Foto: pixabay.com

Zašto ne želimo nesmetano rasti? Tko nas to sputava? Koja je to čvrsta opruga koja pruža dosljedni otpor upravo kao sjenka koja nas prati na našem putu? Ego štiti ego. Inercija Svetog Status quo-a.

atma.hr – 52




Ništa tako kreativno, a banalno, svirepo i lukavo nisam susreo kao što je to otpor naš svagdašnji. Svaki dan gledam ga u brojnim oblicima svojih bližnjih i sebe. Bavim se ovim fenomenom inercije i ego gravitacije već dobrih 15-ak godina, a on se sa mnom bavi puno duže od toga.

U radu s ljudima on postaje toliko očit i domišljat da je gotovo kao drugi mozak, što često znaju govoriti za Haru ili područje trbuha. Selektivna lijenost i inertnost, izbjegavanje suočavanja i eskiviranje određenih smjerova za naš boljitak je poetska (ne)pravda.

Žarište otpora ocrtano je u ljudskom principu ugode i boli, o kojima su pisali i stari Freud, a prije njega Dostojevski, a prije njega stari Grci, a sigurno i brojni prije njih, jer i stari Grci su onomad bili “new kids on the block” spram Sumera i Egipta, od kojih su nasljeđivali, nadograđivali i kompilirali znanja.

Osnovna mračna čar otpora je u njegovoj prikrivenosti ili čovjekovoj nesvjesnosti njegovog konstantnog djelovanja. Otpor koji nosimo drugovi i drugarice čuči u našim ukusima i tendencijama koje su često vrlo lijepe i plemenite, kao npr. umjetničko stvaralaštvo, život u prirodi, naši čvrsti principi, poetska osama ili pak blisko druženje s istomišljenicima…

Otpor se krije u domenama koje su nam poznate i mile, koje surađuju s našim idealima i estetskim afinitetima. Kao i Vrag, njegov trik je u tome da nas uvjeri kako niti ne postoji.

Kada osobu s problemom koji ju muči suočite sa zrelim rješenjem o obliku konstruktivnog puta kojim mu/joj je kročiti kako bi se proširio, nadogradio, nerijetko se suoči s dijelom sebe kojega izbjegava – najčešće ćete posvjedočiti kako osoba:

atma.hr – 52




– nije dobro čula

– nije dobro razumjela

– nije vas do kraja saslušala

– ignorirala je sadržaj ili bitan dio

– odmah se počela pravdati/objašnjavati

– izreagirala je na jednu trigger riječ iz cijele izjave

– nudi vlastita tumačenja i potkrepljenja

– proširuje ili se udaljava od teme

– mijenja temu nekom bitnom anegdotom ili drugim setom problema/tema

– uzima pauzu da razmisli te će “se javiti”

– posve se slaže i razumije, ali kad se vratite temi nakon par dana/tjedana vidite da ništa nije poduzela

– sustavno izbjegavanje akcije/djelovanja po principu nije bilo vremena/novaca

– prokrastinacija svih boja i oblika

– opći zaborav/potiskivanje

– ljutnja i osjećaj napadnutosti

– pasivnost i uloga žrtve

– traženje odgovornosti izvana, itd.

atma.hr – 52




Lista ovih vrlo praktičnih manevara kojima ego štiti ego je virtualno bezbrojna. Ovo su samo neke osnove koje mi dolaze, a očituju se na dnevnoj bazi.

Bit ću direktan. Gotovo svi do zadnjega imaju dovoljno novca i/ili vremena za ono što istinski žele učiniti/kupiti/doživjeti, a za sve ostalo imaju manji prioritet, a samim time i manju motivaciju. Možemo kukati do prekosutra da smo u nedostatku resursa bilo koje vrste, ali istina je ta da smo donijeli drugačiju odluku.

Trgovali s nekim drugim užitkom, a nerijetko je to tihi užitak u obliku izbjegavanja određenog puta/iskustva. Izbjegavanje nelagode. Zdravi temelj svake neuroze ili kontinuiranog otpora. Često ovo činimo nesvjesno i pod opravdanjem neimanja izbora. To što nam se izbor nimalo ne sviđa ne znači da ne postoji.

Nekoć sam zapisao: “Mi smo otpor koji smo došli slomiti”. Dakle u radu i rastu sasvim sigurno možete očekivati i svjedočiti opiranju, prokrastinaciji, slučajnim nesporazumima, kontraproduktivnim sitnim odlukama, zaboravu da se nešto učini, tobožnjem nedostatku novaca ili vremena, posebice umorom, jer svi mi nešto puno radimo.

banner za knjige akasha

Zašto ne želimo nesmetano rasti? Tko nas to sputava? Koja je to čvrsta opruga koja pruža dosljedni otpor upravo kao sjenka koja nas prati na našem putu?

Ego štiti ego. Inercija Svetog Status quo-a.

Ne treba zaboraviti da u kojoj god se situaciji nalazimo ona je trenutno najbolje moguće izdanje nas samih te da dijelu nas itekako odgovara da se ne pomaknemo s mjesta te da ostanemo proživljavati koju god muku, pasivnost ili traumu ili pak izbjeći neku zonu izvan komfora.

Zašto bi hotimice išli, makar vas ta bol oplemenila i kultivirala na puno vrjedniji način nego što joj je cijena kratkoročne nelagode/boli.

Nerijetko sam sjedio ispred osobe, inteligentne pa i duhovne i jasno kao dan vidio problem koji se nadvio nad njom/njim, dok ta osoba želi sebi pomoći, ali ne može prihvatiti smjer djelovanja koji bi je oslobodio začaranog lanca u kojem se nalazi. To joj naprosto nije u opisu posla/mogućno samim time ne percipira je.

atma.hr – 52




Pitati se moramo, koja je naša slijepa pjega koju drugi možda vide, a nama promiče?

Svi mi imamo stvari na koje nismo spremni, iako su za nas dobre. Ovdje mogu jedino pozvati nas – da toga budemo svjesni, kao i to da dobro preispitamo narav i sadržaj našeg otpora.

Tko pita – saznat će, tko traži – naći će, tko ljubi – bit će ljubljen…

Robert Marinković