U svakodnevnim, čak i bezazlenim, životnim situacijama donošenje naizgled jednostavnih odluka ponekad može postati izazovno. Mogućnosti ima bezbroj, a svaka naša odluka ima svoju petlju koja se dalje beskonačno grana u cijeli niz novih petlji. Kada osvijestimo da svaka petlja može složiti posve drugačiji model interakcije i rezultirati sa specifičnim i njoj jedinstvenim ponašanjima i događajima, nerijetko se prepadnemo vlastite moći kreacije. Svjesni posljedica naših akcija, odjednom možemo osjetiti kolebanje pri donošenju odluke i od jedne odlučne, postanemo nesigurna osoba koja važe svaki svoj korak. Kojim putem krenuti, što napraviti, koju opciju odabrati… pitanja su s kojima se susrećemo svaki dan. Ponekad razmišljamo danima, ponekad mjesecima da bismo uopće donijeli odluku, a ponekad i namjerno odugovlačimo, čekamo do zadnjeg trena da nas život stisne uza zid i tako prisiljeni odlučimo u zadnji tren ili život odluči umjesto nas.
Svjesnost o odgovornosti koja leži iza naših izbora za neke od nas nastupi kada dobijemo djecu. Donošenje odluka u njihovo ime a koje mogu imati dugoročne posljedice na njihov život stvaraju osjećaj nesigurnosti i straha. Kao pravi štreberi, proučimo sve moguće informacije i literaturu, napravimo mentalne mape s mogućim opcijama, ali svejedno, nešto nas i dalje kopka, pogotovo ako prikupljene informacije nisu jednostrane. Sličan način funkcioniranja možemo preslikati i na ostale aspekte života, od poslovnog pa do privatnog.
U svemiru nema dobre ni loše odluke, jer svaka ima svoj plus i minus te će svaka petlja biti za nas optimalna jer ćemo odraditi nova iskustva i učenja ili ponoviti ona stara koja trebaju biti ponovljena. Onda bismo se mogli pitati pa čemu sve to? Da bismo mogli svjesnije i skladnije živjeti. Neke lekcije ne moramo ponavljati više puta nego što je to potrebno, petlje koje smo već sažvakali ne moramo izvlačiti iz prašnjavog podruma već si svjesno skratiti put i odabrati ono što je uistinu dobro za nas.
Ego donosi odluke putem razmišljanja. Također, ego u sebi sadrži uvjerenja koja se vrte poput pokvarene ploče i koliko god nam se činila logičnim izborom, ona nužno to i nisu. Svi tražimo logiku, zdrav razum na osnovu kojeg odlučujemo jer 2+2 su 4, a vodi ka b, a b vodi prema c…. Zdrav razum kaže da je to ispravno. Nažalost zdrav razum često spada u kategoriju ega iako ponekad biva potkrepljen raznim argumentima koje mu daju lažni kredibilitet. Naša razmišljanja često ne pripadaju nama već ih nasljeđujemo od raznih autoriteta, društva, roditelja itd. i uzimamo ih zdravo za gotovo.
Uzmimo za primjer dojenje; prije 30 godina, stav medicinske struke je bio da bebe treba hraniti svakih 3-4 sata, danas je pak stav da je dojenje na zahtjev najbolji mogući način hranjenja. Ako ćemo ići još dalje, u srednjem vijeku mogli ste platiti debelu svotu novaca da vam se oproste svi grijesi i automatski biste dobili jednosmjernu kartu za raj. Nažalost, navedena uvjerenja su bila uvijek podržavana od tzv. intelektualne elite tog vremena, pa samim time i od cjelokupnog društva. Ne čudi da je tako. Tražimo vanjske autoritete pošto nismo uspjeli izgraditi vlastiti unutarnji autoritet koji zna što je najbolje za nas bez obzira na izvanjske okolnosti. Opisani način funkcioniranja povezan je sa djelom nas kojeg zovemo superego – to je dio nas koji se ponaša i donosi moralne prosudbe, a kojima mi, velikim dijelom ni ne znamo porijeklo i razlog, ali se to tako mora, treba, jer to je jednostavno tako. Superego nadilazi pojedinca pošto predstavlja imaginarni autoritet; od plemenskog, društvenog pa do religijskog. Ponekad smo izmanipulirani vlastitim potrebama pa odluke donosimo prvenstvo da bi zadovoljili hedonistu u nama. Tada ćemo se možda preseliti na Honolulu umjesto u Finsku ili si priuštiti skupa putovanja i wellness vikend umjesto kvalitetnog vikenda posvećenog radu na sebi.
Kada su nam isključivo bitne naše potrebe i njihovo zadovoljenje, ono što hoćemo, u tom slučaju govorimo o idu, dijelu ega koji je usmjeren prvenstveno na zadovoljavanje svih naših nagona, potreba i poriva. Ukoliko govorimo o našim željama i ciljevima, pričamo o proaktivnom egu. Proaktivni ego donosi odluke prema zacrtanim ciljevima za koje misli da će ga konačno dovesti do idealnog života. No, na njegovu žalost, neće. Možda mislite da je najbolje za vas da budete šef nekog odjela, a možda ste baš idealni frizer. I možda je vaša najveća životna radost da frizirate gospođe. Iako frizeri nužno ne pripadaju vašem eksluzivnom i idealnom klubu prijatelja sa svim pripadajućim dodacima koji stvaraju određenu sliku o vama kao što su skupi restorani, brendirana odjeća, cigare itd. Radilo se o egu, super egu ili proaktivnom egu, svejedno i dalje pričamo o egu i kada razmišljamo i donosimo odluke u kontekstu ega, one su i dalje utabani načini razmišljanja koji će nas dovesti na istu destinaciju – i to na isti način. Često nam se ne sviđa destinacija jer i dalje nećemo prepoznati onaj fini osjećaj koji tinja iznutra i javlja da smo na dobrom putu. Einsten je rekao: «Ne možemo riješiti problem na istoj razini razmišljanja na kojoj smo ga stvorili.»
Ukoliko smo izrazito emotivna osoba možemo pomiješati emocije s našim srcem. U tom slučaju emocije vode naše odluke. Emotivne osobe se često znaju pohvaliti kako nisu intelektualni snobovi koji donose odluke razmišljajući već isključivo osjećajući. Dok zapravo ne osjećaju svoju čistu bit već se ravnaju po svojim emocijima, a emocije i osjećaj čistog bitka nisu ista stvar. Emocije su također lažni putokazi jer su i one dio našeg ega, često posljedica prošlih događaja, naših misli i uvjerenja. Pa kada se zaljubimo u nekoga; možda ćemo to pomiješati s istinskom ljubavlju ili kada osjetimo uzbuđenje jer nešto hoćemo ili želimo, kao npr. raditi u humanitarnoj misiji u Zimbabveu, mislimo da to istinski osjećamo, dok se zapravo radi o čistoj emotivnoj fatamorgani.
Čula sam od jedne vrlo mudre osobe da je razmišljanje za prosječne, a da napredni osjećaju. Vjerujem da bi ova izjava povrijedila veliki dio naše akademske zajednice. Najznačajniji znanstvenici našeg vremena nisu stvarali iz ega već iz unutarnjeg izvora. To je bila osnovna razlika između Tesle i Edisona. Jedna kratka anegdota lijepo opisuje razliku između dvoje slavnih znanstvenika. Citirati ću Teslu koji je jedno vrijeme radio za Edisona: «Ukoliko bi Edison tražio iglu u sijenu, on bi marljivošću pčele micao vlat po vlat dok ju ne bi pronašao. Bio sam svjedokom takvih eksperimenata znajući da bi mu malo teorije i izračuna uštedilo 90% njegovog vremena». Edison je radio metodom pokušaja i pogreške dok je Tesla stvarao dobivajući uvide iz beskonačne inteligencije svemira, bez previše razmišljanja. Vjerojatno ste i sami iskusili kreativnost, kada iz vas cure ideje i sadržaji bez ikakvog napora. I u modernoj teoriji managementa su žene prepoznate kao izvrsni leaderi upravo zbog boljeg kontakta sa sobom i donošenja odluka baziranog na osjećaju, a ne razmišljanju. Nedavno je uveden i pojam duhovne inteligencije, koja uz emocionalnu i racionalnu, predstavlja onaj treći, najbitniji stup lidera 21.stoljeća, a tako i svake osobe na ovoj planeti. Provedena istraživanja pokazuju da duhovno napredni manageri odnosno tvrtke ostvaruju iznad prosječne rezultate.
Osjećaj koji dolazi iz čistog bitka je nepogrešiv i uvijek radi u našem interesu. Neki ga nazivaju intuicijom, neki kontaktom sa sobom, neki kontaktom s vlastitom dušom, neki sa srcem, a neki i duhovnom inteligencijom. Tijelo je medij za osjećanje (kada je «čisto») dok je glava medij za razmišljanje. Stupajući u kontakt s tijelom stupamo u kontakt s onim dijelom koji zna što je najbolje za nas. Svatko od nas može dobiti odgovore na razne načine, neke jednostavno osjetimo, za neke dobijemo određenu sliku, dok za ostale čujemo glas naše duše. Vjerujem da ste dosta puta čuli «ono što ti prvo padne na pamet, to je ispravno».
Kada postanemo usitinu svjesni važnosti naših odluka odnosno izbora i njihovih posljedica te naučimo komunicirati s unutarnjim vodstvom, možemo doći u opasnost da ego postane ljubopitljiv pa se počnemo opsjedati s pitanjima da bi dobili odgovore. Možemo lagano izluditi jer nismo više sigurni što je ispravno a što nije. Ponekad duša daje različite odgovore na isto pitanje u istom danu, ponekad ne postavimo pitanje na dobar način i onda krenemo živjeti u strahu jer smo možda donijeli odluku koja nije usklađena s nama. Nismo se ni okrenuli, ponovno smo u egu, mamac smo zagrizli i naravno, a da nismo ni htjeli svezali si omču oko vrata.
Ukoliko smo to doživjeli, znamo da kada je nešto «čisto», protočno tada jednostavno osjećamo da je to ispravno za nas. Ne trebamo dodatne informacije, potvrde, dokaze. Osjećamo konstantan protok energije, bez razmišljanja, klizimo kroz život kao lagani povjetarac na našoj koži dok ispijamo kavu negdje na Jadranu. Taj osjećaj lakoće, opuštenosti i mira najbolje nam dočarava da smo u sebi. Odluke dolaze same od sebe, osjećamo da su ispravne i ne propitujemo ih previše. Doživljavamo «aha» momente i uvide koji nam potvrđuju da smo na pravom putu. I upravo u ovom trenutku možemo donijeti odluku da nećemo čekati da nas život stisne uza zid da bismo krenuli na put učenja osjećanja samih sebe. To je jedna petlja, za koju vjerujem da bismo ju svi svjesno iskreirali, jer…..naša duša nikad ne griješi.
Autor: Ivanka Mabić Gagić
Izvor: JonahAndTheWhale
Bruce Lee, Don’t think, feel!
