Ne razbolijeva samo ono čime se hranimo, ne razbolijevaju samo otrovi u tijelu, već više razbolijevaju naše otrovne misli. Svaka bolest, prvo nastaje u glavi. Ako bolest shvatimo ozbiljno, ona će i biti ozbiljna, ako je shvatimo kao nešto što će brzo otići, ako na nju ne obraćamo pažnju, ona će otići. Placebo smo mi. Zašto nas onda liječnici ne hrane zdravim mislima i optimizmom, nego samo strahom? Zašto uopće ljudi toliko puno obraćaju pažnju na svoje tijelo, a tako malo na svoj duh?
I dok sam gledao kako se ljudi hrane, viđao one koji jedu mnogo i one koji jedu malo… One koji žive zdravo i one koji žive nezdravo. Slušao i čitao razne učenjake o vježbama za tijelo, o zdravoj prehrani, o zdravom načinu života, o raznim melemima i metodama… Viđao one koji se najzdravije moguće hrane, vježbaju i najzdravije žive pa čak i druge uče o tome kako zdravo živjeti pa se ipak i oni jednom razbole… Onda uvide da i nisu baš kako treba sve naučili o zdravlju..
I pokušavajući odgonetnuti tu tajnu, da spoznam istinu, da saznam gdje je i što je lijek za ljude, za ljudsku dušu, nekako iz dubine izroni jedno pitanje. A čime se to hrani Bog? Kakva je to Božanska hrana, od čega se sastoji i gdje se ona nalazi? Je li Bog nekada bolestan i ako jest kako se on liječi? Ide li on u teretanu, vježba li i kako vježba? I kao da sam u samom pitanju već pronašao odgovor.
Iza svake bolesti, iza svakog nedostatka vitamina, iza svakog poremećaja, krije se nedostatak Božanske energije u nama ili bolje rečeno, lijek za bol je u samom bolu. Svaki bol je zapravo okidač da se do te hrane dođe, da se ispuni svrha postojanja, da se nahrani ono što najviše treba, ono što je zaista gladno, ono što zaista razbolijeva.
Za to treba otići u dubinu, do samog izvora. Pronaći Boga u sebi. Jer Bog je ljubav, a ljubav lijek za dušu, lijek za sve bolesti i patnje. I kada se ta praznina ispuni, onda svaka bolest iščezava.
Ne razbolijeva samo ono čime se hranimo, ne razbolijevaju samo otrovi u tijelu, već više razbolijevaju naše otrovne misli. Svaka bolest, prvo nastaje u glavi. Ako bolest shvatimo ozbiljno, ona će i biti ozbiljna, ako je shvatimo kao nešto što će brzo otići, ako na nju ne obraćamo pažnju, ona će otići. Placebo smo mi.
Zašto nas onda liječnici ne hrane zdravim mislima i optimizmom, nego samo strahom? Zašto uopće ljudi toliko puno obraćaju pažnju na svoje tijelo, a tako malo na svoj duh? Zašto kada smo mi duhovna bića i od našeg duhovnog stanja zavisi kako će biti naše fizičko zdravlje? “U zdravom duhu – zdravo tijelo”, prije nego “U zdravom tijelu – zdrav duh”.
Praznina uvijek boli, stvara bol i patnju, ona žudi za tim da bude ispunjena smislom. Ne da bude ispunjena tabletama, ne cjepivima, ne dodatcima prehrane, suplementima… pa čak ne i zdravom hranom. Ono što treba nahraniti je duša, a ta hrana nije ni sirova ni kuhana, ona je neiscrpna moć koja se krije u nama, stvorena za samoizlječenje i samoiscjeljivanje. Ta moć je Ljubav – Bog, jedini lijek koji nam treba.
To je nedostatak koji su mnogi previdjeli kada su krenuli putem zdravlja. Ono najvažnije. Važno je ono što jedemo, ali važnije je ono što jede nas. Jer ako je hrana izvor zdravlja, kako su onda zdravi oni koji godinama uopće ne jedu? Od čega oni dobivaju zdravlje? Od čega oni opstaju ako ne od te Božanske energije?
Unutrašnji glas mi govori: Uvijek se sjeti. Ti si bolest, ali ti si i lijek. Ti si tamnica, ali ti si i ključ. Ti si i oluja, ali i sunce. I ono što misliš da su dualnosti – dvije krajnje suprotnosti, zapravo je samo “jedno”. Jedno koje pokušava da sastavi sve, da sastavi nas same, a onda i nas s cijelim svijetom, univerzumom i Bogom.
Bol je zapravo lijek. Ne odbacuj bol, ne ratuj s njim. Prigrli ga, zavoli… jer je bol blagoslov. Iz njega se rađa milosrđe, otkriva ono najljepše u nama. Bez bola nema ni rasta, nema ni spoznaje. Zato, uvijek se sjeti – ti si lijek – najbolji!
preuzeto s facebook profila Veselin Dimić
