Pomagati onima kojima je to potrebno i pružiti ruku pomoći ljudima koje volimo dobro je i plemenito; međutim, nitko ne zaslužuje svoj život posvetiti spašavanju drugih. Ova potreba za spašavanjem može se iscijeliti samo na jedan način: prvo treba spasiti sebe. Suočiti se sa svojim unutarnjim svijetom, vlastitim demonima, shvatiti ih i pobijediti kako biste osvijetlili najmračnije kutove.
Sindrom bijelog viteza tipičan je za mnoge ljude koji su se suočili s napuštanjem. Njihova potreba za spašavanjem drugih gotovo je kompulzivna, čak i ako to ne čine uvijek na najbolji način.
Sindrom bijelog viteza ukazuje na one ljude koji osjećaju gotovo kompulzivnu potrebu da spase druge, da im pomognu i riješe njihove probleme. Ovaj stav može potjecati od napuštenosti, traume i neuzvraćenih osjećaja.
Većina nas poznaje barem jednog rođenog spasitelja, nekoga za koga se čini da umjesto srca ima radar kojim otkriva potrebe drugih. Ponekad, kao što znamo, ta pomoć može dovesti do nametljivosti.
U drugim slučajevima, zahvalni smo na tom iskrenom i uvijek predanom altruizmu. Međutim, ne vidimo pozadinu te dinamike, ove potrebe. Sindrom bijelog viteza opisuje dio populacije sastavljen od nevidljivih pojedinaca, profila koji skrivaju rane, čvorova koji zapravo nikada nisu bili raspetljani.
Ovaj sindrom opisali su 2015. psiholozi i profesori Sveučilišta Berkekey Mary C. Lamia i Marilyn J. Krieger. O tome ćemo detaljnije govoriti u sljedećih nekoliko redaka.
Karakteristike sindroma bijelog viteza
U bajkama jahač na bijelom konju je taj koji spašava djevojku u opasnosti. U stvarnom životu, ovaj folklorni lik može biti muškarac ili žena, a često je njegova/njena najveća težnja upustiti se u ljubavne odnose s ranjenim ili ranjivim osobama. Ta će im veza omogućiti da se osjećaju korisnima, da iscijele drugoga i da ga učine jačim.
No povrijeđeni rijetko uspijevaju iscijeliti druge; naprotiv, njihova rana često raste i oni postaju ogledalo na kojem se ogledaju sve veće traume i patnje. Oni su frustrirajući pokušaji iskupljenja, koji uzrokuju neizbježnu nesreću.
Evo što se krije iza sindroma bijelog viteza i sljedeće objašnjava ovo ponašanje.
Uzroci pokretanja
Prošlost koju čine zlostavljanje, autoritarni roditelji ili nedostatak zdrave ljubavi tijekom djetinjstva – to su čimbenici koji najčešće uzrokuju sindrom bijelog viteza. Proživljavanje različitih iskustava napuštenosti, kako na razini obitelji tako i od strane partnera, obično je okidač.
Osobu pokreće strah od ponovnog doživljavanja te emocionalne distance, od povrijeđenosti, izdaje i napuštanja. To su posebno krhke osobe, s velikom sklonošću frustracijama, osjećaju uvrijeđenosti ili razočaranja, često zbog beznačajnih postupaka. Očituju nisko samopoštovanje i veliku nesigurnost.
Često imaju malo empatije, odnosno ne mogu razlikovati emocionalnu stvarnost drugih od svoje vlastite. Ne znaju postaviti granice i stoga se identificiraju u onima koji pate, s onima koji su zabrinuti ili uplašeni; međutim, svojim stavom pojačavaju patnju drugih.
Oni imaju tendenciju graditi visoko ovisne ljubavne odnose. Žele drugoj osobi biti sve. Oni nastoje biti taj temeljni oslonac, taj izvor dnevne ‘hrane’ i ta druga nezamjenjiva polovica. Takva situacija na kraju rezultira nesrećom i visokim emocionalnim povredama za obje strane.
Vrste bijelih vitezova
Sindrom bijelog viteza se ne manifestira na jedan način. U stvarnosti spada u spektar ponašanja:
Snažno empatičan bijeli vitez
U tom slučaju osoba uspostavlja neumjerenu emocionalnu vezu s partnerom ili s drugom osobom. Ovaj oblik empatije često se pretvara u izvor ekstremnih strahova.
Ovdje dolazi do ljubomore, želje za kontrolom, tjeskobe zbog izdaje.
Idealistički bijeli vitez
On je lik koji traži ljude koje će spasiti ili iscijeliti. Želi stvoriti savršeno, idealno biće.
Odgovornost za to poboljšanje omogućit će mu, štoviše, da uživa u slavi.
Uplašeni bijeli vitez
Od svih vrsta, ovo je najproblematičnije: to je osoba koja je doživjela duboku traumu (zlostavljanje, maltretiranje…).
Pogođeni osjećaju potrebu da pomažu drugima, ali ne znaju kako tu pomoć pružiti, kako pristupiti drugima, kako ponuditi svoju naklonost.
“Uravnoteženi” bijeli vitez
Ovo je koncentrirani i pun poštovanja spasitelj koji zna slušati; nudi svoju pomoć, ali poštuje drugoga i nastoji to učiniti dobro.
Međutim, to je još uvijek kompulzivno ponašanje i stoga nije baš prikladno.
Bijeli vitez bi trebao spasiti samo jednu osobu: sebe
Biti “uravnotežen” bijeli vitez ne oslobađa nas pravog problema: čak i tako hranimo želju da ubijamo tuđe zmajeve, izvlačimo mač i nosimo kacigu kako bismo se suočili s tuđim bitkama. Pomagati onima kojima je to potrebno i pružiti ruku pomoći ljudima koje volimo dobro je i plemenito; međutim, nitko ne zaslužuje svoj život posvetiti spašavanju drugih.
Sindrom bijelog viteza može se iscijeliti samo na jedan način: prvo treba spasiti sebe. Suočiti se sa svojim unutarnjim svijetom, vlastitim demonima, shvatiti ih i pobijediti kako bi osvijetlili najmračnije kutove.
Konačno, bijeli vitez morat će učiniti najhrabriju gestu: zatražiti pomoć od drugih.
lamenteemeravigliosa.it/Pripremila: Suzana Dulčić za atma.hr
