Kabir (1398-1448) je istaknuti pripadnik srednjovjekovnog indijskog pokreta mističnih pjesnika – santa (Sant Mat). Kabir, uz imena poput Mire Bai, Ghaliba, Surdasa, Ravidasa, Tulsidasa, Jayadeve ili Candidasa, predstavlja jednog od najvažnijih pjesnika indijske bhakti (sanskrt: ljubav prema Bogu) poezije.
Kabir se rodio 1440. godine na sjeveru Indije. Njegovo ime znači “Beskrajno velik”, “Najuzdignutiji” i iznimna je pojava indijskog misticizma.
O njegovom porijeklu se ne zna puno. Odgojila ga je obitelj muslimanskih tkalaca koji su se zvali Niru i Nima koji su bili jednostavni i nepismeni ljudi. Od njih je naslijedio i zanat pa je postao poznat kao tkalac.
Njegovo prvo duhovno iskustvo dolazi kada je upoznao Ramanandu, koji je bio poznati guru još dok je Kabir bio dječak.
Ramananda je u sjevernu Indiju donio vjerski preporod koji je na jugu Indije pokrenuo Ramanuja, veliki vjerski reformator iz XII. stoljeća.
Kabiru se danas pripisuju tisuće pjesama, iako ih se sačuvalo tek par stotina. Sam Kabir nije zapisivao svoje pjesme i dvostihe, već su to činili njegovi učenici.
O njegovu se životu malo zna, odnosno nema vjerodostojnih izvora. Sačuvani podaci pristižu nam iz predaja i legendi, kako muslimanskih tako i hinduističkih, a obje ga tradicije svojataju i prikazuju kroz vlastitu prizmu.
Dok hinduistički izvori prenose da je bio asketa, muslimanski kažu da je imao ženu po imenu Loi i dvoje djece.
Naime, dok je okoštali dio vedskih tradicionalista naglašavao važnost obreda, ovaj je preporod težio bhakti, predanoj ljubavi prema Bogu i služenju. Sam pokret bhakti ima korijene u najranijim vedskim tekstovima, a Bhagavad Gita govori o bhakti yogi kao putu predanosti i jednom od načina postizanja oslobođenja.
Uz sam susret Kabira i Ramanande veže se legenda koja kaže da je Kabir još kao dječak u njemu prepoznao učitelja i stalno smišljao načine kako bi mu se približio.
Tako je otkrio mjesto na Gangi gdje se Ramananda običavao kupati pa se pritajio na stepenicama koje su vodile prema rijeci. Spuštajući se stepenicama, Ramananda je stao na njegovo tijelo i iznenađen uzviknuo: “Ram! Ram!”, ime inkarnacije pod kojom je štovao Boga. Tako je po legendi Kabir dobio inicijacijsku mantru i postao njegov učenik.
Iako je Ramananda prihvaćao učenike iz svih kasti i sekti, što nije bilo uobičajeno za ta vremena, izniman je slučaj da je hinduistički bhakta uzeo za učenika jednog muslimana, čime je zbog kršenja društveno-religijskih normi izazvao oštre kritike i jednih i drugih.
Ramananda je bio neobično učen čovjek koji je Kabiru prenio znanje Veda i hinduizma, čiju je onda on teologiju u svojim pjesmama spojio sa sufijskim misticizmom.
U Kabirovo vrijeme sufijski je misticizam snažno odjekivao sjevernom Indijom. Pjesme perzijskih mistika Sadija, Rumija, Hafeza i drugih primjetno su utjecale na Kabira, no najdublji trag na njega ipak je ostavio Ramananda kojeg je priznavao kao jedini duhovni autoritet svoga vremena.
Ramanandini su učenici činili prvu generaciju sjevernoindijskih santa, raznorodne skupine duhovnih učitelja kojima je pripadao i Kabir, a koja je imala zajedničko duhovno polazište u pokretu bhakti.
Učili su da se može odbaciti teški teret kasti, obreda i kompleksna vedska filozofija te jednostavno izraziti predanost Bogu koji boravi u srcu.
Veliki pokret bhakti plamtio je širom središnje i sjeverne Indije od XIV.-XVI. stoljeća. Ovo razdoblje karakterizira procvat devocijske poezije, bhajana, na narodnim jezicima Indije jer su sveci-pjesnici iznosili svoje učenje u stihovima na narječju kraja u kojem su živjeli.
O slugo, gdje si Me tražio?
Gle, ja sam pored tebe.
Nisam u hramu, niti u džamiji; nisam u Kabi, ni na Kailasu;
Nisam u ritualima niti u obredima, ni u Yogi i odricanju.
Vidjet ćeš Me ako si istinski tragalac, srest ćeš Me u treptaju vremena.
Kabir reče: O Sadhu! Bog je dah svekolikog daha.
Otvori svoje oči ljubavi, i ugledaj Njega. On prodire u ovaj svijet, što je dobro, znaj da je to tvoje boravište.
Kad susretneš istinskog Gurua, On će razbuditi tvoje srce;
Objasnit će tajnu ljubavi i odvajanja, nakon čega ćeš bez sumnje znati da On natkriljuje svemir.
Ovaj svijet je Grad Istine, labirint njegovih staza srce opčarava –
Možemo dosegnuti cilj ne prelazeći cestu, toj igri nema kraja.
Tamo gdje oko Njega vječno pleše kolo mnoštva užitaka, igra je Vječnog Blaženstva.
Kad ovo znamo, tad je sve naše poimanje i odricanje završeno;
Srž nas posjedovanja spržiti nikad više neće.
On je neispunjeni Krajnji Mir;
On se u liku ljubavi proširio svijetom.
Iz te Zrake, koja je Istina, struje novih oblika neprestano istječu; i On ih ispunjava.
Svi su vrtovi, gajevi i sjenice ispunjeni pupoljcima; i sav zrak pršti mreškanjem užitka.
Tamo labud ispreda čudesnu igru,
Tamo se Nezačeta Glazba kovitla uokolo Vječnog;
Tamo, u središtu, Prijestolje Bez Vlasti blista; na njemu se u svojoj veličini ustoličilo biće –
Milijuni su sunaca postiđeni zračenjem jedne jedine niti Njegovog tijela.
Kakve li su istinite melodije odsvirane na harfi ceste! Njezini
Zvuci probadaju srce;
Tamo Fontana Vječnosti pleše svoj beskrajni životni ciklus rođenja i smrti.
Oni zovu Prazninom Onog koji je Istina svih istina, u kojem su sadržane sve istine!
Tamo, u Njemu, stvaranje napreduje, ono je ponad
svih promišljanja; jer Ga ona ne mogu dosegnuti;
Tamo se nalazi beskrajni svijet, o brate moj! I tamo Biće prebiva, Ono o kojem se ništa kazati ne može.
Ovo razumije samo onaj koji je dosegnuo ta područja – ona su različita od svega što je izrečeno ili se ikad čulo.
Nikakvo obličje, nikakvo tijelo, nikakva dužina, nikakva širina se ne može pronaći tamo – kako vam onda mogu objasniti što je to?
Onaj koji Ga dosegne stupa Stazom Beskonačnog; na njega se spušta milost Gospodnja; oslobođen je rađanja i smrti.
Kabir reče: Nije pritom moguće koristiti riječi što silaze s usta, ne mogu se zapisati na papiru;
To je kao da se radi o nijemoj osobi koja kuša slatko – kako
će to dočarati drugima?
