Posljednjih tjedana, osjećala sam nevjerojatnu težnju disati, živjeti i upijati receptivnost… Prepustiti se, i otvoriti njezinoj svetoj mudrosti… Ovo divno iskustvo rezultiralo je nizom tekstova, koji temu receptivnosti obrađuju iz različitih kutova.
Osjećam… Upravo je receptivnost tema na koju smo se kolektivno pozvani osvrnuti. Kvaliteta, koju smo propustili njegovati. Područje, u kojemu se još trebamo iscijeliti. Tiha snaga, koju nam je zalijevati.
Pa krenimo, danas, s promatranjem njezinih osnovnih sastavnica…
Dopustimo da nas tekst u nastavku uvede u temu.
“Šiva i Šakti, božanski par, su sa svoje božanske ravni promatrali zemlju. Duboko su ih dotaknuli izazovi ljudskoga života, kompleksnost ljudskih reakcija i uvijek prisutna patnja, kao sastavni dio ljudskog iskustva.
Dok su tako promatrali što se događa, Šakti je uočila ubogog, vrlo siromašnog čovjeka kako hoda ulicom. Njegova je odjeća bila otrcana, a na nogama je nosio sandale koje su bile vezane užetom, kako se ne bi raspale. Njezino srce je preplavilo suosjećanje. Dotaknuta njegovom dobrotom i njegovim teškoćama, okrenula se svom božanskom suprugu i zamolila ga da tom muškarcu da nešto zlata.
Šiva je dugo promatrao tog čovjeka.
“Najdraža suprugo, ne mogu to učiniti”, odvratio joj je.
Šakti se zapanjila: “Kako to misliš, mužu?! Ti si kraj Svemira, kako ne možeš učiniti tako jednostavnu stvar?”
“Ne mogu mu dati jer još uvijek nije spreman primiti”, odgovori joj Šiva.
Šakti postane ljutita: “Želiš reći da ne možeš jednostavno baciti vreću zlata na njegov put?”
“Naravno da mogu”, odgovori joj Šiva, “ali to je potpuno druga stvar.”
“Molim te, mužu!”, odvrati mu Šakti.
I Šiva baci vreću zlata na muškarčev put.
Ubogi muškarac je nastavio hodati, misleći u sebi: “Pitam se hoću li danas pronaći nešto što bih mogao večerati ili ću ponovno gladovati?”
Izlazivši iz zavoja, ugledao je nešto na cesti.
“Aha!”, uzvikne: “Pogledaj ovo, veliki kamen! Kako sam sretan što sam ga ugledao! Mogao sam još više uništiti svoje sandale.”
I tako muškarac oprezno prekorači “prepreku” i nastavi dalje svojim putem.
Čini se kako nam život baci mnogo vreća zlata na put. Rijetko kada one izgledaju kao ono što uistinu jesu.”
(Iz knjige “Kitchen Table Wisdom: Stories that Heal”, autorice Rachel Naomi Reme)
Od malih nogu, i djevojčice i dječake, uče kako činiti i djelovati, kako se osigurati, kako se (iz)boriti… Vrlo rano, mi naučimo kako dati svoje vrijeme, svoj novac, svoju životnu energiju… Pritom nerijetko ostajemo potpuno slijepi za mudrost kako primiti. Zaboravljamo da je, baš kao i davanje, i primanje umijeće.
U ovom, i dalje dominantno muškom, svijetu, cijeni se aktivno, agresivno, natjecajuće…, a potiskuje nježno, ranjivo, kreativno, prihvaćajuće, dočekujuće… Propagirajući sirovu snagu maskulinog, potisnuli smo iskonsku moć femininog.
Postignuća uglavnom pripisujemo izoliranom djelovanju malog, naizgled odvojenog pojedinca ili nešto većih interesnih skupina (ponovno sačinjenih od naizgled malih, izdvojenih individua), pritom zaboravljajući na moć snažne, otvorene cjeline- koja prima, upravo onoliko koliko može, i onda, kada je za to spremna.
Naša iskonska moć izranja iz nepresušnog Izvora. Od njega prividno odvojeni, operiramo na mnogo nižem stupnju našeg potencijala. Dok se odbijamo otvoriti tom rezervoaru nepresušne energije, iscrpljujemo vlastito biće, koristeći vrlo limitirane rezerve.
Naučeni smo kako postići i ugrabiti- to nam je poznato. Prepustiti se i predati svoju kontrolu nakon što smo učinili sve u svojoj moći- to već izlazi iz naše zone komfora, pa u tom smislu mnogima od nas i dalje ostaje nepoznato.
Naučeni smo dati.
Naučeni smo i tražiti.
No, koliko nas je uistinu i spremno primiti?
Ne znamo biti receptivni. Bojimo se biti receptivni. Tražimo pomoć, savjet i uputu, ljubav, podršku, suosjećanje, potvrdu i priznanje, nagradu…, a pritom i dalje postavljamo brojna ograničenja, pravila i uvjete te manifestiramo najrazličitije otpore, a sve radi zadržavanja predvidljivosti, lažnog osjećaja osobne kontrole i očuvanja različitih uloga, iza kojih smo se navikli skrivati.
Uranjajući u receptivnost, mi zapravo uzimamo snagu svojoj lažnoj osobnosti.
Napuštamo ulogu žrtve, čije sunce nikako ne može osvanuti.
Napuštamo osjećaj osobne kontrole i moći, kojim se tako rado volimo štititi.
Napuštamo i ulogu super-muškarca i super-žene, koji mogu i moraju “sve sami”.
Jednom receptivni, postajemo fluidni, spontani, pokretljivi… podložni promjeni. Okrećemo leđa obrascima koji su nas do sada vodili. Napuštamo teren kojim smo navikli hodati. Nesvjesni bezuvjetne snage koja nas podržava i činjenice da nas život bespogovorno voli, naizgled lišeni uporišta koji smo pronalazili u svojoj ornosti, naizgled postajemo ranjivi.
Nekom drugom dopuštamo da nas vodi.
Gdje nas vodi? Jesmo li sigurni? Smijemo li se prepustiti?
Ako se prepustimo, moglo bi završiti katastrofalno po nas. Kontrolirajućem egu, puštanje komandi je poput plovidbe ka sigurnoj smrti. Lakše je, čini se, navući lokot samoodrživosti. Praviti se sveznajući i svemogući, pa se zatvoriti mogućnosti da zaista primi, i u tom primanju procvjeta.
A receptivnost od nas traži da budemo meki, ranjivi, slobodni, otvoreni. Ona egzistira u nečinjenju. U našoj predaji životu. Ona je puko otvaranje onome što već jest, što postoji. Uočavamo ju u našoj spremnosti na primanje darova koji nam pristižu svakoga trenutka. Ona je naša sposobnost da se otvorimo obilju, a ova otvorenost se pak očituje našom mogućnošću da ga (svjesno) prepoznamo i da u njemu spremno uživamo.
Obilje dolazi u različitim formama. Postoji financijsko obilje, društveno obilje, unutarnje obilje- obilje radosti i ispunjenosti, koji dolaze iz našeg nutarnjeg bića. Postoji i obilje mudrosti, uvida, iscjeljujuće i kreativne energije..
Možemo biti receptivni za različite oblike nagrada za svoje činjenje, za primanje poruka od Božanskog, ali i golo bivanje, u kojem svojim osjetilima upijamo svu ljepotu trenutka u kojem postojimo… Sve su to različite forme obilja koje, u nama i oko nas, egzistira.
U realitetu, mi ne svjedočimo obilju, ne čujemo glas Božanskog i ne iscjeljujemo se jer smo zaboravili svoju moć, snagu i iskonsko porijeklo. Podcjenjujemo se, mislimo da nismo dovoljno vrijedni i da ne posjedujemo dovoljan kapacitet da bismo primili tu snagu, od koje nikada nismo ni bili odvojeni.
U svakom od nas postoji nepresušno vrelo obilja.. Naša receptivnost je odraz spremnosti da iz njega pijemo i primimo sve ono što nam je potrebno.
Receptivno je perceptivno, ljubavno, dopuštajuće, prepuštajuće, otvoreno…
Kada smo receptivni, mi dozvoljavamo- ne silimo, molimo, forsiramo i ne pokušavamo postići da bude, jer nam ja savršeno jasno da već jest. Širom otvaramo svoje srce, dočekujemo i dopuštamo.
Sve što može postojati već postoji. Apsolut obuhvaća sve, on je uvijek cjelovit, nikada manjkav, nedostajući, fragmentiran. Svojom frekvencijom, mi se naprosto usklađujemo s nekim od istovjetnih oblika postojanja. Srce nas, poput magneta, vodi onamo gdje trebamo stići- ako mu to dozvolimo.
Jednom receptivni, počinjemo živjeti u točci kontinuuma u kojoj sve ono što šapće naše ime već postoji.
Suprotno uvriježenom mišljenju, čista receptivnost nikada nije lijena. Upravo suprotno tome- ona je smiraj srca, koje zna da korača putem ispravnog djelovanja.
Receptivnost je mirno bivanje u kojem, svjesni naše bezuvjetne vrijednosti- činjenice da kao djeca obilja zaslužujemo sve najljepše i najbolje, mi postajemo uistinu spremni primiti.
Udahni. Izdahni. Osvijesti:
Bog me voli, onakvu/onakvog kakva/kakav jesam, i zato što me voli- on mi daje. Ne bježim od te ljubavi, skrivajući se iza plašta samodostatnosti… Umjesto toga, grlim njezinu snagu i mogućnost da me cijelog/ cijelu obuhvati.
U idućem tekstu, bavit ćemo se vezom između oskudice i nedostatka receptivnosti te promotriti unutarnje prepreke koje nas onemogućavaju da primimo darove kojima smo obasipani…
Ana Matorić
