Novozavjetni stihovi o paklu govore kao o nedvosmisleno postojećem „mjestu“ gdje se zauvijek plače i škrguće zubima, no – barem se meni tako čini – o njemu se u novije doba relativno rijetko propovijeda u crkvama.
I u novom Katekizmu, paklu je posvećeno relativno malo prostora, za razliku od, primjerice, katekizama iz razdoblja baroka ili starijih, u kojima se o paklu piše na desetke stranica, a opisi mukâ su vrlo živi i, dakako, zastrašujući, prepuni detalja poput ovih: „…zastrte gustim mrakom, oči nikada neće vidjeti svjetla; …suze, plač, škrgut zubi, vika i jauci, jadikovke i uzdasi; nos će gušiti neizdrživi smrad koji… pakleni jarci šire u toj kaljuži svijeta, toj kloaki univerzuma, a pojačavat će ga smrad paklenog sumpora; sluh će moriti buka, zapomaganje, kletve, psovke; strašna glad i neizdrživa žeđ mučit će te nesretnike, a grižnja savjesti vječno će im razdirati srce… To je samo nekoliko primjera iz pakla (Katekizam iz Bourgesa, 1736.). (Post)moderno doba, sa svojim bitno drugačijim senzibilitetom, unijelo je u službeni diskurs Crkve o paklu znatnu dozu apstrakcije i neusporedivo veću suzdržanost – napose nakon iskustva Auschwitza – kad se radi o pitanju kako pakao konkretno izgleda. Tako u Rječniku kršćanske teologije (1977.) piše: „Kad ništa ne znamo, ništa ne možemo reći. Samo jedno znamo: ako se svim silama ne borimo protiv grijeha, pakao će se ostvariti u nama i preko nas“.
Valjalo bi napraviti sustavnu analizu, ali rekao bih da je, kad je o opisima pakla riječ, paralelno sa stanovitom sve uočljivijom suzdržanošću službene Crkve – koja, dakle, pakao ni u kojem slučaju ne dokida niti ga relativizira, ali o njemu progovara na drugačiji način nego u prijašnjim stoljećima – tekao proces sve raširenije medijske eksploatacije pa onda nužno i trivijalizacije pojma pakla; javni govor o paklu „uzurpirali“ su novinari i ini medijski poslenici. Svakoga ljeta slušamo o „paklenim vrućinama“, čim je zima oštrija, spominje se „ledeni pakao“. Sintagme su brojne: na cestama su „paklene gužve“, na utakmicama vlada „paklena atmosfera“, u novinama čitamo o „susjedima iz pakla“, ili o „paklu birokracije“, „paklu droge“ itd., itd. Uglavnom, zahvalna tema za fenomenologe i analitičare medija pa i za teologe.
Na ova uvodna razmišljanja potaknula me knjiga C. S. Lewisa, Velika rastava – Fantastična pripovijest o raju i paklu, koja je cijela posvećena upravo paklu i iznosi jedan (ne)mogući scenarij o tamošnjim zbivanjima. Lewisova ideja vrlo je intrigantna; on dakako pakao zamišlja kao mjesto u kojem su ljudi završili zbog svojih (ne)djela, ali „okreće pilu naopako“ pa nam sugerira da svatko od njih ima mogućnost – pod izvjesnim uvjetima – izbaviti se odatle pa u konačnici stići u raj. Ovo u čitateljima nikako ne bi trebalo pobuditi lažnu nadu jer je Lewis previše teološki potkovan i previše dobar pisac, a da ne bi neobično vješto dao do znanja da ne postoji nikakav prečac; dapače, čitajući o susretima s brojnim „stanovnicima“ pakla (koji je, posve originalno, prikazan kao beskrajan sumoran i turoban grad) s kojima se pripovjedač, poput Dantea, u pratnji svoga „Vergilija“, susreće u nekom tajanstvenom „međuprostoru“ (Čistilište?), s čuđenjem otkrivamo da ljudi zapravo NE žele napustiti pakao; ne žele se odreći onoga zbog čega su u paklu i završili, čak i uza svu ponuđenu pomoć tajanstvenih dobrohotnih pomagača koji su im na raspolaganju, ako se uopće i odluče stupiti s njima u kontakt. U dojmljivim dijalozima Lewis beskompromisno dekonstruira uobičajene ljudske stereotipne predodžbe o ljubavi, časti, ponosu… razotkrivajući kako se upravo u onim našim najplemenitijim stremljenjima – put u pakao može biti, i nerijetko jest, popločen najboljim namjerama – krije klica potencijalne propasti. Lewis nas podsjeća da upravo mi, koji nismo nikoga ubili ili okrali, u vlastitoj samopravednosti možemo propustiti primijetiti pužuću korupciju vlastite duše nagrizene hrđom koja nikad ne spava ili „farizejskim kvascem“.
Ipak – da se vratimo na pitanje kako pakao izgleda i što zaista jest – Lewis se u Predgovoru razborito ograđuje: „Molim čitatelje da imaju na umu da je knjiga koju drže u rukama puka fantazija. Ona, naravno, ima određenu moralnu pouku… No o stanju nakon smrti možemo samo više ili manje maštovito pretpostavljati; ono nije čak ni nagađanje ni špekulacija što nas tamo možda doista čeka“.
Autor: Darko Milošić
dnevno.hr
