Jedina sjena i protivnik protiv kojeg se borimo cijeli život nije svijet ili neprijatelj već ego. On je nakupina odgoja, škole, fakulteta i društva. Jezik ega jest: “život je olimpijada”. Olimpijada je za one koji se žele mučiti, a nagrada je pljesak. Ovdje se radi o obmani. Ne postoje veliki ljudi pošto smo u prirodi svi jednaki.
U psihologiji to zovemo inflacija ega koja vodi u psihički poremećaj. U jyotishu (indijskoj astrologiji) govorimo o yogama koji tvore asura yoge (demonske kombinacije). Jasno, ne govorimo ovdje o onom pozitivnom djelu ega koji je nužan za odrastanje i preživljavanje, već o egu kao smislu života koji je na Zapadu toliko napuhan, i ogroman da su se naši odnosi sveli na novac.
Kroz život su nas učili da trebamo čekati i ne radovati se prije nego ostvarimo uspjeh. Radost treba čekati, ona nam ne pripada jer ona ne postoji bez uspjeha. Kakav savršeni, ubojiti i majstorski spin. Nitko na Zapadu ne vjeruje da možeš biti sretan samo zato jer si sretan. Tko se na ovoj zemaljskoj kugli najviše raduje? Djeca. Zašto? Zato jer nemaju ego. Raduju se životu radi samog života. A mi? Kada vidimo sreću, okrećemo glavu. Kada su djeca glasna, govorimo da se stišaju. Moramo kontrolirati njihovu sreću. Bolesni smo jer živimo u prošlosti i budućnosti, a oni u sadašnjosti. Školujemo se skoro dvadeset godina i što smo naučili nakon svih tih godina? Odnosi i emocije na samo su dnu, a seksualnost je lišena emocionalnosti. Ipak, da se ne lažemo, ljudi znaju za tu činjenicu, ali većina se pravi da je ne vidi.
Kada pogledamo slijedeći put neko dijete, promotrimo dobro te oči koje govore: sreća je život. Kršćani se trebaju podsjetiti da riječ evanđelje u prijevodu znači radosna vijest, a tamo djeca imaju posebno mjesto, ne radi toga jer su djeca već radi toga što žive u sadašnjosti gdje stanuje sreća.
Zašto želimo moć? Zato jer nam ona donosi jaki ego koji se tada napuše toliko da osoba ne stoji na zemlji. Siromašni čovjek si ne može priuštiti takav ego, zato i on traži tu potrebu za novim egom, novim uporištem, novom zaštitom. Ali od koga? Od samoga sebe, svoje istine da je sreća i ljubav svima dana, a društvo nam je programiralo sreću i ljubav kao nedostižne kategorije. Zašto? Zato jer ljestvica mora biti toliko visoko kako bi bila nedostižna jer nedostižno uvijek daje iluziju da moramo nešto dohvatiti.
Ljubav nije centar, već cjelina koju vježbamo kao disciplinu na način da je ona uvijek ovdje i sada, a to znači da tu nema ega. Zato ljudi teže ekstremnim sportovima jer u tim opasnim trenucima gube ego. U tim trenucima opasnosti, nema ega i doživljavamo cjelinu, ali malo tko uopće razumije zašto ljudi podsvjesno teže tim trenucima.
Stoga, ponovno naučimo plesati, radovati se i uživati u ovome što je sada. Rješenje postoji. Bilo da meditirate, ili vježbate život u sadašnjosti, u trenutku koji je ovdje i sada, nakon dana, mjeseci i godina vježbanja, izoštrit ćete svoju percepciju koja će vam pomoći, ne samo u vašim odnosima već i na poslu. Patnja, ljutnja, mržnja, strah ne nastaju zbog stvarnih događaja već zbog krive percepcije koju stvara ego.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
