Postoji li vječnost, načelo koje u potpunosti odudara od pojma prolaznosti koji se ispoljava i očituje u svijetu u kojem živimo? Postoji li granica iznad privremenog koje ljudsko biće može spoznati i dostići? Roboti i računala, putovanja izvanplanetarnim prostorom, virtualna stvarnost – samo su neke od želja ljudskog bića koje imaju dodirnih točaka s idejama o postizanju besmrtnosti.
Može li čovjek prevladati nemilosrdni utjecaj vremena koji donosi starost, smrt i nestajanje? Postoje li dimenzije unutar, ili iznad ove propadajuće prirode, koje ljudsko biće može dostići i koje mu mogu osigurati vječni život? Taj panični strah od starenja, smrti i prolaznosti, oduvijek je obuzimao ljudski um. Uobičajeni natpis na javnim satovima u Srednjem vijeku – “Omnes vulnerant, ultima necat!” (“Sve ure ranjavaju, posljednja ubija!”) – ilustrira nam i potvrđuje ovu tvrdnju.
Što je vječnost?
Vječnost simbolizira ono što je lišeno granica. Jednom prilikom norveški književnik Bjornson zapisao je interesantnu misao: “Svi smo mi sjeme i potomstvo vječnosti.” Plotin je u svojoj “Eneade” (3,7) napisao: “Vječnost je život koji ustraje u svom identitetu, uvijek prisutnom u njemu samom u njegovoj cjelokupnosti.” Chevalier i Gheerbrant napominju, u “Rječniku simbola”, kako je vječnost životni čin beskonačnog intenziteta. To je apsolutni trajni intenzitet života koji izmiče svim nestalnostima promjena vremena. Otuda čovjekova želja za vječnošću koja se odražava u njegovoj neprestanoj borbi za život, toliko intenzivnoj da zauvijek može pobijediti smrt. Vječnost predstavlja beskonačnost vremena neovisnog o svakoj slučajnosti koja ograničuje, to je afirmacija postojanja u negaciji vremena.
U Bhagavad-giti (8.20) postoji stih koji nam kazuje da postoji druga, neočitovana priroda, vječna i transcendentalna prema ovoj očitovanoj i neočitovanoj materiji. Ta vrhovna priroda nikada ne biva uništena. Kada sve u ovom svijetu bude uništeno, taj dio ostaje takav kakav jest.
U ovom vedskom spisu, Bhagavad-giti, objašnjeno je pet temeljnih istina:
- Ona najprije objašnjava nauk o Bogu.
- Potom prirodni položaj živih bića, jiva.
- Također se objašnjava prakriti, materijalna priroda.
- Vrijeme, kala, tj. vijek postojanja cijeloga svemira ili očitovanje materijalne prirode.
- Karma, djelatnosti duše u materijalnom svijetu.
Dakle, iz Bhagavad-gite možemo naučiti što je Bog, što su živa bića, što je prakriti, što je kozmičko očitovanje, kako vrijeme njime upravlja i kakve vrste djelatnosti vrše živa bića. Krenimo redom.
Kozmičko je očitovanje puno različitih djelatnosti. Neki filozofi izjavljuju kako je očitovano stanje materijalne prirode nestvarno, ali to nije točno. Očitovanje svijeta ne smatra se nestvarnim. Ono je stvarno, no privremeno, poput oblaka koji putuje nebom ili kiše koja natapa žitna polja. Čim se kišno razdoblje završi i oblak ode, usjevi se suše. Slično tome, materijalni svemir nastaje u određenom vremenskom razdoblju, postoji neko vrijeme i potom nestaje. Tako djeluje prakriti. Taj se ciklus odvija vječno i zato je prakriti vječna; nije nestvarna. Pojavni ili materijalni svijet u koji smo stavljeni potpun je u sebi jer su svi elementi koji očituju materijalni svemir savršeno uređeni za proizvodnju svega što je nužno za održavanje svemira. Vrijeme trajanja ovog očitovanja utvrđeno je energijom vrhovne cjeline i kada ono istekne, ovaj svemir će biti uništen po savršenom planu.
Duhovno nebo
Naše pravo odredište je vječno, duhovno nebo, zvano sanatana. U materijalnom svijetu vidimo kako je sve privremeno. Sve nastaje, ostaje neko vrijeme, stvara popratne proizvode, smanjuje se i potom nestaje. To je zakon materijalnog svijeta. No, iznad ovog privremenog svijeta postoji drugi svijet o kojem imamo informacija iz vedskih spisa. Taj je svijet drugačije prirode, jer je sanatana, vječan. U njemu vrijeme nema nikakvog utjecaja. Naš krajnji cilj je povratak u božje carstvo. Kako ono izgleda također je opisano. Tako se spominje da to vrhovno prebivalište ne osvjetljava ni sunce, ni mjesec, ni vatra ni elektricitet. Oni koji ga dostignu nikada se više ne vraćaju u materijalni svijet. Na vječnom nebu nema potrebe za bilo kakvom vrstom osvjetljenja jer je duhovno nebo obasjano brahrnajyotijem, transcendentalnim zrakama. U sjajnim zrakama duhovnog neba lebde bezbrojni planeti. Brahmajyoti emanira iz vrhovnog prebivališta koje se naziva Goloka Vrindavana i cinmaya planeti, koji nisu materijalni, počivaju
na tim zrakama. Goloka je izvorni planet u božjem carstvu.
Nirmana-moha
Zahvaljujući uputama vedskih spisa ljudska bića dobivaju znanje o tome kako mogu napustiti materijalni svijet i započeti istinski blaženi život na duhovnom nebu. To vječno carstvo, padam avyayam, može dostići onaj tko je nirmana-moha. Što to znači? Sve dok ne odbacimo sklonost ka gospodarenju materijalnom prirodom ne možemo se vratiti u duhovno nebo, sanatana-dhamu. Tom vječnom carstvu, koje nikada ne biva uništeno, može prići samo onaj tko razvije duhovno znanje i tko nije očaran lažnim materijalnim užicima.
Odraz duhovnog neba
Na materijalnom nebu, čak i ako dostignemo druge planete, naći ćemo iste uvjete života kao i na našem planetu: rođenje, starost, bolest i smrt. Nijedan planet u materijalnom svemiru nije oslobođen tih inačica materijalnog postojanja. Međutim, na planetima duhovnog neba ne postoje takve materijalne bijede. Taj svijet je sat-cit-ananda što znači da je ispunjen vječnošću, potpunim znanjem i trajnom srećom. Materijalni svijet je samo odraz duhovnog svijeta. On je samo sjena stvarnosti. U sjeni nema potpune stvarnosti, ali po sjeni možemo shvatiti da stvarnost postoji. Dakle, ovaj materijalni svemir je stvaran, on postoji, ali je privremen i zato ne predstavlja potpunu istinsku stvarnost, već samo njezinu sjenu, njen surogat.
Odnos između dva svijeta
Postoji bezbroj duhovnih planeta u brahmajyotiju, duhovnom nebu. Tih planeta ima mnogo više nego planeta u materijalnom svijetu. Rečeno je da materijalni svijet predstavlja jednu četvrtinu stvorenog svijeta (ekamsena sthito jagat). U materijalnom svijetu postoje milijarde svemira s trilijunima planeta, sunaca, zvijezda i mjeseca, ali čitav materijalni svijet samo je manji dio sveukupnog postojanja. Veći dio nalazi se na duhovnom nebu.
Upute samospoznatih mudraca
Svete osobe i veliki samospoznati mudraci nam govore o važnosti spoznavanja ovih razlika koje postoje između spiritualnog, vječnog i materijalnog ili prolaznog svijeta. I vječni i materijalni svijet su puni obilja, ljepote i znanja, ali duhovni svijet je veličanstveniji jer je pun vječnosti. Kao što smo spomenuli, ovaj materijalni svemir se ponekad za neko vrijeme očituje i izgleda kao iskrivljena sjena duhovnog kraljevstva. Nalik je kinu koje privlači osobe da postanu privučene lažnom iluzornom stvarnosti koja se prikazuje na filmskom platnu. Tako osoba biva uhvaćena u zamku ovog privremenog svijeta te se identificira s različitim tjelesnim pripadnostima. Na taj način živo biće zaboravlja svoj duhovni identitet. Osjetila odmah postaju privučena produktima materijalne prirode i stoga um postaje instrument za postizanje različitih materijalnih iskustava.
Jedino pomoću naše inteligencije možemo postići oslobođenje i to njenom pravilnom upotrebom. Ona jedina može otkriti taj neprirodni položaj. Tada si osoba postavlja pitanja: “Tko sam ja? Zašto patim? Kako se osloboditi?” Svaki trenutak našeg života je vrlo važan. Zato ga ne smijemo trošiti na beskorisne stvari. Neki ateistički i materijalistički znanstvenici tvrde kako vječnost ne postoji i kako se sve završava sa smrću ovog tijela. Međutim, vrijeme je vječno i uspoređuje se s oštricom brijača. Ako ga pravilno koristimo, lijepo ćemo se obrijati – u drugom slučaju ćemo se porezati. Vede nam daju vrlo koristan savjet da ne stvaramo sami sebi nevolje zloupotrebljavajući svoje vrijeme.
Dokaz vječnosti
Jedan znanstvenik je jednom na press-konferenciji upitao A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada, vrsnog poznavatelja vedskih spisa, sljedeće pitanje: “Koji je dokaz da vječnost postoji?” Prabhupada mu je odgovorio: “To je vrlo jednostavno dokazati. Evo jednog primjera. Što mislite, zašto postoji tjeskoba? Zato jer smo po našoj izvornoj prirodi vječni. Pokušavamo na sve moguće načine zaštititi ovo tijelo od propadanja, ali ne uspijevamo u tome. Zato smo u velikoj tjeskobi. Ako nema vječnosti, kako onda može postojati riječ prolazno ili privremeno. Riječ ‘sin’ nema značenja bez riječi ‘otac, riječ ‘iluzija’ bez riječi ‘stvarnost’.”
U Bhagavad-giti spominje se kako duša nije ubijena kada je tijelo ubijeno. Ova tvrdnja je sama za sebe dokaz. To dokazuje našu vječnu prirodu. Dokaz se inače na sanskritu naziva prasthana. Tako postoji tri vrste dokaza, prasthana, na kojima moramo provjeriti svaku iznesenu tvrdnju i činjenicu:
- Shruti prasthana (slušanje) – dokaz primljen kroz autorizirano učeničko nasljeđe samospoznatih duhovnih učitelja. Sadrži četiri izvorne Vede (Rig, Yajur, Sama i Atharva) i njihove filozofske komentare – Upanishade.
- Nyaya prasthana – logika, argumenti, filozofska potraga i spisi koji su temeljeni na shruti (slušanje) i smriti (sjećanje). Odnosi se na Vedanta-sutru.
- Smriti prasthana (sjećanje) – dokaz koji se temelji na shruti. Odnosi se na Purane, Shrimad-Bhagavatam, te spjev Mahabharata u kojem se nalazi slavna Bhagavad-gita.
Zaključak
Samo osobe koje posjeduju viziju vječnosti mogu vidjeti kako je neuništiva duša transcendentalna, vječna, iznad ovog materijalnog svijeta, i da pripada Bogu.
