Navika bodrenja samoga sebe trebala bi nam biti servirana kao doručak. Svako jutro biste trebali gledati na to da prepoznate trenutke u danu kad ste bili dobri i kvalitetni, te sami sebi natuknuti koliko ste ponosni na sebe. I kakav učinak ima to hvaljenje, a kakav pokuda?
Nema tog pojedinca koji je uspješno svladao sve, koji korača kroz život lišen negativnih emocija, koji nije skrenuo s puta i očajavao radi nedostižne i nepoznate budućnosti. Jer, učimo dok dišemo, i kad mislimo da znamo sve, shvatimo da smo tek na početku spoznaje.
Vrlo često, kad se naumimo da napravimo nešto, skloni smo kritizirati vlastiti rad i analizirati svaki, pa i najmanji korak. To vrlo brzo može postati svakodnevna opsesija, te može zatvoriti vrata istini. Prečesto se osvrćemo analiziranju i samokritičnosti, nesvjesni pritom njene destruktivnosti.
U malim količinama, samokritičnost može biti poželjna i jako dobra. Onda, kad kroz nju shvaćamo gdje smo griješili, koliko nam je trebalo da se vratimo na traku kojom smo prethodno i sigurno išli. Možemo samokritičnost pretvoriti u poticaj da budemo bolji, radi sebe. Ponekad nam pomaže da možemo realno sagledati stvari, sve što nas okružuje i sve što jesmo ili nismo uložili, kako bismo otkrili onaj dio slagalice koji nam nedostaje.
No, gdje je granica između zdrave i normalne razine samokritičnosti, a gdje počinje podcjenjivanje i svakodnevno omalovažavanje, neuvažavanje kvaliteta koje posjedujemo?
Na trenutak zastanite, pokušajte smiriti misli i pitati se jednu stvar: Jeste li sretni s osobom kakva ste danas? Ako niste, zašto niste? Ako krenete nabrajati sve osobine koje imate, i zapazite na kraju rečenice ono veliko ALI, vrlo vjerojatno je da ste skloni pretjeranoj samokritičnosti. Ukoliko važete sto puta nešto prije nego li donesete odluku, bila tu riječ o nekoj banalnoj stvari ili većoj prekretnici, istina je nemate dovoljno povjerenja u svoje sposobnosti i radite si štetu.
Ok je znati kad treba stati, ali nije ok stopirati svoj daljnji rast samo radi toga što nemamo dovoljno vjere u sebe i konstantno se spuštamo i omalovažavamo.
Umjesto riječi pokude, pokušajte trenirati na sebi riječi hvale. Kad ste si zadnji put zahvalili za sve što ste prošli? Zato što ste ostali svoji, prisebni, zdravi i normalni? Kad ste rekli hvala za sve one lekcije i ljude koji su se trebali desiti kako biste narasli i shvatili tko ste? Kad ste se poticali od jutra za sve ono malo, sitno što sad svakodnevno činite, a prije ste konstantno odgađali?
Widget not in any sidebars
Vjerujte, ta navika bodrenja samoga sebe trebala bi nam biti servirana kao doručak. Svako jutro biste trebali gledati na to da prepoznate trenutke u danu kad ste bili dobri i kvalitetni, te sami sebi natuknuti koliko ste ponosni na sebe. I kakav učinak ima to hvaljenje, a kakav pokuda?
Zna se. Osoba koja odrasta ili živi u stvarnosti u kojoj samu sebe analizira pretjerano i omalovažava, boji se onoga što bi mogla postati i ne živi nego egzistira. Sputava se u svemu jer si ne vjeruje dovoljno i uvijek joj fali onaj jedan maleni, ali zapravo golemi korak da bi došla k sebi i ostavila sumnje i strahove iza sebe.
Naučena misliti na negativan način, zatvara sebi priliku za otkrivanjem istine i ljepše strane života. Oči su joj zamazane laži, nade su joj porušene radi prevelikih očekivanja koje ima od sebe a istovremeno ne čini ništa u vezi njih. I kako onda reći da veća doza samokritičnosti ne može štetiti? Može.
A isto tako svakodnevno treniranje zahvalnosti može donijeti dobrobit za sveopće stanje naše svijesti, duha i emocija. Kad jutro započnemo na kvalitetan i miran način, odagnamo misli koje nam ne služe i odlučimo prihvaćati sve ono manje dobro što jesmo, i učimo mijenjati se kroz dane, lice nam poprima sve oblika staloženosti i sreće.
Ne možete napredovati ukoliko ne vidite i ne istražite pravog sebe. Ne možete se skrivati pod zabludama i očekivati da će vas drugi ljudi dizati dok vi sami ne vjerujete u vlastitu vrijednost. Za početak, budite sebi prijatelj, promatrajte svoj život kao što promatrate živote bližnjih. Naučite na sebi primijeniti ono što njima govorite i shvatit ćete da niste ni upola loši koliko ste si toga prišili putem.
Ako samokritičnost koristite u manjim dozama, kad radite na određenim projektima/ciljevima i želite sagledati sve opcije, onda znajte da činite normalnu stvar. Kako biste unaprijedili sebe i ono što radite, morate povremeno pratiti vlastite korake, osvrnuti se na učinjeno da biste neke dijelove poboljšali. Ali ne dajte da ta zdrava doza samokritičnosti preraste u nezadovoljstvo sobom i povuče neka nerealna očekivanja.
U suštini, morate vjerovati da ste dovoljno dobri za sve čemu težite, a ako se ne smatrate toliko dobrima morate znati da postoje tehnike kojima možete postati bolji, pitanje je samo koliko ste voljni učiti i ulagati u sebe?
Nemojte nikad propustiti priliku za rast i učenje, bilo to od drugih ljudi ili iz vlastitih iskustava, ali pazite da se na zbrajanju učinjenog ne poskliznete i ne posrnete u nezadovoljstvo.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
