Radite li zaista ono što želite, ili ono što DRUGI ljudi žele da radite?
Jesu li vam poznati oni trenutci kada mislite da je svima bolje od vas? Da svi imaju više sreće nego vi? Da koliko god se trudili nikad nećete zadovoljiti očekivanja roditelja, prijatelja, porodice i u konačnici svoja? Koliko puta vam se vibracija spustila od one lude hiperaktivno pozitivne do neizdrživo negativne? Vjerujem da je bilo mnogo takvih trenutaka. No, niste jedini u tome. Svi imaju takve trenutke. Iako su nas učili od malena kako ne trebamo biti tužni, depresivni, plačljivi, čudni, preozbiljni, preambiciozni, neambiciozni, nezainteresirani… u čemu je problem sa bivanjem upravo takvim kakvi jeste.
Zašto je toliki problem danas biti autentičan? Drugi koji će vas osuđivati? Jesu li oni zaista najveći problem?
Tko vas je uvjerio da morate biti osrednji, prilagodljivi, skromni, nesebični i baš kao i drugi. Koliko je vas danas bilo autentično? Koliko vas je danas reklo idem napraviti nešto za sebe? Idem provesti vrijeme samo sa sobom i uživati u svom društvu?
Danas se mnogi isčuđavaju kada netko kaže kako je jučer uživao sam sa sobom na večeri, kako mu je bilo super u kinu sa SOBOM!
A što je tu čudno? Što je čudno i nevaljalo u njegovanju odnosa samog sa sobom?
Koja je uopće percepcija i definicija normalnog? Je li normalan onaj koji svaki dan spava 8 sati, zatim radi 8 sati, ide nedjeljom na misu, ima obitelj i ženu, ali se unutar tog svega „savršenog“ vanjskog izgleda svađa sa svojom ženom, ne komunicira sa svojom djecom, i isfrustiran je jer radi 8 sati za malu satnicu?
Ili je možda ipak normalna osoba ona koji radi na sebi, trenira, zbunjena je, traži se u ovom svijetu, nema djevojku/momka, ima jako malo prijatelja, neki je nazivaju „čudnom“, a i ona sam sebe nekad?
Koja je definicija normalnog? Moja definicija normalnog sigurno nije jednaka vašoj definiciji normalnog i obrnuto.
Svi stvaramo svoju definiciju normalnost. Često se ta definicija normalnog odnosi na ono što društvo nameće da je normalno. Zar je zaista normalno roditi se da bi se obrazovalo, završio fakultet, udalo/oženilo se, radilo cijeli život i onda umrlo bez ikakve ostavštine svijetu? Zar je to normalno? Nekom možda je, nekom ipak nije.
Shvatite da ono što je vama normalno, drugom nije. I poštujte to.
Ovo je vaš život i vi stvarate svoja pravila normalnog. Čudna kosa, prekratka suknja, čudan stil? Koga briga? Ako vi uživate u tom svemu, uživajte, oni kojima to ne odgovara njihov problem!
Ako želite napraviti promjenu i osjećate da ste stvoreni za nešto veće od konstantnog rada za nisku satnicu, ispunjavanju pravila i očekivanja okoline, obitelji i partnera, napravite promjenu! Krenite danas!
Tko ste vi?
Kad ste zadnji put sjeli sami sa sobom i zapitali se „Tko sam ja“? Tu vam može od velike pomoći biti pismo sebi. Možete si napisati pismo koje može glasiti DA ME UISTINU POZNAJEŠ. Napišite pismo o tome kakvi ste uistinu iza one društvene maske. Da me uistinu poznaješ znao bi da sam…povučen, ustrašen, romantičan…što god vam padne na pamet o sebi!
Koliko bi od vas podjelilo ono što zaista jeste i skinuli masku koju dajete u javnost. Jako malo. Društvo nas je naučilo da ukoliko ne radimo nešto po pravilu, nismo baš svi svoji. A zašto je toliki problem biti „outsider“? A sve to samo kako bi udovoljili društvenim pravilima, a sebe zarobili. Nije li vrijeme da se oslobodite mišljenja drugih, da se oslobodite tog posjedovanja. Netko će vas uvijek ogovarati i misliti da ste nikakvi, no znate što – to je samo njihovo mišljenje koje vas ne treba odrediti zauvijek.
Nemojte se bojati. Imate uz sebe sve zaštitnike. Kad ste u ravnoteži sa vašom stvarnom strašću i u njoj toliko odlučni, svi će se udružiti da postignete ono što ste zacrtali. Bitan je samo vaš fokus. Hoćete li se fokusirati na onih par komentara u kojima su vam ljudi rekli da ste ludi, napušeni, ružni, netalentirani? Ili će vam biti fokus na vas, na one koji vas prate i koji su vam zahvalni na svemu što radite? Vaša je odluka.
I od kada je pad počeo imati toliko negativne poveznice. Što je loše u padu? Što je loše u tome da nam netko da nogu? Što je toliko loše u neuspjehu?
Možda osjećate da ste ludi, ali niste. Možda se osjećate kao outsider ali niste. Svatko od nas ima nešto što može dati svijetu i što može podijeliti s drugima, samo je u većini slučajeva toliko duboko usađeno da ostajemo u tom zatvoru straha cijeli život. Strah nas je objaviti svijetu tko smo mi zaista. A zbog čega? Osude, kritika, nevoljenosti, čuđenja, prozivanja? Pa što! Bolje da vas i drugi osuđuju nego da vi sami sebe bacate u očaj mislima kako ste proveli još jedan dan radeći ono što ne volite, skrivajući svoje talente i informacije u sebi. Vi ste vrijedni i bitni. I krenite u ostvarenje svojih snova.
Jer to je ono zbog čega ste stvoreni. Da živite fantastičan život pun sreće, strasti, ispunjenja i ljubavi. To ste zaslužili svojim rođenjem. Samo ste se otuđili tijekom godina od vaše svrhe. Probudite se i krenite u ostvarenje onog što u dubini znate da možete i želite. Neka vam strah bude znak za akciju. Jer znajte da ništa bitno nije došlo iz zone komfora. Lako je biti u svoja četiri zida, siguran i zaštićen od svih povreda. No to nije život. Budite čudno hrabri za promjenu!
Kad ste se zadnji put ljuljuali na ljuljački iako imate podosta godina za takve stvari, skakali na trampolinu, stavili slušalice i plesali po ulici pjevajući, nasmijali se strancu na ulici, plesali kao da vam je zadnji dan u životu?
Čudni ljudi vam mogu biti inspiracija. Oni imaju toliko prednosti! Uz njih se ljudi često osjećaju slobodno. Čudni ljudi nas oslobađaju. Oni nas podsjećaju da ne treba biti „društveno normalan“. Svaki čovjek je nekako čudan, no svi izgledaju toliko normalni u javnosti. Čudni ljudi imaju hrabrost biti drugačiji!
Kad te zadnji put čuli rečenicu: „Sviđaš mi se, ti si čudan!“
Ok je biti čudan, jer toliki od nas se žele uklopiti!
A oni čudni ljudi će sve prihvatiti baš onakve kakvi jesu. Kad ste u blizini čudne osobe, možda ćete se osjećati oslobađajuće, smireno, blaženo. Jer oni vas prihvaćaju u vašoj čudnosti. Nije sve u normalnost. Društvo je malo u neredu. A svi su čudni. Čemu samo tolika gluma? Toliko normalnosti? Budi prirodan, ne normalan.
Zato priđite strancu, pričajte s njim ako to želite..što vas briga što će drugi misliti. Ponekad se od čudnih ljudi može toliko toga naučiti.
Budite čudni i osvijestite svoju čudnost a njom i spremnost da ćete od mnogih biti osuđivani.. Ali svejedno krenite iznova i opet budite čudni, i ako vas netko opet osudi za to, budite još čudniji! Nikome osim sebi ne dugujete objašnjenja.
Svi se toliko boje da ne ispadnu čudni, umišljeni, ludi. No, tko vam je bitniji, VI ili DRUGI?
Da li vam je bitnije da radite ono što želite, ili ono što društvo kaže da trebate željeti?
OSLOBAĐANJE ILI ROPSTVO?
Nositi sve što želite, farbati se kako želite, poštovati seksualnost koju imate i prihvaćati ju.
Oslobodite se, i postanite čudni! U tom je čar.
Što bi se dogodilo da kažete nešto što bi zaista šokiralo ljude? Nešto što nitko ne bi odobrio.
Izazivam Vas da sutra napravite nešto po svom guštu, i ono što nitko ne bi očekivao od vas.
Pa ako to uključuje i odlazak na vjenčanje nagi. Toliko je oslobađajuće uraditi upravo ono što nikako nije društveno prihvatljivo.
Osjećajte se slobodno da uradite što god želite!
Zato su čudni ljudi odlični, uvijek nas mogu podsjetiti kako sami sebe shvaćamo previše ozbiljno u ovako kratkom životu.
Njegujte svoju čudnost. Njegujte svoje biće. Ne shvaćajte se ozbiljno. Dopustite si biti nesavršeni. Dopustite si biti izigrani, odbačeni, povrijeđeni. Jer kako ćete narasti ako nikad ne padnete..
Vrijeme je da krenete… I postanete najčudnija, ali ujedno i najautentičnija verzija SEBE.
Autor: Josipa Buterin
