Ono što nas dijeli od postizanja naših ciljeva je naša upornost, naša posvećenost i predanost. Svako od nas zna što mu je u prirodi, kako se postavlja prema sebi i situacijama, to nas nitko ne treba učiti, niti može. Ako počnemo svakodnevno istraživati naše postupke, vidjet ćemo što je ono što nosimo u sebi. U životu je opasno ići protiv svoje prirode, slobodu dobijemo kad je prihvatimo i kad s njom uhvatimo korak. Kad zaplešemo u njenom ritmu, sve će biti lakše.
Naša prava priroda je poput riječne struje. Kad spoznamo tko smo i kuda želimo stići, vrijeme je da preuzmemo rizik koji nas čeka na tom putu. Razlika između odrasle osobe i osobe koja misli da je odrasla je u tome koliko je netko istinski spreman preuzeti odgovornost za svoj život. Svako od nas se kroz djetinjstvo i mladost susretao s izazovima, samo mali broj ljudi je uspio proživjeti izazove. Većina ljudi je došla do šume izazova tu zastala i ostala ili se vratila. Većina ljudi koja nas okružuje još uvijek nije odrasla, pogledate li u situacijama kad su bijesni, vidjet ćete u njima povrijeđeno dijete.
Ako želimo proživjeti život kao odrasli ljudi, potrebno je da naučimo nekoliko stvari. Jedna od prvih stvari, koje treba naučiti je da se u životu nikoga i ničega ne bojimo, jer istog trena kad osjetimo strah mi smo naše življenje predali u ruke drugoj osobi. Strah je došao, da bi nam nagovijestio da je pred nama lekcija. A hrabrost podrazumijeva da usprkos strahu idemo naprijed. Idemo otkriti čega se bojimo, idemo našem strahu pogledati u oči.
Također, odrasli ljudi preuzimaju odgovornost za svoje postupke i za svoj život. Ako ulovite sebe da pričate o istim stvarima ili pojavama ili mislite o ljudima na isti način, znači da se niste mnogo pomjerili. Odrasla osoba ne govori kako su život, ljudi, situacije prema njoj nepravedni, već zna da je ona odgovorna za svoj život kako na psihološkom, tako na duhovnom nivou. Na psihološkom nivou ne traži krivca u drugima, već pokušava da razmišljajući odgonetne, gdje je došlo do “greške” u osmišljavanju života. Na duhovnom nivou zna da su to samo lekcije na putu, ne krivi niti sebe, već kreće iznova i iznova graditi svoj život.
Odrasli ljudi ne plaču nad svojom sudbinom, niti misle da je išta u životu trajno, kako teškoće, tako i ono što ih raduje. Znaju da će svaka teškoća proći, s nekima se treba suočiti, neke zaobići, a neke preskočiti. Također su svjesni, da ne treba zaustavljati vrijeme, već uživati u svakom trenutku, u svih okusima života.
Znaju kad da zastanu i ne srljaju naprijed kao mušica bez glave. Znaju da se ne mogu sve bitke u životu dobiti lako i na snagu tijela. Ponekad je neophodno zaustaviti se i promisliti kako da se prevaziđe prepreka na putu. Tada samo mirno osluškujte vaše misli, koje vam dolaze s onu stranu uma i čut ćete odgovore.
Odrasli ljudi znaju da sve ima smisla i da nisu sami, već su kockica u mnogo većem mozaiku. Prate svoj Unutrašnji glas i tako žive mnogo opuštenije živote. Ne zadovoljavaju se trenutnim rješenjima, već traže dublji smisao. Odrasla osoba se ne pita zašto se nešto dešava, već zna da ne vrijedi gubiti vrijeme na praznu priču, ustaje i donosi teške odluke. Nije važno jesu li nas drugi razumjeli ili ne, važno je da mi znamo kuda idemo i gdje želimo stići.
Naime, odrasla osoba je svjesna da ne postoji gubitak i zato radije živi bez iluzije, znajući da se sve uvijek može izgraditi iz početka, ne pristaje na manje od onoga što joj dubina Bića govori da treba biti na njenom putu. Ne vraća se u prošlost, ali ni negira je. Naprotiv, prihvaća je, ne želeći da išta mijenja, zna da sve ima svoje vrijeme i mjesto. Na nivou uma se nauči opraštati da bi putovali dalje bez nepotrebnog prtljaga. No, na duhovnom nivou shvatimo da nemamo što oprostiti, da su to lekcije koje su nas čeličile na našem putu.
Odrasla osoba je spremna slijediti onaj 1% šanse da se nešto ostvari, čak i kad um govori drugačije. Nema vremena za ljutnju, jer joj ne vidi svrhu. I ono najteže odrasla osoba je prihvatila i pustila da je njena priroda vodi ka naprijed, čak i kad ne zna gdje će završiti.
Jedno od bitnih lekcija je u životu naučiti odvojiti bitno od nebitnoga i iznova krenuti u nepoznato. To ne možemo postići ako još uvijek računamo na brodove s kojima smo došli da istražujemo otok, ako želimo naprijed krenuti prvo trebamo spaliti brodove iza sebe. Zatim je vrijeme da se krene neistraženim putem, ne obraćajući pažnju na strahove i sumnje ljudi koji nas okružuju. Vizionari su oduvijek postojali, kako bi radili „nemoguće“ stvari. A da bi uspjeli uraditi nemoguće stvari potrebna je istrajnost. I opet smo na početku priče.
Ponekad je u životu zbilja potrebno mnogo promisliti, ali najčešće se treba držati onog mota „Samo to uradi“.
Ako želite ispunjen život idite za iskustvima, ne za ljudima ili stvarima, a to se jedino može postići kroz praksu. I ne zaboravite, svakog se dana iznova i iznova treba inspirirati na akciju, jer mi brzo zaboravimo svoje odluke ili povjerujemo u nemogućnost njihovog ostvarenja. Neka vas kroz život vodi ljubav prema ljudima, životu, prirodi, vašem putu i neograničenom izvoru inspiracije, koje samo život može da pruži.
Bojana Knežević
https://writerspen5555.wordpress.com
https://www.facebook.com/Writerspen555
