Kada su uznemireni negativnim emocionalnim stanjima, većina ljudi, umjesto da promijene svoje ponašanje, pokušavaju prigušiti osjećaje ili pobjeći od njih ako je moguće. Uzimaju droge, lijekove, piju, prejedaju se ili se odvraćaju tražeći bezumna zadovoljstva što samo pogoršava problem. Lijek je svrhovito djelovanje – usprkos negativnim emocijama! Ako planirate biti išta manje nego što ste sposobni biti, vjerojatno ćete biti nesretni cijele dane svog života – i tome služe negativne emocije – da vas potaknu na promjenu! Imati cilj važno je ne toliko zbog nagrada koje može donijeti, već zbog transformacije na koju nas prisiljava; da napustimo svoju zonu udobnosti dok razvijamo nove vještine, njegujemo samodisciplinu i pritom otkrijemo da nismo toliko bespomoćni kao što smo nekad mislili. Nije važno tko ste ili u kojoj ste životnoj fazi, negativne emocije će se uvijek pojaviti – pitanje je imate li hrabrosti djelovati suočeni s tim osjećajima ili ne? Oni koji nađu takvu hrabrost živjet će daleko bolje od onih koji se sagnu pred svojim strahovima, jer kako je Emerson napisao: “Učini ono čega se bojiš i smrt straha je sigurna.”
“Masa ljudi vodi živote u tihom očaju.” – Henry David Thoreau
Henry David Thoreau izrekao je ovu primjedbu prije više od 150 godina, međutim, to je zapažanje koje i danas vrijedi. Često je ovaj očaj produkt mučnih osjećaja, zbog toga što nam se čini da uzaludno trošimo živote, koji su praćeni frustracijom, jer unatoč našoj želji da od sebe napravimo nešto, godine prolaze, a čini se da se ništa ne mijenja. Ako predugo zanemarujemo te osjećaje, ostat ćemo zauvijek progonjeni onim što je moglo biti.
“Ne možemo ništa promijeniti ako to ne prihvatimo”, napisao je Carl Jung. Stoga je prvi korak priznati da je potrebna promjena u našem načinu života.
Jednostavan način da utvrdite koliko je potrebno da se promijenimo je uzeti u obzir koliko nas često pogađaju osjećaji žaljenja, krivnje, tjeskobe ili depresije. Jung je vjerovao da su u ogromnoj većini slučajeva neurotični simptomi poput ovih izravna posljedica neadekvatnog pristupa životu i djeluju kao signali koji govore o nužnosti promjene.
“Jungu se činilo da bi se smisao neurotičnih patnji mogao sastojati u tome da natjeraju čovjeka da se pomiri s temeljima svog bića i sa svijetom, te da na taj način stekne bolje znanje o svojim granicama i mogućnostima. Jung stoga stavlja naglasak na potencijalni aspekt, dajući neurozi pozitivno značenje, a ne smatrajući je samo teškom bolešću. Prema njegovim riječima, to čak može djelovati kao poticaj u borbi za razvoj osobnosti i biti, paradoksalno, ljekoviti čimbenik.” – Jolande Jacobi, Put individuacije
Međutim, kada su uznemireni ovim negativnim emocionalnim stanjima, većina ljudi odlučuje se na lakši put. Umjesto da promijene svoje ponašanje, pokušavaju prigušiti osjećaje ili pobjeći od njih ako je moguće. Uzimaju droge, piju ili se odvraćaju tražeći bezumna zadovoljstva. Dugoročno, to samo pogoršava problem, a Jung je upozorio one koji se odluče za ovaj put:
“Možda mislimo da postoji siguran put. Ali to bi bio put smrti. Tada se više ništa ne događa – u svakom slučaju, ne prave stvari. Svatko tko krene sigurnom cestom jednako je mrtav.” – Carl Jung, Uspomene, snovi, razmišljanja
Nakon što prihvate da je promjena potrebna, postavlja se pitanje koja vrsta promjene najviše pogoduje ispunjenom životu?
Sredinom 20. stoljeća psiholog Abraham Maslow pokušao je odgovoriti na ovo pitanje. Za razliku od mnogih njegovih kolega koji su većinu svog vremena posvetili proučavanju mentalno bolesnih, Maslow je odlučio učiniti suprotno. Odlučio je proučavati one koji su se istaknuli u životu i to ga je dovelo do važnog otkrića.
Najzdraviji i najuspješniji među nama su oni koji su „motivirani trendovima samoaktualizacije“, koje je Maslow definirao kao „tekuću aktualizaciju potencijala, sposobnosti i talenata, kao ispunjenje misije, kao potpunije poznavanje i prihvaćanje vlastite unutarnje prirode osobe kao neprestani trend prema jedinstvu.”
Maslow je bio toliko uvjeren u važnost samoostvarenja da je donio sljedeću smjelu izjavu:
“Ako planirate biti išta manje nego što ste sposobni biti, vjerojatno ćete biti nesretni cijele dane svog života.” – Abraham Maslow, Ka psihologiji bića
No, nakon godina stagniranja, godina u kojima su se naše loše navike i destruktivni obrasci ponašanja učvrstili, kako možemo postati samoaktualizatori?
Citat, nesigurnog podrijetla, koji se često pripisuje Ralphu Waldu Emersonu, daje neki smjer:
“Posijte misao i požnjet ćete djelo; posijte čin i ubrat ćete naviku; posijete naviku i požnjet ćete karakter; posijte karakter i požnjet ćete sudbinu.” – Ralph Waldo Emerson
Prvi korak je “misao”, a za one od nas koji nastoje živjeti ispunjenije živote, to uključuje odabir cilja ili svrhe našeg postojanja – jer kako je istaknuo Maslow, samoaktualizatori su uvelike definirani životnom misijom.
Prilikom odabira, ljudi se ponekad spotaknu o uvjerenje da to zahtijeva odlučnost kada je u pitanju njihova istinska strast. Problem s ovim pristupom je što zanemaruje činjenicu da naše strasti vrlo često prate razvoj naših vještina. Stoga, ako niste sigurni gdje se nalaze vaše strasti, malo je vjerojatno da ćete ih otkriti samo mišljenjem. Umjesto da predugo odgađate, daleko je bolje izabrati nešto izazovno, što izaziva vašu znatiželju i ne brinuti se je li to savršen izbor.
Vezano za to, sijanje misli ili odabir cilja bit će samo pozitivne posljedice ako ‘požnjemo djela’ i izgradimo bolje navike koje nas u konačnici vode naprijed u ostvarenju naših ciljeva.
Imati cilj važno je ne toliko zbog vanjskih nagrada koje će postizanje cilja donijeti, već zbog transformacije na koju nas prisiljava. Ostvarivanje izazovnog cilja zahtijeva od nas da napustimo svoju zonu udobnosti dok razvijamo nove vještine, njegujemo samodisciplinu i pritom otkrijemo da nismo toliko bespomoćni kao što smo nekad mislili.
Problem mnogih od nas je, međutim, što se borimo u kretanju od sijanja misli do žetve djela. Često ljudi svoju nesposobnost za poduzimanje produktivnih radnji krive svoje tjeskobe, depresije, strah ili nedostatak povjerenja u svoje sposobnosti. Prije nego što poduzmu radnje potrebne za ostvarivanje svojih ciljeva, takvi ljudi razmišljaju, možda se najprije moraju osloboditi svojih negativnih emocija. Ovo je, međutim, pristup često osuđen na neuspjeh.
Ova negativna emocionalna stanja uglavnom su posljedica pogrešnih obrazaca ponašanja i izbjegavanja suočavanja sa svojim strahovima i hrabrog prihvaćanja izazova u našem životu koji bi doveli do osobnog rasta. Samo introspekcija nas nikada neće izliječiti od tih osjećaja, već moramo naučiti da možemo poduzeti svrhovite radnje čak i kad se osjećamo tjeskobno, potišteno ili uplašeno.
Važnost svrhovitog djelovanja kao lijeka za naše uznemirene emocije temelj je Morita terapije, japanske škole psihoterapijskog mišljenja. Kako David Reynolds, praktičar ove škole objašnjava:
“… preusmjerite svoj život prema tome da učinite ono što vam stvarnost govori da treba učiniti. Drugim riječima, savjetujemo vam da se više usredotočite na svrhovito ponašanje. Neka se osjećaji pobrinu sami za sebe. Ono što mislim da ćete otkriti je da kad osjećate kako dobro radite ono što vam je potrebno u životu, osjećaji će vam prestati stvarati takve probleme. Čak i ako vaši osjećaji postanu uznemirujući, kad ste uključeni u konstruktivne aktivnosti, oni ostaju u perspektivi. Osjećaji prestaju biti cijela predstava.” – David Reynolds, Priručnik za konstruktivni život
Sposobnost djelovanja jedno je od najistaknutijih obilježja samoaktualizatora. Jer kao što je Thomas Huxley napisao: “Možda je najvrjedniji rezultat cjelokupnog obrazovanja sposobnost natjerati sebe da učinite ono što morate učiniti kad bi to trebalo učiniti, sviđalo vam se to ili ne.”
Nadalje, kako je Maslow napisao u knjizi Prema psihologiji bića:
„Samoostvarenje ne znači nadilaženje svih ljudskih problema. Sukobi, tjeskoba, frustracija, tuga, povrijeđenost i krivnja mogu se naći u zdravim ljudskim bićima.” – Abraham Maslow,
Stoga, nije važno tko ste ili u kojoj ste životnoj fazi, negativne emocije će se uvijek pojaviti – pitanje je imate li hrabrosti djelovati suočeni s tim osjećajima ili ne? Oni koji nađu takvu hrabrost živjet će daleko bolje od onih koji se sagnu pred svojim strahovima, jer kako je Emerson napisao: “Učini ono čega se bojiš i smrt straha je sigurna.”
Učinkovit način za stjecanje potrebne hrabrosti za djelovanje u skladu sa svojim strahovima jest razmišljanje o neposrednoj blizini smrti. Stoički filozofi sugerirali su da će oni koji postanu svjesniji koliko je kratak život daleko vjerojatnije živjeti na najintenzivniji i najhrabriji mogući način, nastojeći iskoristiti svaki trenutak. Steve Jobs, koji je očito bio čovjek od akcije, prepoznao je moć ove metode:
“Prisjećanje činjenice da ću uskoro umrijeti najvažniji je alat s kojim sam se ikada susreo i koji mi je pomogao u odabiru u životu. Gotovo sve – sva vanjska očekivanja, sav ponos, sav strah od neugodnosti ili neuspjeha, jednostavno otpada pred smrću, ostavljajući samo ono što je doista važno. Prisjećanje da ću umrijeti najbolji je način koji znam da izbjegnem zamku mišljenja da imaš što izgubiti. Već ste goli. Nema razloga da ne slijedite svoje srce. ”
Ali svijest o našoj približavajućoj smrti mač je s dvije oštrice. Ako predugo odgađamo s uvođenjem promjena potrebnih za ispunjeniji život i umjesto da nastojimo ostvariti svoje potencijale, trošimo vrijeme, tada će svijest o našoj smrtnosti izazvati sve jači osjećaj krivnje i žaljenja. Odabrali smo sigurnu cestu, koju je Jung nazvao cestom smrti, a preostale dane provest ćemo bježeći od činjenice da gubimo život.
U svojoj knjizi Put individuacije, Jolande Jacobi upozorava na ono što se može očekivati od onih koji odaberu ovaj put:
“Svako ometanje prirodnih procesa razvoja ili zaglavljenje na razini neprikladnoj za svoje godine, osvećuje se, ako ne odmah, onda kasnije na početku druge polovice života, u obliku ozbiljnih kriza, živčanih slomova i svih vrsta fizičkih i psihičkih patnji. Uglavnom su praćeni maglovitim osjećajem krivnje, mučnom grižnjom savjesti, često neshvaćenom, pred kojom je pojedinac bespomoćan. On zna da nije kriv ni za jedno loše djelo, nije ustupio mjesto nedopuštenom nagonu, a ipak ga muči neizvjesnost, nezadovoljstvo, očaj, a prije svega tjeskoba – stalna, neodređena tjeskoba. I uistinu, obično ga se mora proglasiti “krivim”. Njegova krivnja ne leži u činjenici da ima neurozu, već u činjenici da, znajući da je ima, ne čini ništa kako bi je izliječio.”
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
