Ljubav čednog djeteta, zamjenjuje strah… od svega, na svakom koraku … i tako nismo ni svjesni koliko nam je strah ukrao sreću, pravo na ljubav, čime smo se rodili. Strah svakodnevno jača stres, a to stvara energetsku blokadu, bezvoljnost, apatiju, letargiju.
Ljubav je stečeno pravo, rađanjem. Kako odrastamo, uče nas posjedovanju.
Riječi: najbolji, najjači, prvi su sinonim uspješnog razvoja. Upoznajemo ego, da bi osigurali potvrdu našeg postojanja. Biti jak, neustrašiv, uvijek u pravu, postaje – naš san.
Traume i bol gutamo, da bi pokazali našu snagu. Posjedovanje većeg, boljeg, je dokaz uspješnog hoda po strmoj ljestvici društvene potvrde. Potreba za posjedovanjem raste, a time i vezivanje za stvari, ljude.
To stvara strah od gubitka, teško stečenog. Pa pobogu, to je moje, ne dam to nikome.
Ljubav čednog djeteta, zamjenjuje strah… od svega, na svakom koraku … i tako nismo ni svjesni koliko nam je strah ukrao sreću, pravo na ljubav, čime smo se rodili. Strah svakodnevno jača stres, a to stvara energetsku blokadu, bezvoljnost, apatiju, letargiju.
Tražimo pomoć, dijagnoze, ljutimo se. I svatko nam je kriv… bolno tijelo plače, vapi za pažnjom… nitko, ama baš nitko nas ne razumije.
Zaboravili smo pokucati na vrata jednog ostavljenog, usamljenog bića, koje jedino zna kako da zagrli umornu dušu.
Tako, stjerani do kraja provalije, shvatimo da jedino tamo na rubu litice, čeka te to malo napušteno stvorenje, željno tvoga zagrljaja.
Tada, kad ugledaš taj lik, poželiš otvoriti kapiju svoje kuće… napuštene, na osami, oronule… i znaš, to je tvoja kuća. Tu je povratak sebi i susret s izgubljenim dijelom sebe. Ukrali su ti ga… nisu htjeli, oni su tako znali – sve za ‘tvoje dobro’…
Na toj osami, prestrašen tame, osvijetli te prasak sebstva tvoga, svjetlost JA JESAM.
Muk i tišina, uz tihi šapat: “Nisi Ti sam”.
Baš u samoći, ti nisi sam. Ti si s Bogom – u sebi.
Milijana Danevska/Buđenje izobilja ljubavi
