Iako je poneko rekao kako misli da ipak nije mjesto nogometu na ovakvoj stranici, drugih desetak komentara koje sam dobio na radio EMISIJU u kojoj smo Hermina i ja analizirali svjetsko prvenstvo s “neke druge strane”, pokazalo mi je da smo, u biti, na dobrom putu. Nije bitno što radiš ili o čemu pričaš, već kako to izvodiš, reklo bi se ukratko.

Ukratko bi samo prošao još jednom kroz tu temu. Iako me “odavno” pustila euforija (negdje u 20toj) što se tiče klasičnih stvari koje društvo okupiraju (nogomet, šminka, TV, roba, koješta…) i kojima nam ispiru mozak kroz reklame, krenuo sam u ovu temu iz stanovišta da kad je nešto svud oko mene, kao da me napada, a ja se od toga krenem aktivno branit, tek tada mu dajem energiju, a ne stoga što sam mu posvetio ova dva teksta i emisiju, nevezujući se. Da sam uspio potpuno ostati po strani i ne vidjeti, gledati ili na sličan način biti potpuno OFF, onda u redu, ali ako već nisam, jer eto i meni je drago da netko “moj”, štogod to značilo, uspije, onda smatram sasvim OK da smo malo pričali o tome, tim prije što nije “vezano”, ako razumijete što hoću reći. Jedno je popiti jednu pivu iz gušta, a drugo svaki dan piti gajbu  Ovo drugo se može svesti na ovisnost, vezanost za radnju ili predmet radnje.

atma.hr – 52




Ono što smo htjeli emisijom dobiti je jedan pogled i poredbu osobnog stava i kolektivnog, pri čemu smo zapazili da element borbe, drame i mukotrpnosti (dakle, jednom riječju žrtve) zrači iz komentara, stavova i čak igre (što su, doduše, naši transcendirali, kako je odmicalo).

Činilo mi se to bitno iz osobnog kuta, jer sam proteklih mjeseci rješavao osobno nasljeđe žrtve, pa sam eto primjetio i ovo kolektivno. Ujedno mi se činilo, kad već postoji ovo prvenstvo i ovaj sport, bez obzira na neke negativne aspekte oko njega (korupcija, i slični kapitalistički nusprodukti) da valja istaknuti neke stvari koje se mogu naučiti i primijeniti u svakodnevnom životu, a vjerujte, mogu se. Davno je mudrac rekao da ako ti idu ususret loš i dobar – možeš naučiti od oba. Od lošeg kako NE treba raditi. Sve ovisi o tvom kutu gledanja.

Dakle, što sam naučio i što se može naučiti od nogometa? Puno toga. Prvo me je impresioniralo da su Japanci nakon poraza umjesto da razbiju stadion i druge – što je uobičajeno, pomeli i počistili stadion i zahvalili domaćinu. Lekcija koja je MUST HAVE.

Zatim smatram bitnim izraženu poniznost, skromnost, predanost i hendlanje emocija od strane našeg izbornika. Prvi koji se usudio biti zaista “golim” čovjekom. Pokazao je da i muški plaču, da ima emocije i da to nije sramota, kao i da zna emocijama vladati; da respektira protivnika, da drži do svoga, i još niz vrijednosti. Upravo zbog toga mi je drago da je uspio. Razbio je mit da samo bahati papci i lopovi prolaze dobro u životu.

Igrači su pokazali kolektivni duh, zajedništvo, rijetko u našim okvirima, ali i šire gledajući. A sve nabrojeno lijepo je i korisno za prepisati u svoje ponašanje svima nama, pogotovo djeci, kojoj su sportaši naročiti influenseri. Vidim to kao veliki napredak društvenih “primjera” u odnosu na stanje prije nekoliko godina.

I ostaje ono o čemu smo pričali u emisiji, a što bi se dalo ispraviti počevši od osobnog, pa onda i timskog, kolektivnog. Taj rječnik i stav drame, ratništva, ali onog ratništva koje nije istočnjačko gdje je protivnik neko koga poštuješ, već onog “biti žrtva ili heroj”, koje je ostavština nebrojenih vjekova podčinjenosti ovih naroda, od strane nekakvih osvajača. Vjekova koji su patnju utisnuli u gene i dolaze do izražaja u mnogim aspektima življenja.

Netko bi možda pomislio da to nama nije tako bitno, to o čemu komentator govori, ili kakvo držanje imaju igrači na terenu. Naprotiv. Tog komentatora i igrače u tom trenu gledaju milioni koji primaju subliminarnu poruku određene energije koja, ako postoji kod njih, se budi. Upravo stoga su se dešavale reakcije kao što su bacanje kauča ili sebe kroz prozor i slične devijacije. Grč “povijesne pravedne pobjede” držao je dugo igrače, a kad su se opustili i zaigrali desio se famozni “klik” i nimalo čudno da je zadnji kazneni udarac izvodio “najmirniji” igrač, upravo onaj koji nije rođen i odgojen na ovim prostorima. Naravno, dopuštam da imate i drugačije mišljenje, i da je sve ovo nevažno, ali eto meni se učinilo važnim pa sam podjelio kao zanimljivost.

atma.hr – 39

U svakom slučaju kao što se iskreno veselim pobjedama nogometaša, ali bez euforije, tako se veselim i izvozniku kupusa iz Like, koji je uspio prodati kamion kupusa u stranu zemlju, jer se treba veseliti svačijem dobrom i poštenom radu. Možda nas više predstavlja on, radišan mali čovjek iz Like, neg dobro plaćeni supermeni prejakih mišića (koji su nam u biti nedostižni kao primjer i stavljeni “pod nos” da sanjamo “nedosanjani san”  o previsoko podignutim letvicama uspješnosti, ispod kojih “ne valjamo”! što nam impliciraju od malih nogu). Jer – treba li izlaziti izvan svojih mogućnosti do boli da bi život vrijedio? Čime prodavač kupusa nije vrijedan? Ili sportaš sa invaliditetom? A, parola da si pobjednik čim učestvuješ? Što s njom?

Ipak, ono što me na takvim situacijama najviše privlači i što mislim da bi svakog od nas trebalo privući, je to pitanje – što ja za sebe mogu naučiti na datom primjeru i kako to staviti u svoj kontekst. Inače, ne vidim nimalo koristi od toga što je netko izvozio kupus ili bio prvak za svoj duboki novčanik. Iako zvuči sebično, vjerujem da ćete se složiti da je normalno jer ipak cijeli naš osobni svijet polazi od nas samih, i ako je nama dobro tek tad može biti i svima oko nas i obrnuto, što ego čini dobrim saveznikom, dok ne želimo da susjedu crkne krava.

A što bi mu željeli zlo? Ako susjed bude veseo i imućan to ga čini potencijalnim boljim kupcem našeg proizvoda ili ideje, a ako je tužan može ga jedino učiniti ovisnikom o našem proizvodu (npr. tabletama) kojem ćemo morat otimat pare jer ih neće imat, što je, slažem se, do sada bila osnova promišljanja društva. Stoga je slijedeći korak u životu, a i u sportu, kad smo već kod nogometa, da se obje ekipe raduju jer je bila dobra tekma, a ne da se presjecaju vene jer nisu osvojili neki bezvezni lonac.

U tom kontekstu dolazi dan kad će na našoj TV (koju ću tad više gledati nego ovih dva sata mjesečno, kako je sad gledam) prikazivati u top terminu takmičenja osoba sa invaliditetom ili bilo kojeg sporta gdje da “Pobjediš” NE moraš biti supermen i nabildani nadčovjek. Jer, ti ljudi jednako tako, kao i prodavač kupusa iz Like i naši nogometaši, predstavljaju našu zemlju i naše podneblje. I, u biti, jesu supermeni. Možda su nam čak i bliži ideološki, kao “mali ljudi” koji su obično jako, jako veliki kad im čujemo životnu priču.

Glede euforije. Veselje za svoje i tuđe pobjede, bez pretjerane euforije, znači slaviti život, a, odlasci u euforiju izviru iz osjećaja koji su potpuno drugačijih korjena. Od euforije do pregoleme tuge i nazad šetamo se samo tada dok ne saniramo neke stare osobne rane i dok imamo nesređene emocije, osobne ili kolektivne.

Da sumiramo, naravno da je lijepo se veseliti pobjedama, ali euforija na maksimumu dolazi iz dubinskog osjećaja potlačenosti, starih nezalječenih rana, i toliki neprirodni uspon izaziva (akcija-reakcija) slijedeću depresiju. Slično kao što kod konzumiranja droga ili drugih sredstava slijedi depra i pad.

Jako je dobro ako kroz ove pobjede možemo sanirati kolektivni osjećaj žrtve i luzerstva, pa se nadam da, dok se dešavaju ove lijepe sportske stvari, naši vlastodršci ne rade na tome da naš osjećaj žrtve opstane i ostane, i da su na primjer – izvori vode, ili drugi strateški važni ciljevi i dalje “naši”.

Referenca na promišljanje izbornika OVDJE.

Ilustracija je iz stripa Zagor;

U to ime današnji soundtrack je:
Sve će to o mila moja prekriti ruzmarin snjegovi i šaš…. (B.Dugme)

Drugi textovi ovog Bloga su na www.poriluk.com

http://poriluk.com/2018/07/12/euforija-na-maksimumu/

atma.hr – 61




OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here