Ne možeš me povrijediti. Ne možeš me poniziti. Ne možeš napraviti ništa da bi učinio da se osjećam onako kako ja nisam izabrala da se osjećam. Ne možeš, ni ti niti bilo tko drugi. A znaš zašto? Zato što je moje svjetlo jače od tvoje tame!
Neko može pomisliti da me je povrijedio ili ponizio, može pokušati da isprovocira neku reakciju od mene, ali svjetlo u meni toliko jako sija da ću se ja i poslije toga moliti za tu osobu i blagosloviti je.
Mogu razumjeti neljudskost. Sad mogu, ranije nisam mogla.
Ranije sam osuđivala tu tamu u ljudima, sebičnost, mržnju, zlo. Sad razumijem te ljude, žao mi ih je. Ne osuđujem ih uopće. Nemam više potrebu mijenjati ih, objašnjavati ili ih se plašiti. Ako već ne mogu da ih izbjegnem, onda više ne dozvoljavam da njihova tama zaklanja moje svjetlo. Jer moje svjetlo je jače od njihove tame!
Postoje, ja ih volim zvati “gorki” ljudi, pošto sam uvjerenja da ne postoje loši ljudi, postoje samo neugodne okolnosti koje su stvorile taj pelin u njima. Ti gorki ljudi zapravo, obično nisu svjesni gorčine koju nose u sebi. Oni koji su puni bijesa i srdžbe nisu svjesni da su takvi, jer zapravo ne znaju za druge osjećaje, pa stoga misle da su to jedini koje postoje. Zamislite samo koliko je bolno živjeti takvim jadnim i bijednim životom.
Nakon što sam zakoračila na put istine, spoznala sam i to da se čovjek ne treba vezati ni za šta – niti za ljude ni za ishode. Odavno već zahvaljujem na svemu što dođe u moj život i na onome što ode iz mog života. Bogu hvala, dobro je kad neki ljudi uđu u tvoj život, Bogu hvala dobro je i kad neki odu od tebe. Nekim ljudima je prejako to svjetlo koje nosiš u sebi.
I zaista, kakva je istina to da je sve dobro baš onako kako jeste! Kakva ogromna istina. Gromada od istine!
Nju spoznaš nakon što osvijestiš još jednu istinu – oslobodi se od iluzije. Shvatiš da od ljudi, situacija, općenito od života pravimo sami jednu iluziju za koju smo uvjereni da je stvarna.
Ne mogu vam opisati osjećaj kad sam ja osvijestila svoju najveću iluziju. Nazvala sam je gromada od iluzije. Prvo sam bila začuđena, zatim zbunjena, pa potom u potpunoj nevjerici pokušavala shvatiti kako sam stvorila tako nešto u svom životu. Pa zatim drugu,treću… I tako čitav niz nekih mojih iluzija za koje sam bila uvjerena da su itekakve istine. Bio je to nevjerojatan moment!
Potpuno čudesno iskustvo, koje je ranije bilo jako bolno i godinama mi je pritiskalo sve moguće gumbe. Bol se tada pretvorila u radost. Što znači da je i bol bila iluzija. Ja sam je stvorila, nije bila stvarna!
Možemo izabrati hoćemo li osjećati bol ili radost. Možemo izabrati hoćemo li živjeti iluziju ili pravi život. Izbor je samo naš. Često ga i nismo svjesni, jer smo polu-uspavani. Živimo u tami, a svjetla se plašimo. Zaboravili smo gdje se nalazi prekidač, tražimo ga rukom po zidu u mrklom mraku i nikako da ga napipamo. Pa tu je negdje bio…
Sjećate li se iz djetinjstva onih svjetlećih kukaca, svitaca, krijesnica – Lampyris noctiluca? Stalno smo ih viđali noću i lovili ih kao djeca. Meni su oni oduvijek bili fascinantni, jer mi ljudi smo isti kao ti svjetleći kukci- svako od nas nosi to svjetlo u sebi u toj središnjoj zoni svog energetskog tijela. Tu je smještena i srčana, četvrta čakra – Anahata, na sanskritu to znači nepobjedivo, neporaženo…
Moje Svjetlo je jače od tvoje tame i… znam da je i tvoje Svjetlo jače od svake tame! Nepobjedivo, neporaženo….
Magdalena Erkić
