Uništavati nekog i zatim ga slati psihijatru? Radije ga prestani uništavati pa mu možda i neće trebati psihijatar.
Upravo tako. Najveći luđaci će vama reći da odete k psihijatru. Što mi nije jasno, zašto svoj savjet prvo ne upotrijebe za sebe.
Lako je uništavati nekog, gaziti ga dok ne ide i onda ga proglasiti ludim, zar ne?
Često sam se pitala kako se uopće možete pogledati u ogledalo znajući da drugome činite toliku štetu? Vi ste svjesni, tako je, rekli ste i sami sebi par puta. No i dalje, ne stajete. U većini slučajeva je taj drugi slabiji od vas, mogli biste ga smrviti da to poželite, no vi ga i dalje napadate.
Toliko puta sam tu vašu mržnju proživljavala sa vama i uvijek sam gledala u vašu istinsku bit, ljubav. U to maleno zrnce svjetlosti koje svijetli u svima nama. No, okolnosti Marina, okolnosti. Ponekad se tolike svjetlosne godine udaljimo od te naše biti i postanemo čudovišta.
Danas se ne pitam više.
Prvo sam radila dugo na tome da razumijem. Zatim sam i prihvatila. Nakon tog je slijedio oprost. Danas niti ne zamjeram više. Ne gledam se ni kao spasioca niti kao žrtvu.
Iz nekog razloga sam ipak još uvijek ovdje. Niste uspjeli. Ono što ja smatram uspjehom je da sam naučila. Volim vas i dalje, samo više ne po cijenu vlastitog života. Shvaćam da ste vi odabrali biti to što želite biti. Nažalost i dalje ista čudovišta. Vidjevši tuđu bol, plač i nemoć, vi i dalje činite isto, samo se likovi mijenjaju, danas sam ja, sutra je ona. Da, vi uživate u tome.
Mogli ste barem sebi priznati da ste vi zapravo luđak u ovoj cijeloj priči, a ta osoba uz vas, jednostavno vjeruje, vama. To je njezina jedina ludost. Ja sam s vremenom prestala vjerovati njima. Danas vjerujem sebi. Isto tako vjerujem i da ćete vi uspjeti.
Marina Knüsel, https://www.facebook.com/groups/658367227966079