Svaki pad u grijeh nije nužan uvjet za očajanje. Može, naprotiv, biti za spasenje. Kada se čovjek utapa nije prirodno da guta što više vode kako bi se što prije potopio nego se koprca jer mu je stalo do života.
Grijeh skrušava čovjeka. To treba iskoristiti za smirenje, a ne za stalno samooscrpljivanje. Paradoksalno, čovjek kao i da ne može smiriti se dok ne padne – dok se ne povrijedi. Do pada on misli da stoji – i kroz viziju stajanja nastoji sve oko sebe oboriti, jednog po jednog.
Ali, kada padne želja za tuđim ponižavanjem – nestaje. On je sav izmoren svojim grijehom da više i nema kada zanimati se za druge.
I kao što dvoje zaljubljenih kroz sukobe uvećavaju ljubav jedno prema drugom, tako i čovjek kada se bori između dobra i zla u sebi, kroz sukobe uvećava ljubav prema Bogu.
Zato se sila osobne molitve u nemoći pokazuje kada cijelo biće strada od svoje infekcije, od turbulencije zlostrasti, od zaraženog nemira i od pale radosti (koja se pokazuje kao žalost).
Horizont spasenja se ne otvara brodu na mirnom moru nego na burama i stijenama gdje morski psi love. Svjetlost se malo poštuje na Suncu, ali u mraku ona dolazi do izražaja jer nitko ne može bez nje.
To je samo dodatni razlog da nikada ne odustanemo od Boga.
Nikola Đolović/novasvest
