“Dozvoli mi da svojim prstima dodirnem tvoju dušu.

Jednom, samo jednom osjeti ono što ja osjećam, vjeruj u ono u što ja vjerujem, doživi onako kako ja doživljavam.

Gledaj, okusi i jednom… samo jednom me pokušaj razumjeti.”

Ponekada nas ljudi ljute i idu nam na živce. Gledamo ih što rade sami sebi ili u odnosu na nas i u tren oka ih osudimo i pitamo se što im treba da se kupaju u vlastitom jadu kad smo eto mi sami sa sobom uspjeli postići nešto drugačije gdje navodno takvog jada nema. Ako mi možemo, ne vidimo nikakvog razloga zašto i oni ne bi mogli.

Da. Ponekada nam nedostaje empatije.


Widget not in any sidebars

Možda si u tom trenutku stvarnu empatiju tumačimo kao nepotrebnu slabost jer nam je ionako „posve jasno“ zašto se druga osoba ponaša tako kako se ponaša. Možda i strahujemo da ako ćemo zbilja razumjeti druge ljude da ćemo se naći u opasnosti da ih opravdavamo i onda kada se ponašaju kao š*pci.

Po bespućima interneta svakako kolaju takve, navodno duhovite, motivacijske poruke „Osnovni nedostatak empatije je da kad si empatičan, onda ti je žao i š*paka.“ i članci o mračnoj strani empatije koju samo „istinski empati“ mogu razumjeti.

Kao da biti empatičan znači gledati na druge s visoka zbog toga što smo mi, eto sasvim slučajno riješili jedan od životnih misterija, pa sad kao „razumijemo“ drugu osobu. „Shvaćamo“ da joj je „teško“ i sve što je potrebno je da ona učini ovo ili ono kako bi joj bilo bolje.

Ili, na svoja leđa preuzimamo spašavanje druge osobe. „Ja ću je spasiti svojom nevjerojatnom ljubavi, trudom, upornošću…“ ili drugim riječima rečeno „Preoblikovat ću je da odgovara onome što ja smatram ispravnim.“

Ili, u tumačenju uzroka tuđeg ponašanja polazimo od sebe, gledamo što mi to dajemo, razloge zbog kojih to dajemo i teško nam je kada isto ne dobivamo zauzvrat. Pitamo se „Zašto jednostavno ne možeš biti normalan ili normalna?“ ili „Zašto mi to radiš? Meni koja sam dala tako puno.“ili „On me ne voli jer da me voli ne bi se ponašao tako.“

Kada nemamo empatije i kad svijet gledamo isključivo iz vlastite perspektive taj svijet nam može djelovati nepošteno, a druga osoba može djelovati kao netko tko ne zaslužuje suosjećanje ni razumijevanje. U nedostatku empatije možemo se naći u opasnosti da zaključimo kako se naprosto radi o „zloj“ ili jadnoj osobi.

Ne. Ništa od toga nije empatija.

I dok je s jedne strane čak i logično i očekivano da nas pojam stvarne empatije plaši, da se bojimo da ćemo upasti u zamku i opraštati, tolerirati, a možda i poticati ponašanja koja su nam neprihvatljiva – to nije empatija.

„Ne treba mi tvoje sažaljenje, me trebaju mi gotova rješenja ili da gaziš sebe kako bi pokušao spasio mene. Treba mi tvoje razumijevanje i da me gledaš kao nekoga ravnog sebi.“

Put prihvaćanja sebe kao ljudskog bića popločen je, između ostalog, razumijevanjem zašto nas ponekada drugi ljudi ne vide kao ljudska bića, odnosno, razumijevanjem unutarnjih razloga njihovog ponašanja.


Widget not in any sidebars

I ti razlozi zbog kojih oni u nama (možda ili ponekada) ne vide ljudska bića nemaju nikakve veze sa nama.

Razumijevanje da se netko ponio prema nama na neki, nama neprihvatljiv, način zato jer se osjećao preplašeno, usamljeno, jer se želio povezati, a nije znao kako, jer se osjećao bespomoćno ili bezvrijedno ne opravdava to ponašanje nego mu samo daje kontekst i mogućnost da razumijemo drugu osobu.

To nipošto ne znači da ćemo zbog razumijevanja dubljih motiva okrenuti i drugi obraz kako bismo dobili još jednu šamarčinu. Niti bismo to trebali.

Ako smo dovoljno dobro sami sa sobom tada smo i sami svjesni da postoje prikladni načini traženja pažnje, utjehe, potvrde i povezanosti i da neprikladnim ponašanjem ta druga strana ne može dobiti ono za čime zapravo čezne.

Situacije u kojima vjerujemo da je ono što smatramo neprimjerenim manje važno od toga da to druga osoba smatra primjerenim, a možda čak i opravdanim, mogu za nas biti opasne. To je strašno uvjerenje u kojemu drugi neminovno postaju opasni za nas i nije neobično da pomislimo poput jedne bezimene djevojke s Fejsa koja mi je u komentaru na članak o empatiji napisala „Jedni stavljaju srce na asfalt, a drugi ga gaze. Ja odabirem gaziti.“ i u nastavku nadodala da empatiziraju slabići.

Uopće se ne radi o tome da potrebe druge osobe mogu biti zadovoljene samo o našem trošku. Ako zbog „razumijevanja“ prihvaćamo, opraštamo i toleriramo i ona ponašanja kojima drugi prelaze naše granice – nikome ne činimo uslugu. Niti sebi niti drugoj osobi. I miljama smo daleko od prave empatije.

Ne bismo trebali biti empatični kako bismo nekome drugome pokazali da smo dobra osoba, da bismo promijenili svijet ili spasili nekoga. Ništa od toga nije u našoj moći.

Empatizirati bismo trebali radi sebe. Još jednom sami sebi potvrditi da smo ljudska bića kroz razumijevanje drugih ljudskih bića. Razumijevanje nam donosi ideju o tome što se nalazi iza postupaka druge osobe i shvaćanje da su ti razlozi vrlo rijetko povezani sa nama.

Empatizirati ne znači žaliti drugu osobu ili preuzimati odgovornost za njezine postupke. Empatizirati znači razumjeti razloge njezinog ponašanja, pokušati zamisliti životni put koji ju je doveo do toga da odabere baš to ponašanje, ali i zadržati svijest o tome da je mogla odabrati i drugačije se ponašati.

Kada empatiziramo sa osobom koja nas je na neki način povrijedila shvaćamo da je ona okovana vlastitim ponašanjem i razumijemo da postavljanje granica nije sebičan čin nego čin dobrote prema toj osobi. Dar. Dar koji ta osoba možda neće znati cijeniti u danom trenutku, ali svakako dar koji ima potencijala procvjetati s vremenom.

Skloni smo pod pojam empatije trpati i ono što empatija jest i ono što empatija nije i ponekada je vrlo teško zadržati fokus. Ponekada je granica između razumijevanja i toleriranja običnih ljudskih slabosti i „razumijevanja i toleriranja“ neprihvatljivog ponašanja vrlo nejasna, a na nama je da odredimo što nam je prihvatljivo, a što ne i da u skladu sa time postavljamo granice.

Autorica: Marija Berzati, zarooljica.com

Literatura

Curious Mind Magazine. (2017). The Dark Side Of Empathy You Rarely Notice and Must Allways Be Cautious Of.

Lindsay, E. (2016). What Emphaty Is Not.