaest sati samo smo razgovarali o razvoju svijesti. On bi govorio u detalje o tome kako je svijest tiha i kako se onda pojavljuje prvi impuls, i o tome kako impulsi dolaze iz neočitovanog, i o tome što je granica između očitovanog i neočitovanog. Mogao je tako pričati satima – impuls svijesti lebdi na rubu očitovanog i neočitovanog. Vidio sam ekstremnu radost u njemu dok je to objašnjavao, a i sâm sam ju osjećao. Bio sam s njim i svijet je bio sjajan. To se nastavilo cijelu godinu, samo on i ja.
U to vrijeme dogodilo se nešto zanimljivo. Boravili smo u jugoistočnoj Engleskoj u pokrajini Devon. On je običavao spavati poslijepodne, a ja bi biciklom odlazio posjetiti lokalne povijesne ruševine. Počeo sam kupovati razglednice s legendama iz razdoblja kralja Artura i viteza Lancelota te druge sitnice s detaljima iz toga razdoblja o kojem nisam ništa znao i tada je meni iznenada izrasla cijela knjiga The Return of the Merlin (Povratak Merlina) koja je bila na top listi uspješnica New York Timesa. Knjiga je bila o razdoblju o kojemu ja ništa osobno nisam znao! Jednostavno je izašla iz mene u to vrijeme. Jednostavnim prikupljanjem tih razglednica, napisao sam knjigu.
I onda se počelo događati mnogo stvari poput te – mnogo onoga što se naziva spoznaja – iznenadnih iskustava, poput iznenadnog razumijevanja onoga što je Maharishi govorio o Rig Vedi, jaki transformirajući pomak iznutra, viđenje svijeta potpuno drukčijim očima.
Godinu kasnije, preselili smo Maharishija iz Engleske u Vlodrop koji je nedaleko Amsterdama. I tada, budući da je on u potpunosti prestao putovati, ja sam postao putnik. Išao sam svugdje.
U to vrijeme sam počeo primjećivati kako mi ljudi počinju iskazivati poštovanje onako kako se to iskazuje guru-u u indijskoj tradiciji. Izašao bih iz aviona, a ljudi bi mi stavljali vijence s cvijećem oko vrata. Ponašali su se prema meni kao prema Maharishiju. Zbog toga mi nije bilo ugodno. Nisam mislio da sam tome dorastao. Mogu reći da me je oko devedest pet posto ljudi u pokretu tretiralo na taj način. No tu je bilo i onih pet posto koji su bili jako ljuti. Ja sam se pridružio pokretu samo nekoliko godina prije, a oni su mu posvetili cijeli svoj život. Iznenada, ja sam bio očigledni nasljednik, princ kojega se odgaja da preuzme tron. Velika većina ljudi me je voljela, a kada kažem većina govorim o tri milijuna ljudi! A bilo je nekoliko ljudi u hijerarhiji pokreta koji su bili jako ljuti.
Još se nešto počelo događati. Počeo sam osjećati da nije bilo dovoljno tolerancije unutar strukture pokreta i moralo se ostati unutar filozofskih okvira pokreta koji je bio čisto vedski – što je jako dobro, ali nije sve.
Bila je Guru Purnima 1993. (tradicionalni hinduistički dan proslave gurua koji se održava na prvi puni mjesec u srpnju). Cijeli dan se slavilo i svatko je dobio malo privatnog vremena koje je mogao provesti s Maharishijem. Oko ponoći na Guru Purnimu Rita i ja smo otišli u njegovu sobu. Ne znam što se događalo u meni, ali osjećao sam se nemirno. Rekao mi je: „Deepak, ljudi kažu da se natječeš sa mnom.” Primio sam to poput šoka, ali s druge strane i nije me šokiralo jer to je bilo ono što su ljudi govorili. Rekao sam mu: „Maharishi, prije svega, ja nikada ne bih niti pomislio da se natječem s vama. Drugo, nemam želju da se natječem s vama. Treće, osjećam se jako sputano.” Rekao je: „Zašto na neko vrijeme ne prestaneš predavati i pisati, dođi i provedi vrijeme sa mnom dok ne razmisliš što želiš raditi.” Odgovorio sam mu: „Maharishi, meni ne treba vremena da o tome razmišljam. Želim otići, odmah.” To ga je jako iznenadilo. Rekao mi je: „Ne, ne, razmisli malo.” Ali, ni danas ne znam iz kojeg razloga sam rekao: „Ne želim razmišljati.” Uzeo sam Ritu za ruku, dodirnuo njegova stopala i rekao mu: „Mi odlazimo.” On me je nastavio gledati, nevjerujući da odlazim.
Bila je ponoć kada smo napustili ašram. Iznajmio sam auto i odvezli smo se u Amsterdam gdje smo uhvatili let za Boston. Čim smo stigli kući, zazvonio je telefon. Bio je to Maharishi. Rekao mi je: „Ti si mi poput sina. Jesam li rekao nešto što te naljutilo?” Odgovorio sam: „Ne. Niste rekli ništa što bi me naljutilo. I ja ne trebam razlog da odem.” Rekao je: „Ti ne razumiješ”- upotrijebio je točno ove riječi – „mi imamo carstvo i ono je tvoje.” „Maharishi,” rekao sam, „vi ne razumijete. Ja ne želim carstvo. Ja želim slobodu. Želim razmišljati na svoj način. Mislim da to ne mogu tamo.” „Moći ćeš.”, inzistirao je. „Ne,neću. To je sada sustav i sustav je taj koji je učinio to da je nemoguće raditi van sustava.” Pitao je: „Dakle, što želiš činiti?” A ja sam mu rekao: „Želim otići.” Ovo su bile njegove posljednje riječi: „Idi. Voljet ću te i dalje, ali ću biti indiferentan prema tebi i nikada me više nećeš čuti.” Na to sam odgovorio: „U redu. Bog vas blagoslovio:” To je bilo posljednji put da smo razgovarali.
No sretan sam jer sam nakon toga iznenada pronašao slobodu da budem kreativan na način na koji nisam bio nikada prije. Sada je to već pedeset i više knjiga, a u to vrijeme to je bilo samo četiri ili pet. Većina mog stvaralaštva je nastala nakon što sam otišao. No, on me je naravno odgajao za to. Kažu da voću treba dugo vrijeme da sazrije i tada otpada. Ja sam otpao u tom trenutku. I osjećao sam: „Sada ne moram odgovarati nikome. Mogu činiti što želim.” Tada se sve dogodilo samo od sebe. Nije postojala nikakva strategija.
Otišao sam u Kaliforniju održati predavanje i tamo sam upoznao Davida Simona, vrlo jedinstvenog liječnika koji zna o razvoju svijesti koliko i ja, ako ne i više. Sada već petnaest godina radimo zajedno i savršeni smo tim. Ukoliko se trebam pojaviti na CNN-u ili nešto slično, sada me pozivaju iznenada. „Predsjednik Clinton najavljuje genom projekt, Dr. Chopra će dati svoj komentar u emisiji Larry Kinga.” A što ja znam o projektu genoma ili matičnim stanicama? Ja onda nazovem Davida. Nema te teme u duh/tijelo medicini koju bih ja trebao znati, a da mi David to ne može objasniti unutar nekoliko sati – ne samo informativno nego i u terminima razvoja svijesti.
Sada smo partneri u svemu što činimo. Napisali smo i nekoliko knjiga zajedno i on ima utjecaja na sve što činim. No, on ostaje iza scene. On ima puno samopostignuća i na tome se zasniva njegovo znanje o razvoju svijesti i u tome se on ne natječe za pozornost ili nešto slično tome. To je partnerstvo koje je trajno.
Ono što se događa posljednjih deset do dvanaest godina je da noću kada idem spavati, meditiram pola sata, onda spavam pola sata, meditiram pola sata, spavam pola sata. Kada spavam imam iskustvo svjedočenja u snu. Moja žena to zna budući da me vidi kako sjedim u krevetu. Počeo sam imati jasno, nedramatično ali točno određeno sveprisutno iskustvo svjedočenja , neovisno o tome da li spavam ili sam budan. Svjedočenje je uvijek prisutno; na primjer i sada je prisutno. Nije dramatično, ali je veliki dio onoga što sam danas. Još nešto, više se ne pripremam. Prije sam se pripremao za predavanja, kao, na primjer, govor koji održavam svake godine na Harvard Medical School, gdje je dekan moj brat. No sada sam spoznao da mi predavanja dolaze vrlo prirodno. Dolaze spontano, a tu je i kvaliteta svjedočenja dok držim predavanja.
Moje tijelo spava, ali ja promatram svoje tijelo dok je u dubokom snu. Moje tijelo sanja, a ja promatram svoje tijelo dok sanja. Moje tijelo razgovara s vama, a ja promatram svoje tijelo dok sjedi s dvoje ljudi u ovoj prostoriji. Mogu raditi bilo što, ali svjedočenje me ne napušta; tu je. I to je ono što sam ja uistinu, mislim da je tako.
Ono što je zajedničko neograničenoj energiji koju sada osjećam i neobičnoj samouvjerenosti koju sam osjećao kao mladić je da sada nemam osobnih interesa u onome što činim. To mogu reći s potpunom sigurnošću – nemam osobnih interesa u onome što činim. Činim to jer je zabavno. Činim to jer mi daje energiju i zato što volim činiti nešto što je drukčije, kreativno i nešto što ima veze s razvojem i istraživanjem svijesti. I u tome svemu nema nikakvog osobnog interesa u smislu novca, priznanja, slave i bogatstva.
Bilo mi je teško to prenijeti u termine odnosa s mojom suprugom i djecom jer u obitelji uvijek imaš osobni interes. Međutim, čudno, ali shvatio sam da ja više nemam osobnog interesa u obitelji onako kako sam to nekada imao. Naravno da želim da su moja djeca dobro, želim da mi je supruga sretna, stvarno želim da smo zajedno i da provodimo najbolje moguće supružničko vrijeme zajedno. Ali, ja ne navijam za uspjeh moga sina ili uspjeh moje kćeri – oni rade ono što rade. I mogu reći da nemam osobni interes. Kćer je rodila i sin je dobio dijete i iznenada sam počeo osjećati osobni interes u mojoj unučadi što je jako zanimljivo! Ukoliko bi me upitali da li imam emocionalni osobni interes u bilo čemu u svijetu rekao bih da je to s tom dječicom. No, čak i tu vidim da kako godine prolaze i to će proći. Nije da ih ne volim. Volim ih možda još i više, ali nema emocionalne vezanosti. To mi je omogućilo da radim mnoge stvari koje prije ne bih radio.
Znate onu izreku: „Možete činiti što god želite kad nemate što izgubiti?” Eto, ja sam u toj poziciji sada, mogu raditi što god poželim i nemam što izgubiti. Postojali su trenuci u mom životu kada sam bio stvarno povrijeđen zbog kritike, napada ili izmišljenih priča u medijima. Reagirao bih na to. No, prije tri dana pojavio se je 800 stranica dug komentar na mom blogu u kojem su me nazivali raznim imenima, a ja nisam nikako reagirao na to. U biti pokušavao sam sagledati kako bih mogao imati suosjećajan pogled na tipa koji je to napisao. Barem sam si postavio pitanja. Pitao sam se zašto je to tako. Djelomično zato što mi je šezdeset i jedna godina. Kada uđete u jesen života, imate možda još dvadesetak godina i što ćete raditi s njima? Da li ćete se brinuti samo o sebi kao što je bilo do sada ili ćete se brinuto o drugim stvarima?
Uvijek sam bio ambiciozan, u trenutku bih odlučio – želim učiniti ovo ili ono i mislim da sam još uvijek takav. Ali nema više osobnog interesa. To je jedini način da se to kaže. To je jako oslobađajuće.
U ovom trenutku vašega života, kada iza sebe imate toliko postignuća, da li postoji još nešto što želite postići?
Da. To možda zvuči oholo i idealistički, ali mislim da ukoliko bih mogao privući svjetsku pozornost na sve one ljude koji stvarno pridonose na svoj način, možda bi onda mogli stvoriti novu komunikaciju. Svijet je kolektivna komunikacija u svakom trenutku, a to kontroliraju mediji. U davna vremena vladao je tip koji je na seoskom trgu imao megafon. Onaj koji trenutno ima megafon priča jako tužnu priču. Ta se priča ponavlja svaki dan. U ovom trenutku posjedujem neki kredibilitet i glavna struja me poziva da govorim, da li je to na CNN-u ili Harvardu Medical Schoolu ili zakladi Bill Clinton za spas djece. Želim iskoristiti ovu izloženost. Pitam se: „Što time postižem?” Dakle, ako iznenada imate taj megafon na seoskom trgu za ljude poput vas ili mene, ljude koji istražuju polje svijesti, na tom istom trgu ima i mnogo onih koji su spremni slušati.
Želim vam ispričati još jednu priču…
Bio sam s Georgom Harrisonom kada se išao ispričati Maharishiju za događaje iz 1969. (Beatlesi su iznenada napustili Rishikesh 1969. kada je John optužio Maharishija za seksualno iskorištavanje). George Harisson je želio reći Maharishiju da je sve što je John rekao bila laž koju je izrekao pod utjecajem droge ili nečega drugoga. I tako smo otišli vidjeti Maharishija. Običaj je bio da mu se pokloni cvijet, crvena ruža koju bi on po odlasku vraćao blagoslovljenu. I tako smo otišli, dali mu ružu, sjeli i meditirali s njim oko petnaest minuta. Bili smo samo George, Maharishi i ja. Tada je George rekao: „Oprosti Maharishi”. Maharishi ga je upitao: „Zašto?” „Zbog onoga što se dogodilo 1969.”, odgovorio je George. Maharishi ga je upitao: „Što se dogodilo?” George je rekao: „Znaš ono što je John rekao…” „Da sjećam se nejasno da je John nešto rekao”, Maharishi je odgovorio i nastavio: „No znaš da svi mi volimo Johna, svi mi.” Na to je George rekao: „Naravno, vi znate da je on ubijen.” Ovo je bilo dvadeset godina nakon ubojstva. Maharishi je rekao: „Da, i meni je bilo jako žao kada sam to čuo, no ta priča nije važna. Ispričaj Deepaku stvarno važnu priču koja se dogodila po vašem odlasku u Sjedinjene Američke Države.” George mi je ispričao (ne znam da li je priča stvarno istinita, ali je sačuvana u analima Beatlesa) da su Beatlesi po dolasku u Sjedinjene Američke Države bili gosti u emisiji Eda Sullivana. Prema statistikama FBI-a tijekom tog sata koliko je trajala emisija nije bilo kriminala u SAD-u.
Maharishi se nasmijao: „Kada sam čuo da ova četiri dečka mogu zaustaviti kriminal svojom glazbom, znao sam da su anđeli poslani na zemlju. Tako da me ne brine ono što je John rekao. Bio je anđeo na zemlji.
Tada je George zaplakao. Kada smo odlazili dobili smo nazad cvijet, a George je pogledao Maharishija i rekao: „Volim te Maharishi.” Maharishi ga je pogledao i rekao: „I ja tebe.” Bilo je vrlo dirljivo i lijepo. Nedugo nakon toga George se razbolio i umro.
On je ispunio karmički dug vrlo dostojanstveno.
