Dubinsko opuštanje, kao najefektivniji vid priliva Energije, kojim ostvarujemo Ravnotežu, a koja, sa dualnošću naprezanje-opuštanje postaje “portal” za suptilna stanja i emocije koji su označeni paketom Moć-Radost-Ljubav.
Piše: Miroslav Prvulović
Da po tekstu o odnosu dubinskog opuštanja i bolesti ne ispadne ova praksa kao dio nekog pesimističkog duhovnog repertoara, evo i njezine također značajne, ali vedrije i dalekosežnije misije, od one u suočavanju sa bolestima (mada je u današnjoj situaciji na planetu ova sa bolestima aktualnija).
“Mir-Radost-Ljubav” – “miriše” na fantazije nekih “laganijih” duhovnih pravaca, ali ne, na terenu smo sasvim praktičkih životnih, duhovnih i psiholoških dešavanja. Napisani s velikim početnim slovima, kao oznake za uzvišenija ili bezuvjetna stanja i emocije. U svijetu smo u kojem ih “po difoltu” shvaćamo uvjetovano i prizemnije, no nije da nemamo i u ovakvom svijetu njihove sporadične proboje te da se ne možemo potruditi trajnije odškrinuti svoju svijest za njih.
Kako naviknuti na njihov uvjetovani i prizemniji status, tako nismo naviknuti u njima uočavati energetsku osnovu, energetski fon. Mada nam i fizika otkriva da je sve energija, čak i, za nas neočekivano, materija, kao “zamrznuta” energija. Također znanstvena istraživanja o energijama naših misli i emocija. A tek energija, pitanja energije, borba za energiju i energente u cijelom svijetu…! Da nam energija nije krucijalnom u suptilnom i unutarnjem, ne bi bila ni u vanjsko-planetno-globalnom, logično!
Ako bismo sa stajališta Energije i naše energetike pristupili pitanju Moći-Radosti-Ljubavi, morali bismo doći do, ili poći od – naše Ravnoteže. Teško i složeno pitanje, već apostrofirano u hiperlinkiranom tekstu. Grubo i pojednostavljeno: u Ravnoteži smo ukoliko su nam priliv i utrošak Energije proprocionalni. I toga se svakako možemo okvirno i držati, nećemo pogriješiti. Ako s tim orijentirima i budemo zapadali u neravnotežu, neće to biti teško i teško povratno ka Ravnoteži.
Teško i složeno pitanje, jer i utrošak i priliv Energije mogu nam biti bilo slabiji, bilo intenzivniji. Imamo poslove i aktivnosti koji nas iscrpljuju enormno, imamo i one koje obavljamo “laganica”-tempom. Imamo emocionalne reakcije i dešavanja s kojima smo skoro smireni i onih sa kojima zapadnemo u pravi grč. Imamo opuštanja koja su nam još uvijek izvjestan ili popriličan utrošak Energije (gledanje televizije, šetnja, razgovori, itd.), ali ih doživljavamo kao opuštanja – jer su niskog intenziteta u odnosu na naprezanja koja su im prethodila, ili u odnosu na koja mi posežemo za ovim vidovima opuštanja.
Dubinsko opuštanje je svakako najdublji vid opuštanja, izveden bez umjetnih sredstava ili nekih specijalnih postupaka i izazvanih promjena u svijesti. Što znači da nam je s njim i najintenzivniji priliv Energije. I to je na pravi način locirana pozicija dubinskog opuštanja u dešavanjima u našoj svijesti i u našoj psihi: pokoja seansa dubinskog opuštanja ne rješava nam sama po sebi problem neravnoteže, ukoliko smo u nju zapali, ali, u nastojanjima na dolazak, povratak u Ravnotežu, na bivanje u Ravnoteži, uz sva dnevna naprezanja – dubinsko opuštanje je svakako najefektivniji način. Efektivniji, pouzdano, i od meditacije (bit će valjda prilike da se u sljedećem tekstu nabroje razlozi ili pokazatelji).
Dakle, dubinsko opuštanje nam je najučinkovitiji način za ostvarivanje akumuliranja Energije, njime – popunjavamo eventualne energetske deficite, te otvaramo portal za Moć-Radost-Ljubav. Sporadične i neuhvatljive, neuhvatljive u smislu zakonomjernosti njihova pojavljivanja, trenutke ispoljava ovih stanja-emocija svakako je svatko od nas imao. I vjerojatno je svatko mogao uočiti kako oni doista idu u paketu. Osjećaj priliva Energije – osjećaj snage, moći s kojom kao možemo učiniti što god poželimo – radost angažiranja ili opuštanja sa tim – sve nam je lijepo, djeluje pomalo patetično, ali pri tom kao da sve oko sebe volimo, u nekom suptilnijem smislu, itd.
Ako tu sliku nismo baš najjasnije iskustveno registrirali, pogledajmo suprotno, jer nam je suprotno, nažalost, češće prisutno i jasnije: u stanju neravnoteže i iscrpljenosti, a tek kronične, imamo nedvojbenu nemoć i klonulost na djelu, bilo u umu, bilo u tijelu, niti smo sposobni da se radujemo, niti da volimo (što je krajnost, tj. odmak od Ravnoteže veći – to su manifestacije očitije)… Reći će netko: “A, zar treba da čekam Ravnotežu i priliv Energije, da bih volio nekoga?!”. Govorimo o suptilnim emocijama i o stanju svijesti kao fonu. Naravno da, ako nekoga volimo – volimo i kada smo iscrpljeni, ali: u takvom stanju, kada smo razdražljivi, kada, često, i sami sebe jedva podnosimo, kada umijemo prasnuti za sitnice – govoriti o uzvišenoj i suptilnoj Ljubavi i Radosti doista je deplasirano.
Mnoštvo različitih faktora djeluje na nas, ali, u principu, možemo pratiti kako nam se postupno vraćaju ljepše emocije i stanja svijesti kako se počnemo vraćati u Ravnotežu, kako se prepustimo akumiliranju Energije, ako ne toliko jasno u nekim drugim situacijama, a ono svakako kada smo na odmoru ili ljetovanju.
Moć – u smislu potencijala koje sa prilivom Energije možemo ostvarivati. Podrazumijeva se da nije smisao u tome da po cio dan preležimo, s dubinskim opuštanjem. U smislu u kojem se Osho divio nekom istočnjačkom duhovnjaku koji je skoro po cio dan provodio u meditaciji, pa su mu mišići nogu atrofirali. Ne priliv Energije sam po sebi – angažiranje, naprezanje sa dobivenom Energijom nam daje Moć, ili aktivira našu Moć, dakako u domenima u kojima se angažiramo i koji su u pravcima naših talenata i interesiranja: umjetnosti, sportovi, intelektualni angažmani, bilo koja praktička djelatnost, itd.
Sa stajališta naprijed iznetih teza i činjenica vidimo koliko su u krivu nastojanja, na primjer “tajnaška”, na induciranju paketa prijatnih stanja i emocija, a preko angažiranja uma ili volje: vizije, afirmacije, mantre, itd, preko kojih prijatna stanja i emocije nastojimo dozvati u svoj dom, ne vodeći pri tom računa o našoj energetici. Nećemo mi, na primjer, biti u Ravnoteži zato što ju vizualiziramo, a da smo pri tom realno u kroničnoj neravnoteži, te da pri tom ne hajemo za faktore koji u našem stilu življenja uvjetuju ne-Ravnotežu. Umjesto da vizualiziramo Ravnotežu – radije se proprocionalno angažiranju odmorimo i – eto nas u Ravnoteži! Slična je priča i sa našim emocijama i poželjnim stanjima svijesti: ne može biti pravim smjerom naše angažiranje, fokus u vizualizaciji i kroz postavljene ciljeve, da ih imamo, da smo sretni, da volimo svijet oko sebe, da upućujemo ljubav drugima, itd. I ova grublja, i suptilnija psihološka i stanja svijesti, te emocije – izviru iz nekih dubina našeg bića na koje mi naprezanjem svoje volje ne možemo u pravom smislu, i ne bi ni trebalo, da utječemo (iz dubine naše duše izvire neka tuga, a mi je svojom voljom prekomponiramo u radost!). Naše je da samo da stvorimo uvjete da oni spontano poteku iz tih naših dubina.
A neke od tih uvjeta smo vidjeli u ovom tekstu.
