Strah je stanje potpune neistine, vrhunski konstrukt uma koji služi da bi postavio rešetke oko našeg istinskog sebstva, oko naše ljubavi i ugurao nas unutar jednog uskog spektra djelovanja i doživljavanja. Svaki put kad osjetite strah, budite sigurni da djelujete iz uma i da ste duboko poistovjećeni s njim. To je najbolji pokazatelj gdje se nalazite i koliko ste “blizu” ili “daleko” od sebe, od ljubavi koja jeste. Strah je u tom smislu veliki učitelj i ogledalo.
Suština onoga što nazivamo samospoznajom, podrazumijeva potpunu i korjenitu promjenu prioriteta koji se tiču same naše percepcije i doživljavanja života. Cijeli misterij samospoznaje leži u promjeni našeg fokusa s činjenja na bivanje. Mnogi imaju duboko ukorijenjenu predodžbu o tome da je potraga za Bogom proces koji se događa “negdje vani”, dok je zapravo stvar da se on može dogoditi jedino “ovdje unutra”.
Mnogi smatraju da je smisao života u činjenju, u kretanju, u akciji! To je zapravo najveći privid i temeljna iluzija koja nas drži u stanju dubokog nezadovoljstva i osjećaju kroničnog neispunjenja. Glavna varka je uvjerenje da nešto moramo učiniti da bismo bili.
To ne znači ni u kojem slučaju da su kretanje ili djelovanje besmisleni ili nevažni. Ili da bismo se svi odjednom trebali prestati kretati i raditi bilo što i sjesti u položaj lotosa i meditirati dan i noć ili forsirati svetačko držanje. Uopće ne. To samo znači da ste shvatili da je činjenje sredstvo, a ne svrha.
Jer, ako pogledate, uvidjet ćete da postoji svega nekoliko osnovnih modalnih (“načinskih”) radnji koje neprestano ponavljamo u životu a koje su zajedničke svim ljudima na planetu, bez obzira kakvih oni statusnih, kulturoloških ili ideoloških pozadina bili.
U osnovi, možemo hodati, trčati, ležati, sjediti, govoriti, obavljati osnovne tjelesne funkcije i eksperimentirati s varijacijama na tu temu. I sad, zamislite, unutar tih par osnovnih radnji je smješten spektar svih mogućih ljudskih iskustava i aktivnosti od početka povijesti.
Što nam to govori? Govori nam upravo to da fizičko “činjenje” nije samo po sebi svrha niti smisao našeg postojanja u ovom svijetu. To nije ono što je nama “doista” važno. Ono što je nama važno su iskustva koja doživljavamo preko toga što radimo. Važno nam je kako se osjećamo dok nešto radimo. Tko mi jesmo dok to radimo. Kako se odnosimo prema drugim ljudima, kakva je ta razmjena energija, ta dinamika, taj odnos s drugim živim bićima. Važan je naš subjektivni doživljaj života.
Dakle, iz ovog uvida proizlazi temeljna spoznaja da kvalitetu našeg iskustva određuje naše promatranje i doživljavanje, odnosno, način na koji interpretiramo okolnosti. Jer, kad bi fizički modaliteti određivali kvalitetu nečijeg iskustva, onda bi svaka osoba u podjednakim okolnostima imala isti doživljaj i isto iskustvo, što, kao što vam je poznato, nije slučaj. Dakle, postavlja se pitanje, ako nisu za fizičko tijelo, za koga su ta iskustva?
Tko je taj promatrač, tko je taj koji doživljava? Možda ćete automatski pomisliti da je to um, međutim, shvatit ćete s vremenom da um, u svoj svojoj složenosti, nema konačan odgovor, i da je njegov doseg zapravo ograničen na svijet koji može doživjeti preko pet osjetila.
Uvidjet ćete da se brzo umara i iscrpljuje svoje izvore zadovoljstva i radosti, zbog čega je njegova pažnja vječno usmjerena prema novom izvoru radosti, prema novom zadovoljstvu. Suočen s nekim problemom na koji nema odgovor, on u najboljem slučaju reagira frustracijom i ogorčenjem, a u najgorem pribjegava nasilju.
Na kraju, dolazite do spoznaje da sve upućuje prema tom neopipljivom, nematerijalnom doživljaju radosti i punine, iskustvu potpune cjelovite ljubavi, to je ono što leži u srži svake radnje, akcije, kretanja, to je ono za čim svi tragaju, ono čemu svi teže, bili toga svjesni ili ne.
Sve aktivnosti i “događanja” u koja bježimo su uzaludni pokušaji našeg uma s kojim smo se duboko poistovjetili, da kroz činjenje i kretanje, kroz ostvarivanje ciljeva dosegne taj izvorni osjećaj potpunosti i jednote za koji vjeruje da se nalazi izvan njega. I sve dok se nastavimo u potpunosti poistovjećivati isključivo s umom, s našim egom, taj privid da je radost negdje izvan nas će nas uvijek pratiti poput sjene.
Glavni trik je u tome da jedino kad utišamo aktivnost uma možemo doprijeti do tog mjesta na kojemu prepoznajemo da je ta punina, ta iskra vječne i bezuvjetne ljubavi naše prirodno stanje. Tu shvaćamo da mi jesmo ljubav i da kao takvi ne moramo ništa činiti da bismo ju dosegnuli, ne moramo ništa postići.
Ne moramo ići okolo od jedne do druge osobe očajnički im pružajući svoju prosjačku zdjelicu i moleći ih za malo ljubavi. Jer, kad bi naša ljubav bila negdje izvan nas, kako bismo ju ikada mogli biti u stanju osjetiti u sebi i izraziti ju prema van? Shvaćate?
Možete li dati nekome nešto što već i sami nemate? Ne, isto je tako i s Ljubavlju. Mi već jesmo puni ljubavi, mi smo sama ljubav. Jedino što trebamo je prepoznati to, oljuštiti one zapečene slojeve naših KULTuroloških uvjerenja koje smo prisvojili kroz život i jednostavno dopustiti joj da izroni na površinu. Tu se rješavamo iluzije o ovisnosti.
Upravo je zato, živjeti potpuno u sadašnjem trenutku, u stanju čiste zahvalnosti, točka savršene ravnoteže koja u našem iskustvu pomiruje dvije naizgled oprečne krajnosti – onu apsolutnu, neopipljivu, duhovnu razinu s ovom relativnom, opipljivom i pojavnom i ujedinjuje ih u spoznaji da je ova pojavna i materijalna razina samo manifestacija one prve, apsolutne.
Mnogi na “duhovnom putu” vjeruju da su zapeli ovdje i da hitno trebaju nešto učiniti da bi postigli “oslobođenje”, pri čemu se to oslobođenje obično smatra nekom vrstom “konačnog bijega” iz ove stvarnosti.
U stanju zahvalnosti, međutim, shvaćamo da oslobođenje nije pitanje fizičkog odredišta na koje trebamo stići, da to nije pitanje nekakve nedefinirane budućnosti ili nekih posebnih okolnosti kada će se sve nekim čudom samo od sebe riješiti i mi ćemo osjetiti blaženstvo.
Ne, tu nam postaje savršeno jasno da se pravo “oslobođenje” događa u svakom trenutku u kojem si dopustimo slobodu da jednostavno budemo ljubav! To je trenutak oslobođenja od uma, od straha i tjeskobe koji proizlaze iz duboke identifikacije, odnosno poistovjećivanja s našim egom koji vjeruje da je odvojen od cjeline i ukupnosti života.
To je sloboda od naših uloga s kojima smo se saživjeli, sloboda od mentaliteta ja i oni, straha da nas nešto može povrijediti. Upravo je strah naš najveći zatvor, to je stanje potpune neistine, vrhunski konstrukt uma koji služi da bi postavio rešetke oko našeg istinskog sebstva, oko naše ljubavi i ugurao nas unutar jednog uskog spektra djelovanja i doživljavanja.
Stoga, svaki put kad osjetite strah, budite sigurni da djelujete iz uma i da ste duboko poistovjećeni s njim. To je najbolji pokazatelj gdje se nalazite i koliko ste “blizu” ili “daleko” od sebe, od ljubavi koja jeste. Strah je u tom smislu veliki učitelj i ogledalo.
Strah jest um i um jest strah. U prisutnosti ljubavi nema nikakvog straha, samo čista, neobuzdana i nesputana radost ovdje i sada koja izvire iz samog središta vašeg bića jer ste prepoznali da vi jednostavno jeste, da ste bili i da ćete uvijek biti potpuni, cjeloviti i vječni. Zamislite si na trenutak to stanje slobode, to olakšanje… Možete li si to predočiti?
Trenutke tog iskonskog stanja u kojem strah nema nikakvu moć nad vama… gdje samo radost i ljubav protječu vašim srcem, vašim žilama, vašim cjelokupnim bićem, gdje shvaćate da je strah vic, projekcija vašeg uma jednako kao što je i sjena projekcija vašeg tijela na područje na kojem ono zaklanja sunce, ali koja sama po sebi nema nikakvu stvarnu snagu.
Naš strah je onoliko snažan koliko mi želimo da on to bude. Što je veći stupanj identifikacije nas s našim egom, to je i strah u nama veći. Što više vremena provodimo u bivanju, pri čemu zaboravljamo na svoj ego, strah nestaje sam od sebe.
Tu potpunu slobodu od straha možete osjetiti svaki put kad svjedočite trenucima istinske ljepote, u trenucima u kojima prestajete razmišljati, poput onih u kojima vam prizor neopisive ljepote jednostavno oduzme dah!
Vi ste u tom trenutku cijelim svojim bićem uronjeni u tu ljepotu i toliko ste preplavljeni tim iskustvom da nešto duboko i istinito paralizira vaš um i ostavlja vas samo u tom stanju oduševljenja, fascinacije i divljenja u kojem je svaka stanica vašeg bića opuštena i potpuno spokojna, potpuno zadovoljna. I to je to, samo to je bitno, ništa vam drugo nije potrebno. Vi jeste to i to ste vi.
Tu se u vama budi osjećaj svetosti života, tu prepoznajete tu dublju razinu postojanja. Doživljaj iskonske ljepote je taj dragocjeni ključ koji otvara vrata prema našoj nutrini, prema našoj esenciji. Ti trenuci zajedništva sa samima sobom u tišini, u bivanju, u divljenju… otvorite se prema tome. To je trenutak ponovnog susreta između vas i te bezgranične, vječne i sveprisutne ljubavi na koju ste davno zaboravili.
Tu ste svjesni da svaka radost koju doživljavate izvan sebe preko određenih stvari ili okolnosti je u suštini samo odraz vječne radosti koja već postoji u vama, ali da to što je “izvan vas” nije samo po sebi izvor te radosti!
Najbliže što može opisati i dočarati to stanje u okvirima našeg zemaljskog iskustva je stanje zaljubljenosti. Prisjetite se vremena kad ste se prvi puta iskreno i duboko zaljubili u nekoga. Vaš cijeli svijet je bio predivan, stalno ste bili nasmijani, razdragani, ispunjavao vas je osjećaj bezvremenosti, onaj osjećaj opijenosti i trajnog uzbuđenja, iščekivanja da se dogodi taj susret s vašom dragom ili vašim dragim.
A onda, u trenutku susreta, bam – eksplozija čiste i neobuzdane radosti i ispunjenja koje traje i raste. To je razlog zbog kojeg je zaljubljenost jedno od najdubljih i najljepših iskustava za svakog čovjeka, htio on to priznati ili ne. Vi u tom trenutku ne razmišljate – vi jeste, važan vam je samo taj osjećaj ljubavi koji vas opija, hrani i prožima, sve ostalo je sekundarno.
A jedina razlika između zemaljske i božanske zaljubljenosti je u tome što ste, u stanju božanske zaljubljenosti vi zapravo zaljubljeni u sam život i ne stvarate razliku, ne prosuđujete. Vi samo prihvaćate sve u svoj široki zagrljaj suosjećanja i razumijevanja.
U tom stanju, vaša ljubav obuhvaća sve ljude, mjesta, okolnosti, događaje. Shvaćate da je to sve podjednako sveto i veličanstveno, podjednako vrijedno i lijepo. Tu shvaćate da su drugi ljudi zapravo samo drugačiji izražaj te jedne vječne ljubavi, te jedne vječne duše koju svi mi dijelimo, na isti način kao što i svi udišemo isti zrak.
To je trenutak spoznaje sličan onome u kojem dijete za vrijeme maskenbala shvaća da se pod svim tim različitim maskama na kraju ipak kriju samo ljudi. Iako se na površini maska vještice ili vukodlaka čini zastrašujućom, vas one ne mogu zavarati, jer znate pravu istinu. To što drugi doista misle da su vještice ili vukodlaci ne mijenja vašu predodžbu o njima jer znate da su oni samo zaboravili tko su. Toliko su vremena proveli pod maskama da su povjerovali da su oni maske.
Tu vas pogađa onaj dubok i iskren osjećaj da su svi ljudi vaša braća i sestre i u svakome možete vidjeti tu istu suštinu koja nas sve povezuje, koja omogućuje dvama potpunim strancima sa sasvim različitih krajeva svijeta da postanu najbolji prijatelji.
I tada sve doživljavate kao dio svoje obitelji, uvijek vođeni tim shvaćanjem. Tu vam postaje jasno da je nemoguće voljeti samo jednu osobu na onaj posesivan način koji je u tolikoj mjeri uvriježen u našem svijetu i da voljeti samo jednu osobu zapravo znači smrt ljubavi, jer ljubav jednostavno jest, slobodna i protočna, ona je istina vašeg bića i kao takvu ju se ne može ograničiti, ne možete ju ukalupiti, ne možete ne voljeti.
Ona je poput vode koja se razlijeva preko svega, poput zraka koji ispunjava svaki prostor… Svaki pokušaj ukalupljivanja, ograničavanja ili zatomljavanja te ljubavi od strane vas samih ili drugih dovodi do duboke neravnoteže i predstavlja temeljni izvor patnje za sve oblike života (zato se i zove ljubomora).
U tom stanju zapravo prestaju sve težnje, osim težnje da preko promatranja i doživljavanja svega toga sve više rastemo u razumijevanju i shvaćanju nas samih, spoznaji našeg istinskog identiteta, da otkrijemo taj veliki misterij jednote i povezanosti svega što postoji. U tom stanju osjećate da vam je ta ljubav i radost bliža od vas samih, od vašeg vlastitog daha.
Osjećate da Život preko iskustava neprestano komunicira s vama, kao da nam želi reći da smo mi zapravo sve to što percipiramo. To je svrha i smisao svakoga iskustva. Da nam pruži spoznaju o tome tko mi jesmo. Promatrajte i osluškujte i doći ćete do tog shvaćanja.
Cjelokupni život je ogledalo koje nam u svakom pojedinom trenutku pokazuje tko mi jesmo, koliko smo blizu ili koliko smo daleko od ljubavi, zrcali nam naše stanje i omogućuje nam dublje razumijevanje nas samih, naših postupaka, naših radnji. Život je stvarno veličanstven. On ti omogućuje sva ta iskustva i “pozitivna” i “negativna”, postavlja ih pred tebe i onda se jednostavno povlači i tiho promatra, da vidi, kakvu ćemo mi pouku izvući iz svega toga i hoćemo li uopće.
Trenuci tišine su oni koji nam omogućuju istinske uvide. Jesmo li postali svjesni svojih postupaka, jesmo li sagledali bit te situacije koju nazivamo negativnom ili koju smo površinski doživjeli kao lošu i osudili?
Ako nismo, drugom prilikom dolazi opet slična situacija i tako se ti situacijski obrasci ciklički ponavljaju sve dok ih ne razriješimo, dok ne shvatimo i usvojimo lekcije koje je ljubav/život pripremio za nas, odnosno, one koje smo mi sami odabrali razumjeti i shvatiti. Ako smo shvatili i prepoznali tu određenu situaciju, spremni smo krenuti dalje, na novu razinu, i tako svakim novim iskustvom dodajemo još jedan komadić toj vječnoj i rastućoj slagalici našeg autoportreta.
U tom kontekstu doživljavanja života, shvaćate da ondje gdje vaš ego vidi priliku za prosuđivanjem i osuđivanjem, vi vidite priliku za sve dubljim i širim razumijevanjem. Postupno, na tom putu spoznavanja sebe kao ljubavi, dolazite do stupnja u kojem promatranjem postajete svjesni svake situacije u kojoj ne izražavate ljubav, u kojoj ne izražavate istinu onoga što jeste. To jednostavno nepogrešivo osjećate. Ne morate to nikome nužno priznati, jednostavno znate.
Dolazi vam samo od sebe u obliku unutarnjeg glasa, osjećaja koji vam, svaki put kad učinite nešto što odstupa od ljubavi, koliko god to trivijalno bilo, govori: “ovo nije bio način ljubavi”, ili “što bi ljubav sada učinila u ovoj situaciji?” Ta svijest je neprestano prisutna u vama i podsjeća vas na onu konačnu istinu, a to je da um zapravo nema rješenje, i da ništa nikada ne možete istinski riješiti umom.
Ono što je zanimljivo kod toga je da vas taj osjećaj, taj glas u vama ne prosuđuje niti vas opominje, on vam jednostavno pruža jasan uvid, ukazuje vam i usmjerava vašu pozornost prema tome kako biste vi sami to prepoznali!
Oživotvorenje te spoznaje našeg istinskog sebstva kao čiste ljubavi koja je manifestirana u ovom fizičkom obliku je smisao i svrha ovog našeg životnog iskustva, ove igre, ovog fizičkog holograma. Međusobno prepoznavanje pojedinih naizgled odvojenih i različitih dijelova kao dijela tog sveobuhvatnog, sveprožimajućeg i vječnog jednog i izražavanje poštovanja i ljubavi prema svakom živom biću, prema svakom obliku života – to je to!
To je taj mistični doživljaj u vašem srcu, Božanska romansa između vas i života, između vas i vas.
Ono što vam od srca želim je da doživite to iskustvo!
Namaste!
