Mnogi se roditelji libe plakanja kraj djeteta, no život nije samo cvjetna livada. Tuga je sasvim prirodna emocija, dio našeg života. Pokazivanje emocija je zapravo nužnost ako želimo razviti emocionalnu inteligentnu djecu.
Prvi sprovod kojeg se sjećam bio je onaj moje pranone na Hvaru početkom osamdesetih. Imala sam 4-5 godina. Ne sjećam se toga kao neke traume, nego kao dijela života i opraštanje od nonice koja je bila blaga prema meni. Nisam plakala, iako svi oko mene jesu.
Danas na sprovodima ne viđam djecu. U kulturi gdje današnji roditelji pokušaju djecu zaštititi od svega „lošeg“, od dosade do gubitka voljenih, postalo je nepoželjno da se djecu dovodi na sprovod.
No djeca nisu svemirci i kad-tad će osjetiti da su nešto izgubili ili nekog izgubili, a da im nitko nije rekao kako se i kad dogodilo.
Psiholozi tvrde da većina djece može shvatiti što je smrt između 5. i 7. godine života, dok mlađa djeca nemaju još sposobnost povezivanja sprovoda s nečim finalnim. Kako kažu, gotovo nitko ne dolazi na terapije kad odraste jer su bili na nekom sprovodu. Neki pak dolaze jer nisu bili.
Ako djetetu premine mama ili tata kad oni imaju dovoljno godina da shvate što se dogodilo, nipošto djetetu ne bi trebali izostaviti s oproštaja i lagati mu.
„Otišao je na putovanje“ znači da se može vratiti.
„Sada spava“ znači da će se probuditi.
Dijete nije dobilo šansu za krajem, nego je u konstantnom iščekivanju povratka koje jednog dana može prasnuti kroz tjeskobe i depresije – jer se povratak nije dogodio!
Moji su roditelji preminuli dok sam bila mlada i moja curica od tri godine ih nikad neće upoznati. Zna da ima nonu i didu koji nisu živi, koji je čuvaju s neba. Nisam ulazila u detalje, jer je premala, a nisam sigurna je li moj odgovor da „nisu više s nama jer sad žive na nebu“ isto loš. Svakako taj odgovor nije finalan i kad bude starija, saznat će da su preminuli.
Trebamo li plakati ispred djeteta? Da!
Mnogi se roditelji libe plakanja kraj djeteta, no život nije samo cvjetna livada. Tuga je sasvim prirodna emocija, dio našeg života. Pokazivanje emocija je zapravo nužnost ako želimo razviti emocionalnu inteligentnu djecu.
Ako djeca vide da i roditelji plaču i sami će lakše ispustiti suzu kad nastupi stres umjesto da ga kontroliraju.
Djeci treba jednostavnim jezikom objasniti zašto plačete, zašto ste tužni, omogućiti im da vas vide ranjive, da dožive vaš način opraštanja od gubitka voljene osobe. Vodite li djecu na sprovod, pripremite ih unaprijed za ono što će biti, recite im kako će se ljudi ponašati.
Ako ste vi među ožalošćenima, nije loša odluka da povedete nekog od povjerenja tko će se pobrinuti za djecu ako im postane prenaporno.
Barbara Slade Jagodić/zadovoljna.dnevnik.hr
