Rad na sebi, koji je nekad značio suočavanje s vlastitim sjenama kako bismo manje ranjavali druge, danas se često svodi na sofisticirani oblik egocentrizma.
U današnjem govoru o „radu na sebi“ često se potkrade jedna tiha, ali opasna zamjena teza. Umjesto da postajemo svjesniji, mekši i prisutniji za svijet oko sebe, mi nerijetko postajemo važniji sami sebi nego ikad.
Kao da se unutarnji rad, koji je nekada bio put prema većoj otvorenosti i povezanosti, pretvara u zatvoreni krug vlastite važnosti.
Sve se vrti oko granica, potreba, trauma, samoostvarenja. Sve je filtrirano kroz pitanje: kako se ja osjećam, što ja dobivam, kako meni ovo služi. Drugi ljudi pritom polako nestaju iz fokusa.
Njihova slabost nas umara, njihova bol nas opterećuje, njihova potreba za strpljenjem i razumijevanjem „nije naša odgovornost“. Kao da smo zaboravili da odnos nije samo prostor u kojem uzimamo ono što nam odgovara, nego i mjesto u kojem dajemo, nosimo, i ponekad podnosimo.
Rad na sebi, koji je nekad značio suočavanje s vlastitim sjenama kako bismo manje ranjavali druge, danas se često svodi na sofisticirani oblik egocentrizma. Na njegovanje vlastite priče, vlastite ranjivosti, vlastitog identiteta do točke u kojoj svatko postaje mali svemir koji očekuje da mu se drugi prilagode.
U tom procesu, lako se izgubi ono najvažnije: sposobnost da budemo istinski dostupni drugome, bez stalne potrebe da sve prevedemo natrag na sebe.
A istina je neugodna i jednostavna: čovjek se ne oblikuje u vakuumu. Ne sazrijevamo sami sa sobom, nego u odnosu. U susretu. U trpljenju. U spremnosti da ponekad ostanemo, iako je nelagodno. Da čujemo drugoga, iako se ne uklapa u naš „proces“. Da izdržimo tuđu nesavršenost bez potrebe da je odmah etiketiramo kao „toksičnu“ ili „nekompatibilnu“.
Jer pravi rad na sebi ne završava introspekcijom. On počinje tamo gdje introspekcija prestaje biti sama sebi svrhom. Vidi se u tome koliko smo strpljivi, koliko smo sposobni za suosjećanje, koliko znamo šutjeti pred tuđom boli bez potrebe da sve odmah vratimo na sebe.
Vidi se u sitnim, gotovo nevidljivim trenucima kada biramo razumjeti umjesto suditi, ostati umjesto pobjeći, dati prostor drugome i kada ga sami želimo zauzeti.
Ako nas „rad na sebi“ čini hladnijima, zatvorenijima i nedostupnijima možda ne rastemo, nego se samo sve ljepše opravdavamo. Možda smo naučili govoriti pravi jezik, koristiti prave pojmove, ali smo zaboravili ono najjednostavnije: biti čovjek drugom čovjeku.
Alan Gott
