Kod ovisnosti je uvijek riječ o “višku svjesnosti” – s kojom osoba ne zna što će. Na ovaj ili onaj način osoba uviđa što ne valja, a pošto je nemoćna da to promjeni, a okolina je proziva, sankcionira ili odbacuje, onda odluči postati manje svjesna i posegnuti za nečim kako bi “odsjekla” taj dio sebe. Često su ljudi koji posjeduju “ovisnički tip ličnosti” zapravo ljudi koji imaju nevjerojatan kreativni potencijal koji nikada nije ostvaren. Kreativni kaos koji pravi imploziju umjesto eksplozije.
Kada pričamo o ovisnosti, sve se zapravo svodi na to da se isti problem ispoljava u više različitih oblika. Na žalost, načini na koje se prilazi toj temi samo produžavaju agoniju i lutanje po začaranom krugu. Otuda su antidepresivi ili razne supstance za “dizanje raspoloženja” postale normalna pojava u društvu, analgetici su dobili širu primjenu od namjene, pušenje je odavno postalo široko prihvaćena rekreacija, alkohol motiv većine društvenih okupljanja i tako dalje, i tako bliže… O “težim drogama” da i ne govorimo. Jer, o tome se inače i ne govori, a sve o čemu se ne priča, ne može se ni promijeniti. Jednostavno je tako.
Nisam doktor, mada imam medicinsko obrazovanje. Ono u ovom slučaju nije ni važno, jer kada pričam o ovoj temi, oslanjam se zapravo na osobno iskustvo, na drugačiju i nekim ljudima vrlo neobičnu perspektivu, zato što svo vrijeme pričam o “zaključanoj” svjesnosti i kreativnosti, parazitskim misaonim oblicima, nevidljivim efektima na ovisnika i podsvjesnim obrascima koji drže doslovno SVAKI ovisnički oblik ponašanja. Dakle, ne pričam o bolesnicima i bolesti. O čemu onda govorim?
Govorim o tome da iza svakog oblika ovisnosti stoji POTREBA ZA POVEZIVANJEM. U ovisnosti od toga koja osjećanja generira ta potreba kod čovjeka, osoba će posegnuti za analgeticima, opiodima (da doslovno ubije bol), lijekovima za smirenje (jer će joj biti dosta podražaja iz okoline s kojima ne zna što će) ili će možda poželjeti to transformirati u “bolje raspoloženje”, ushićenost, euforiju i slično.
Govorim o tome da je uvijek riječ o “višku svjesnosti” s kojom osoba ne zna što će. Na ovaj ili onaj način uviđa što ne valja, a pošto je nemoćna to promjeniti, a okolina je proziva, sankcionira ili odbacuje, onda ta osoba odluči postati manje svjesna i posegnuti za nečim kako bi odsjekla taj dio sebe. Tu nailazi na još veće odbacivanje, tijelo uz kemiju slabi, pa se svjesnosti tek onda ne može pristupiti i upada se u vrtlog koji se kreće spiralno na dolje.
Pri svakom pokušaju da se nešto promjeni javljaju se misli paraziti (i još neke sile – ne zove se etanol bez razloga “spirit”, što znači duh), pa osoba sve više slabi, a oporavak izgleda kao nemoguća misija.
Zvuči uvrnuto?
Dalje, govorim o tome da su ljudi koji posjeduju “ovisnički tip ličnosti” zapravo ljudi koji imaju nevjerojatan kreativni potencijal koji nikada nije ostvaren. Kreativni kaos koji pravi imploziju umjesto eksplozije. U prilog tome, bivši narkomani i svi oni koji su ostavili pušenje, tablete, alkohol i ostale toksične tvari, sa svakim oslobađanjem od “poroka” pokreću još jedan projekat, istraživanje, posao – ako uvide kakav si izvor kreacije. U suprotnom, jednostavno se ugase u pokušaju da budu fini i uklopljeni u ono što se iz aviona vidi da ne funkcionira. Te osobe se nikako ne mogu uklopiti u linearnost koju nemilosrdno nameće ova realnost. Točka.
Kako prepoznati da smo upali u zamku vezanosti i ovisnosti? Znat ćemo po sljedećem:
*kada izgleda da bez nečega ne možemo
*kada to što radimo ima tendenciju povećavanja doze
*kada znamo da nešto nije u redu, ali se s tim znanjem javljaju brojni izgovori zbog čega to treba nastaviti činiti, pa nastojanje da to prekinemo stalno odlažemo
*kada uvijek ima još, kao da nas nešto vuče (jer i vuče)
*kada prestanemo raditi to što radimo, aktiviraju se brojni parazitski misaoni oblici, kao i osjećaji straha, nemoći, sumnje, nekad čak i užasne panike i bola. Javlja se katastrofalna buka u glavi da ne možemo misliti o bilo čemu drugom dok ne zadovoljimo tu “potrebu”. Osjećamo se napadnuto, a opet totalno slabo da se obranimo.
Kako onda izaći na kraj s tim? Evo par pitanja koja sebi možete postaviti, a onda iskreno na njih odgovoriti:
*Što je to čega smo zapravo gladni?
*Što je što mislimo da nam nedostaje?
*Koju točku gledišta smo prihvatili kao svoju istinu kojom kreiramo potrebu koju biramo?
*Što stoji iza te ovisnosti?
*Kojom iluzijom smo prekrili oči?
*Što je to što nas zapravo uzbuđuje ili rastužuje i što je najgore što bi se moglo dogoditi kad toga ne bi bilo?
*Za što smo se vezali i što će se dogoditi ako to pustimo?
*Što odbijamo vidjeti, otpustiti ili primiti?
*Čemu smo dali veći značaj nego sebi samima?
*Što smo to učinili toliko vitalnim i važnim da smo odlučili da mu dajemo svoju životnu energiju?
Kada se iščupa korijen, odlazi i cijelo drvo. Liječi se uzrok, a ne posljedica. Ako se uzrok ne izliječi, tj. ne promjeni, eto povratnika ili samo drugačijeg oblika ovisnosti.
Proslijedite kome mislite da bi ovaj tekst bio od koristi i ne gubite iz vida da tako možete biti doprinos nekome za koga ni ne slutite da pati u tišini i samoći.
Hvala!
S ljubavlju,
Jelena Stefanović
Jelenu možete naći na:
https://www.facebook.com/junkiesoulmagic/
https://www.youtube.com/channel/UC7AUXBtjl7urheHI61sqkfw/featured
Milijanu možete naći na:
www.milijanademori.com
https://www.youtube.com/milijanademori
