Vid inteligencije nazvan ’emocionalna inteligencija’ (EI) prepoznat je još 1983. godine i od tada vuče povelike repove, što među onima koji taj faktor priznaju, što među skepticima.

Skeptična strana promatrača smatra kako se emocije ne mogu smatrati inteligencijom, čisto iz razloga što inteligencija po njima nema nikakve veze s empatijom ili emocijom. To prepuštaju moralnim vrijednostima i društvenim normama, a glavni argument predstavlja nemogućnost usporedbe i mjerenja različitih EI-ova kod različitih ljudi. Isto tako, poslovna klasa, korporacije i interesne skupine taj vid inteligencije čak smatraju manjkom inteligentnosti, a ne njezinim ‘forteom’. Po definiciji, emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osobnog i tuđeg emocionalnog stanja, te prilagođavanje tim stanjima na način da bismo osobi pomogli bez perfidnosti ili manipulativnih primisli.

Ideju o EI-ovima razvio je prije trideset i dvije godine Howard Gardner u svojoj knjizi ‘Frames of Mind: The Theory of Multiple Intelligences’ (‘Okviri uma: Teorija višestrukih inteligencija’) gdje je IQ prepoznao kao manjkav pri objašnjavanju punog spektra kognitivnosti. Na taj način je definirao dvojaku inteligenciju, onu interpersonalnu (razumijevanje namjera, motivacija i želja drugih) te onu intrapersonalnu (razumijevanje sebe, vrednovanje osjećaja, strahova i motivacija). Kasnije se naravno sve samo nadograđivalo, a prvi koji je skovao termin ‘Emocionalna inteligencija’ bio je Wayne Payne u svom doktoratu iz 1985. (‘A Study of Emotion: Developing Emotional Intelligence’), iako je sam termin spominjan i ranije ali u drugačijim kontekstima. Svjetski popularnim čini ga bestseler Daniela Golemana ‘Emocionalna inteligencija – zašto zna biti važnijom od IQ-a’ iz 1995.

Autor: Ratko Martinović

Članak u cijelosti pročitajte ovdje.