S rapidnim napretkom tehnologije i masivnim pojavama psiholoških bolesti i fenomena samo je pitanje vremena kada će se potpuni fokus staviti na psihologiju čovjeka i njegove unutarnje manifestacije. Psihologija je znanost budućnosti. Sve više će se raditi na unutarnjem reprogramiranju i razrješavanju starih utisaka koji sežu čak iz dalekog djetinjstva.
Svjesno reprogamiranje misli je doslovno prisiljavanje misli. Jednostavnije i laički rečeno, pričanje sa samim sobom.
Možda zvuči ludo, ali svi mi pričamo sami sa sobom. Svaka naša misao naš je unutarnji monolog, i svatko od nas može postati vrhunski kontrolor tih monologa. Kao onaj dvometarski ćelavi kontrolor s naušnicom iz ZET-a, kojeg znaju apsolutno svi ljudi koji se voze zagrebačkim javnim prijevozom. Za one koji ne znaju, to je čovjek koji toliko dobro radi svoj posao da oni iz tramvaja preko puta, bez karte, bez razmišljanja pobjegnu van. Bit je u shvaćanju da mi nismo srednjoškolac koji bježi po Ilici jer nema voznu kartu – to su naše misli. Mi smo kontrolor. Mi smo ti koji moramo postaviti granice sa svojim mislima, kako nas one ne bi u potpunosti preuzele.
Obzirom da nismo učeni na takvo razmišljanje mi se ponekad nesvjesno držimo zamjeranja i puštamo toku negativnih misli da prevlada našim životom. S godinama negativnog razmišljanja i zamjeranja ulazimo u ulogu nekakvog sudca i na sebe stavljamo ogroman teret – kao potplaćeni sudac koji zna da je osudio krivog čovjeka pa ne može mirno kročiti korak van sigurnosti svoje kuće jer duboko u sebi zna što je svojom osudom napravio.
To isto radimo i mi ”obični” ljudi. Osuđivanjem preuzimamo težinu tuđih djela na sebe ne osvrčeći se na svoja vlastita, a time se uskraćujemo za vrijeme koje nismo posvećeni sebi. I onda se čudimo kad ne živimo u obilju.
Ne može živjeti u istinskom obilju onaj koji nekome sudi.
A, istina je, ponekad je stvarno teško ne osuđivati. Tu život i postaje zanimljiv.
Nije da je lako pobijediti vlastite misli, daleko od toga, ali to i je izazov života.
Glas koji čuješ u sebi, a čini ti da se osjećaš i misliš loše – to nisi ti. Ti si onaj koji sluša. Ali, i ti imaš glas. Glasniji od glasa isprovociranog emocijama.
Ti nisi žrtva, a nisi ni sudac. Ti nisi nešto čemu se može dati etiketa i zato ne možeš dozvoljavati glasu u sebi da etiketira druge.
Moraš nadglasati najglasniji glas u sebi, tako da, s vremenom, taj najglasniji glas u tebi, postane tvoj glas. Kad se javi glas sudca, potjeraj ga! Kad se javi glas žrtvenika, potjeraj ga!
“Ja nisam žrtva, a nisam ni sudac! Ja nisam nešto čemu se može dati etiketa i neću dozvoljavati glasu u sebi da etiketira druge!”
Mogu li ja nadjačati sebe? Mogu li ja sada prestati razmišljati kako razmišljam i biti nov čovjek?
Mogu li ja biti glasniji od tih misli, tako da taj glasniji glas, postane ja?
Sve dok ne postanem toliko glasan da čujem samo – sebe. Jer istinski ja nikada ne sudi.
Upravo ta kontrola misli, i dopiranje do suštinske osobnosti čovjeka, je budućnost opstanka čovjeka kao zdrave jedinke u zajednici na zemlji! Cijela znanost, daleko od globalog interesa, no ne još dugo. Fokus budućnosti je u nama samima – to je ono što je sigurno.
Piše: Barbara Jutriša
https://www.instagram.com/thaliatore/
