Otkad se rodimo, tražimo podršku drugih, tragamo za nekim tko će nam biti vjetar u leđa i tko će nam pružiti ruku, kad nam nisu najbolji momenti u životu. Dok pričamo o svom životu drugima vrtimo prste, kosu, dodirujemo odjeću i razmišljamo o ljudima koji više nisu dio našeg života, dok nam pogled luta u daljini.
Widget not in any sidebars
Podršku u početku nalazimo u nekome od ukućana, zatim kad krenemo u školu i ako želimo da postignemo neki rezultat iz oblasti koja je nama bitna okrećemo se ka nastavniku/profesoru koji predaje taj predmet. Ako odlučimo trenirati neki sport, onda se okrećemo ka svom treneru/trenerici. Kako god bilo, uvijek kad nam je nešto bitno ne nalazimo sigurnost u sebi, već podršku tražimo izvana i tako hodamo kroz život.
U nekom trenutku života dopre do nas informacija da je sve u nama i da ne trebamo tražiti ništa izvan sebe. Imamo dovoljno materijala i znanja u sebi i da su oko nas samo vjetrići – povjetarci koji nam mogu pomoći, ali pravi odistinski vjetar se krije upravo u nama. Neki čuju, ali prečuju tu informaciju, drugi je dožive ozbiljno.
Oni koji su doživjeli ozbiljno se zainteresiraju da istražuju to područje. Prvo što urade promisle ima li netko iz njihove okoline da tako gleda na svijet. Upitali bi oni i pričali s nekim o tom nekom novom pogledu za koji im nešto unutar njih kaže da je istinit, ali.. Znaju jako dobro da većini sve što je novo nije i srcu milo, iz straha da ne izgube pažnju i ljubav šute, ili jednostavno iz straha da ih dragi, bliski ljudi neće razumijeti i da će oni sami za sebe pomisliti da su smiješni i glupavi. Smiješan se može i biti nekako, glup(av) nikako.
Onda u nekom trenutku čak možda nalete na neznanca, koji počne sam pričati o tom nečemu o čemu su oni načuli, ali to još nije to. No, ipak im to ostane kao zabilješka u kutku Uma. Zatim se nabave knjige iz takozvane poplarne psihologije, pa se tu počne malo razgledati i čitati knjige iz religioznog svijeta. Onda se situacija sa neznancem ponovi s novom osobom, nije strašno kao prvi put, sad već se razmišlja da bi se moglo otisnuti u priču o toj temi. I u razgovoru prođu tri sata. Putujete u autobusu, pa se započne tema, nakon toga na prvoj pauzi kad izađete iz autobusa se raspričate, sad već opuštnije nemate publiku. Nakon toga kad se vratite u autobus, apsolutno vas ne zanima da li vas slušaju drugi putnici, jer ovo je suviše važno.
I uz iznenadnu pomoć nepoznatih ljudi, koji vam postanu vjetar i iščitavanje knjiga, dođete do određenog nivoa. Dobar broj Glasnik ste savladali i osjećate se nekoliko kilograma lakši. I sad vam se pojavljuju nova pitanja i dileme u glavi, iznova se vrati osjećaj s početka, da vas nitko ne razumije. A zašto? Jer dok čitate tekstove, razgovarate sa ljudima, imate osjećaj da vam sve ponavljaju. Vama je sve to poznato, a vas „muče“ nova pitanja. I dalje forsirate te knjige, jer se sjećate vremena, kad su vam one „pomagale“. No, sad imate osjećaj da sa njima samo stagnirate.
Šta sad? I zašto je to tako? Jednostavno presušio bunar ideja.
Ljudi koje ste slušali su na intelektualnom nivou spoznali, uvidjeli ideje i prenijeli ih vama kao informaciju i tu je njihova priča stala. Ne mogu vas povući na viši nivo, jer ne mogu toliko rastegnuti svoj Um, a da sve u njima ne popuca.
Ima i drugi razlog, možda jednostavno rješavaju neku situaciju iz prošlosti, čiste, pa sve o čemu pišu izgleda preslikano i kao da ništa novo nisu otkrili. I to je savršeno u redu. Idite dalje, kad otkriju ili pronađu to što traže, oni će to i reći, ako to bude i vaša lekcija, njihove riječi će naći put do vas.
Krenite naprijed, u susret slijedećem Glasniku, jer ćete tada nešto shvatiti…
Zamislite ovu situaciju, da se penjete na neku planinu. Godinama ste bili u podnožju u nekom trenutku nešto u vama je reklo da krenete da se penjate, da bi uživali u pogledu, koji se pruža sa vrha planine. Odete prvo do obližnjeg sela, raspitate se i nabavite opremu koja vam je potrebna. I krenete lagano, što bi rekli „put pod noge“. Na put uglavnom krenete sami, mada može i u paru, ali više od dvoje ljudi teško da može putovati, dok se staza otkriva. I to kad ljudi putuju u paru, više putuje svako sa svojim svijetom, a staze i putevi im se dodiruju. Ni osoba sa kojom putujete vam ne može objasniti kako se popeti na planinu. Ne zna više od vas i ona otkriva svijet u sebi kao i vi. Samo osjećate toplinu, jer znate da niste sami.
I na svom putu, srećete putnike, koji isto tako putuju uz planinu, razmijenite nakratko sa njima svoja iskustva i nastavljate dalje. U nekom trenutku srećete ljude koji silaze s planine i pitate ih kako su se popeli do gore. Daju vam svoje komentare i utiske, vi ih saslušate, ako vam se baš dopadaju i poslušate. I tu stanite ne ulazite u neku dubinu, ili vas neka rečenica koju su rekli tjera na razmišljanje nekoliko dana, ali ništa više. Ni u jednom trenutku dok se penjete ne hvatate se grčevito za pomagače na vašem putu, pa zašto to radite u životu?
Ta osoba vam je samo dala smjernicu, ALI VI ĆETE PUT PREHODATI, vi ćete svojim iskustvom shvatiti gdje treba skrenuti lijevo, gdje desno, gdje se pridržati za granu, gdje je sklisko, a gdje glib. To je iskustvo.
I zato kad presuši jedan izvor ideja, idite dalje do sledećeg bunara, on može biti za 50m ili za 5km, ali do njega nećete stići ako stojite i gledate u njega, pitajući se gdje je zaboga voda nestala.
Nestala je. Gotovo! Ako želite da shvatite zašto, penjite se više i više. I saznat ćete na toj točki kad budete stali. Sve ćete jednostavno znati. Jednostavno ćete sami spoznati.
Napisala: Bojana Knežević
https://www.facebook.com/Journeyandbook
http://sumabambusa.blogspot.ba
