Foto: pixabay.com

Svi drugi vide našu pojavnost, segmente nas, ali malo tko vidi NAS. Mi smo mnogo više i bolje od tuđih mišljenja o nama, mi smo čak mnogo bolji i veličanstveniji i od našeg mišljenja o nama. Mi smo Mi, jedni jedini, unikatni u ovom Univerzumu. Ako mi ne nađemo načina da otkrijemo sebe, da naše “ja” zavoli “sebe” – nitko drugi neće moći.

atma.hr – 78




Zaista čovjek ne zna kad, kako, gdje i čime isprovocirano se oblikuje u njemu, ali nekako se u čovjeku rodi misao da raditi stvari koje nemaju nikakvog smisla je nešto što krene izazivati neobjašnjivu sumnju i pri čemu se počne osjećati duboki, osobni, unutrašnji otpor. A sumnja i otpor, da bi se nadišli, mora se u potpunosti preuzeti odgovornost za svoj život i svoje postupke. U potpunosti, bez rezerve.

Raditi nešto zato što to svi rade, misliti nešto zato što to svi misle, raditi i misliti samo ono što je općeprihvaćeno? Raditi i živjeti tako znači da će nam paučina dobro oplesti život. Sam naš život i naše okolnosti i ljude koji nam ulaze i izlaze u životni prostor, potrebno je ponekad dobro provjetriti, oprašiti, a nekada i dobro usisati i baciti vreću. Ukratko, napraviti generalno unutrašnje i vanjsko pospremanje onoga što nazivamo osobnim životom.

Čovjek koji teži imati smislen, ispunjen i svrsishodan život, mora shvatiti važnost zauzimanja osobnog stava spram svih stvari i pojava koje mu se čine nesvrsishodne, glupe, nelogične. Glupost, kako intelektualna tako i emocionalna sama po sebi je bezopasna, ali inteligentna glupost i emocionalna glupost (svjesno manipuliranje drugima, ali nesvjesno i sobom) i te kako može biti opasna. Tome svjedoči naša svakodnevnica.

Naše unutrašnje Biće će se uvijek protiviti tome da budemo ono što drugi žele da budemo i da vodimo život onako kako ga oni vide. Bez obzira koliko bili dobronamjerni prema nama. Često nas naši najvoljeniji usmjere u pogrešnom pravcu. Ali zato mi u sebi, svaki od nas, rođenjem smo dobili osobni „sistem za navođenje“. To su naše misli, osjećaji, emocije. Koliko često u životu je našem racionalnom, našem intelektu nešto bilo u redu i prihvatljivo, ali se naše unutrašnje Biće duboko opiralo tome.

U manifestiranom, pojavnom smislu sve je izgledalo u redu, ali mi se nismo osjećali dobro. U nama se javljao nekakav neobjašnjiv otpor, nismo prema tome osjećali pozitivnu emociju.

atma.hr – 39

Pomiriti u sebi intelekt, duh (emocije, misli i osjećanja) i tijelo često u početku izgleda jako zahtjevno i naporno. Svi mi tragamo za unutrašnjim mirom i harmonijom, ali čovjek može naći svoj unutrašnji mir tek kada ovo troje dovede u ravnotežu. Duh (emocije, misli, osjećaji) mora biti vodič našeg intelekta, intelekt bi trebao biti u službi naših emocija, misli i osjećaja, jer je naše unutrašnje Biće naš stražar. Naš intelekt je stražar drugih.

Njega sačinjava nakupljeno i akumulirano znanje drugih koje smo mi tokom života usvajali i pokušavali utkati u sebe produžavajući mu tako vijek trajanja. Naučeni smo odluke donositi isključivo intelektom, isključivši naše osjećaje. Većina ljudi samo skuplja znanje bez kritičkog mišljenja, bez selekcioniranja. Ukratko, punimo svoj ego, sve dok se ne krenemo gušiti kada se prepuni.

Svi mi, bilo što da radimo, radimo samo s jednim ciljem, bili ga svjesni ili ne – ne bi li se osjećali bolje. Sve što radimo, radimo samo ne bi li se osjećali bolje.

Ovo ćemo teško postići radeći i misleći tuđim glavama i vođeni tuđim svjetonazorima. Mi jedini znamo i osjećamo je li nešto za nas dobro ili ne, osjećamo li se dobro ili ne. Nitko drugi. Koliko često je ambijent oko nas bio idealan ali, mi se nismo osjećali dobro. Čovjek se najusamljenije može osjećati u grupi, okružen ljudima s kojima ne dijeli stavove, misli, ideje. A sve navedeno izvire iz naše nutrine.

Nikakav fenomen nije što su se ljudi otuđili jedan od drugog. Toliko je toga u nama što se opire našoj svakodnevnici i onome što vidimo u njoj i što doživljavamo u njoj. Bježimo u Sebe. Ali Sebe moramo izgraditi da i tamo ne dočekamo prazninu.

Društvo je pojam, imaginarna kategorija, ali ima smisla i postoji tek kada je sačinjeno od uspješnih, samosvjesnih pojedinaca koji su spremni i imaju hrabrosti preuzeti odgovornost za svoj život. Samo čovjek koji voli i poštuje svoj Život, može voljeti i poštovati i život drugih.

atma.hr – 75




Pojedinačna svijest, ma kako bila pozitivna i progresivna, teško može nadvladati prevladavajuću, grupnu, kolektivnu svijest. Ali i te kako može utjecati na to u kojem će stupnju ta kolektivna svijest utjecati na njega osobno. I naravno više pojedinaca, s pozitivnom svijesti, vremenom će početi mijenjati i grupnu svijest, ali i obrnuto.

Istina je da je čovjek taj koji teško mijenja svoje poglede, stavove, svjetonazor, ideologiju. Bez obzira koliko mu ne odgovaraju i koliko ga ne ispunjavaju. Zaboravili smo na Sebe i naše kritičko mišljenje. Čovjek u svojoj suštini ne voli nepoznato, plaši se promjene. Čovjek ne voli razmišljati i odlučivati, radije bi da netko drugi razmišlja i odlučuje umjesto njega. Zašto? Zato što iza svake odluke postoji odgovornost i samoodgovornost.

Odgovornost da ne povrijediš druge, samoodgovornost da tom odlukom ne povrijediš sebe. Čovjek će radije živjeti u svojim problemima jer su mu poznati i već se naučio na njih nego li preuzeti odgovornost za svoj život i nešto mijenjati. Ako nam deset, dvadeset, trideset godina ne ide dobro, onda nešto pogrešno radimo. Možda je potrebno napraviti unutrašnje generalno spremanje.

Cijeli univerzum pokreću samo dvije emocije: ljubav i strah. Bez ljubavi, istinske ljubavi prema sebi, ne možemo je imati ni za drugoga. Ako dovoljno ne volimo sebe, ne cijenimo sebe i naša ljubav prema drugome bit će sebična, manipulatorska i dvolična.

Jednog dana, a taj dan nam je svima zagarantiran, kada sami sa sobom budemo svodili račune, sve ćemo sebi moći oprostiti osim nedostatak neustrašivosti i hrabrosti koju nismo imali na životnim raskrsnicama. Moramo voljeti sebe, cijeniti sebe, vjerovati sebi i svojim osjećajima kada nam poručuju da nešto nije dobro. Ma koliko svi drugi govorili da je sve u redu. I još važnije, moramo se znati i htjeti zauzeti za sebe. Postali smo hodajuća vreća u koju smo natrpali tuđa mišljenja o nama, koju nam je, kako koji dan odmiče sve teže i teže nositi.

atma.hr – 78




Prije nego li sami sebi polomimo leđa, razmislimo i o ovome:
Vi niste moje mišljenje o vama, ja nisam vaše mišljenje o meni.
Mi nismo mišljenje naših poznanika i prijatelja o nama,
Mi nismo mišljenje naših nadređenih o nama,
Mi nismo mišljenje naših podređenih o nama,
Mi nismo mišljenje ni naših roditelja o nama.

Mi nismo ničije mišljenje o nama. To je samo mišljenje. A toliko nas osuđujući pogledi i iste takve riječi godinama drže u mjestu. Ostati jedinstven i svoj je najveći životni uspjeh. Zašto? Zato što smo potvrdili opravdanost našeg postojanja. Uspjeh je biti drugačiji među istima.

Svi drugi vide našu pojavnost, segmente nas, ali malo tko vidi NAS. Mi smo mnogo više i bolje od tuđih mišljenja o nama, mi smo čak mnogo bolji i veličanstveniji i od našeg mišljenja o nama. Mi smo Mi, jedni jedini, unikatni u ovom Univerzumu. Ako mi ne nađemo načina da otkrijemo sebe, da naše “ja” zavoli “sebe” nitko drugi neće moći. Ne što ne želi, jednostavni niko drugi osim nas ne zna što je to što nama pruža mir i utočište.

Ako ne možemo voljeti Sebe, krenimo tako što ćemo voljeti i poštovati Stvaralačku veličanstvenost i kreaciju koja je ispoljena stvarajući nas. Zaronimo bez straha u svoje emocionalne dubine, u njima je sigurnost, snaga i vodstvo. Unutrašnji mir tražimo unutar nas, a vanjski (fizički) mir van nas. Nikada izvanjski mir nećemo osjetiti niti u potpunosti moći ostvariti i iskusiti bez onog unutrašnjeg. Otuda ovoliko međuljudskih konflikata, uvijek se unutrašnji nemir prenosi na vanjski. A izvanjski mir nikada ne može donijeti unutrašnji mir. Njega moramo sami pronaći i pokloniti sami sebi.

Najveći stupanj slobode je kada je čovjek slobodan i od sebe i od drugih i konačno dozvoli sebi da bude ono što Jest. Najtužnija stvar je kada čovjek, zahvaljujući pogrešnom shvaćanju pojma slobode, otuđi se od svih i „pobjegne“ sam od sebe i od drugih i opet krene mentalnu torturu nad sobom i svima oko sebe. Čovjek mora naučiti ostvariti slobodu  OD nečega i pretvoriti je u slobodu ZA nešto.

atma.hr – 39

Ukoliko se oslobodi OD drugoga ili drugih, a ne zna ZA što se oslobodio, ostati će i dalje u ropstvu. To će biti bijeg od slobode. Puni potencijal slobode ostvari se samo pri transformaciji od nečega u nešto, a ne da ostane na pola puta nedovršeno. Možemo dozvoliti sebi luksuz da pobjegnemo od svega ali nikada od Sebe. Naravno, prvo moramo pronaći Sebe, da znamo gdje bježimo i gdje nam je sklonište i utočište.

Trebamo otkriti Sebe, tko smo bili prije nego li smo dobili ime i prezime, vjeroispovijest, prije nego li smo bili sin, kćerka, inženjer, kućanica – a činjenica je da smo Bili prije svega nabrojanog. I da ćemo Biti poslije završetka igre svih socijalnih uloga koje smo životom preuzimali i vjerno igrali.

Evo priče:

William Williams  se teško nosio sa suvremenim društvom. Pobjegao je sam od sebe i od drugih tako što je umislio, ali zaista umislio da je – Napoleon Bonaparte. Oblačio se kao Bonaparte, ponašao se kao on, postrojavao članove obitelji prije obroka kao vojsku. Njegova supruga, sva očajna i izbezumljena pokušala je naći pomoć.

Dogovorila je s jednim poznatim neuropsihijatrom isceniran susret, gdje bi se ona i njen suprug kao slučajno s njim sreli. I, tako jednom prilikom dok je William nadmeno šetao parkom, misleći da šeta Jelisejskim poljima, priđe mu neki čovjek (neuropsihijatar) obučen u generalsko odijelo. Supruga se neprimjetno udalji. Neuropsihijatar se povjerljivo nagne prema Williamu i tiho ga upita:

atma.hr – 78




“Gospodine Bonaparte, kako život“. „Bonaparte“ odgovori: „Cijenjeni generale,  sve je da ne može biti bolje, vojska jača nego ikada, narod miran, državni poslovi bolji nego ikada. Ali, jako velikih problema imam s Josephine, samo me sramoti i uznemirava“. „A čime vas to ona uznemirava“ – upita ga sugovornik. „Prijatelju dragi, po cijeli dan hoda po kući, drži se za glavu i govori – ja sam Wilma Williams“.

Napisala: Kara Kardaš

90 SONIA CHOQUETTE: HODOČAŠĆE DUŠE

Sonia Choquette: Hodočašće duše

Moj put dug 800 kilometara od gubitka do iscjeljenja

„Hodočašće duše“ knjiga je u kojoj je Sonia Choquette opisala osobno iskustvo velikog gubitka i boli zbog kojeg je krenula na hodočašće tijekom kojeg je ponovno pronašla sebe. Sonia je u svojoj duši pronašla snage da oprosti drugima, ali i sebi.  U ovoj iskrenoj knjizi dijeli s nama trenutke patnje, ljepote i humora. Njeno je iskustvo duboko osobno, ali mudrost koju donosi je univerzalna.

376 stranica, format: 14,8×22 cm

Cijena: 139,00 - Kupi ovdje